Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2070/17 („Hercegovačka Banka“ d.d. Mostar u likvidaciji)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2070/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2070/17, rješavajući apelaciju „Hercegovačka Banka“ d.d. Mostar u likvidaciji, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Hercegovačka Banka“ d.d. Mostar u likvidaciji protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 011782 16 Rev od 27. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hercegovačka Banka“ d.d. Mostar u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 011782 16 Rev od 27. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženih („Auto-kuća Čapljina“ d.o.o. Čapljina i D. Š.), te su preinačene nižestepene presude na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je ništava sudska nagodba sklopljena između tuženih 25. maja 2006. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant predmetni tužbeni zahtjev, upravljen na utvrđenje ništavosti spornog sudskog poravnanja (kojim je prvotuženi ustupio drugotuženom u vlasništvo određeni poslovni prostor izgrađen na određenim nekretninama, te pravo korištenja na nekretninama), zasniva na odredbama člana 103. u vezi sa članom 53. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, da apelant u toku postupka istrajava na tvrdnji da je motiv za zaključenje sudske nagodbe bio da se osujeti naplata dospjelog apelantovog potraživanja koje ima prema prvotuženom, a da je drugotuženi bio upoznat sa tom činjenicom, kao većinski vlasnik prvotuženog, pa je iz tog razloga sudska nagodba ništava. U vezi s tim je istaknuto da u skladu sa odredbom člana 53. stav 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost, a da u skladu sa stavom 2. istog člana ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva, te da u skladu sa stavom 3. tog člana ugovor bez naknade nema pravno dejstvo i kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača. Vrhovni sud je ukazao da kako bi u skladu sa navedenom zakonskom odredbom ugovor bio ništav, te da bi apelant uspio sa tužbenim zahtjevom upravljenim na utvrđenje ništavosti, da je morao u toku postupka dokazati da je kod jedne ili obje ugovorne strane postojala nedopuštena pobuda za zaključenje tog ugovora, odnosno sudske nagodbe. Međutim, da postojanje nedopuštenih pobuda na strani jedne ili obje ugovorne strane apelant u toku postupka nije dokazao. Vrhovni sud je istakao da same činjenice, da je sudska nagodba zaključena u toku vođenja izvršnog postupka i nakon izvršene zabilježbe izvršenja na predmetnoj nekretnini, a koje je određeno na prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja protiv prvotuženog kao izvršenika, da se nisu mogle smatrati nedopuštenim pobudama kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, te da nisu mogle biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, jer da zaključenjem sudske nagodbe nije osujećena naplata potraživanja apelanta na toj nekretnini u izvršnom postupku. Naime, da sa aspekta izvršnog postupka i same njegove prirode, sporna sudska nagodba nije oduzela egzistenciju rješenja o izvršenju, niti izvršenoj zabilježbi rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi na odnosnu nekretninu, niti stečenim pravima apelanta u tom izvršnom postupku, a saglasno odredbi člana 72. stav 1., 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku. U vezi s tim je istaknuto da je apelant neovisno od raspolaganja prvotužene predmetnom nekretninom, mogao izvršni postupak, koji je bio u toku, nastaviti i namiriti svoje potraživanje iz te iste nekretnine, neovisno o promjeni vlasnika do koje je došlo tokom izvršnog postupka zaključenjem sporne sudske nagodbe, jer da je novi vlasnik dužan trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi (sudska hipoteka), zbog čega je izostalo osujećenje naplate apelanta kao tražitelja izvršenja u tom izvršnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da kako bi sporna sudska nagodba bila okvalifikovana kao radnja poduzeta na štetu povjerioca, a imala za osnov nedozvoljenu pobudu (motiv), da je bilo potrebno dokazati da je poduzeta u cilju osujećenja naplate dospjelog potraživanja apelanta (motiv) i da uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava ili uopšte nema više imovine za ispunjenje povjeriočevog potraživanja (cilj), a u konačnici da je izigran osnov (želja za postizanje nedopuštenog cilja-izigravanje propisa), što apelant tokom postupka nije dokazao, niti da je na te okolnosti predlagao i izvodio dokaze, a da je teret dokazivanja tih činjenica, koje materijalno pravna norma člana 53. stav 2. ZOO propisuje, bila na apelantu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u odluci koju je osporio Vrhovni sud ignorisao činjenicu prijevarnog ponašanja kod tuženih, s obzirom da je direktor društva-drugotuženi, ujedno i kupac predmetne nekretnine i većinski vlasnik prvotuženog sa udjelom od 90%. Također je naveo da drugotuženi, kao osoba ovlaštena za zastupanje prvotuženog i kao drugotuženi osobno, nije uz reviziju koju je uložio u ime oba tužena priložio sudu uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu, a što je uvjet iz člana 301. b Zakona o parničnom postupku.
Relevantni propisi
4. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
XII PUNOMOĆNICI
Član 300. stav (1) (1)Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.
Član 301.stav (1) (1)Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.
(Član 69. Izmjena i dopuna 23.12.15.)
Iza člana 301. dodaju se novi čl. 301a. i 301b. koji glase:
„Član 301a.
Ako u parnicama o imovinskopravnim zahtjevima vrijednost predmeta spora prelazi iznos 50.000 konvertibilnih maraka, punomoćnici pravnih lica mogu biti samo osobe koje imaju položen pravosudni ispit.
Član 301b.
(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.".
Član 106. Izmjena i dopuna od 23.12.15.
(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.
(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.
Član 107. Izmjena i dopuna od 23.12.15.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, u odnosu na apelantove prigovore da drugotuženi nije priložio uz reviziju da ima položen pravosudni ispit, a što je uvjet iz člana 301. b Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud zapaža da je prvostepene presuda, u konkretnom slučaju, donesena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2015. godine, tačnije da je prvostepena presuda donesena 24. juna 2014. godine, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost ni u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman