Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2055/15 (A. S., Z. S. i J. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2055/15, rješavajući apelaciju Azize Sijerčić i dr., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Azize Sijerčić, Zlatka Sijerčića i Jasmine Sijerčić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 120691 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aziza Sijerčić, Zlatko Sijerčić i Jasmina Sijerčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz SAD-a, koje zastupaju Vitomir D. Gajić, i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 24. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 120691 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužiteljice Mirjane Gambirože, zastupane po Dejanu Miletiću, advokatu iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su odgovore dostavili u periodu od 26. juna do 11. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 120691 12 P 2 od 25. januara 2013. godine ,nakon što je prethodno rješenjem broj P-944/95 od 21. januara 2011. godine i dozvolio ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 13. oktobra 1995. godine, slijedom čega je ukinuta presuda tog suda, djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen u Banjoj Luci 25. oktobra 1994. godine, između tužiteljice kao kupca i pravnog prednika apelanata kao prodavca o kupoprodaji objekta-garaže (u daljnjem tekstu: predmetna garaža), koji se nalazi u Banjoj Luci i koji je sagrađena na parceli kao u izreci presude (stav 1). Stavom 2 izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila da sud obaveže apelante da daju izjavu da su saglasni da se tužiteljica bez njihovog znanja, pitanja i saglasnosti upiše u posjedovnom listu i zemljišnim knjigama i u svim drugim registrima kao vlasnik i posjednik na predmetnoj garaži sa dijelom 1/1. Istom presudom je odbačena protivtužba apelanata u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 25. oktobra 1994. godine između njihovog pravnog prednika kao prodavca i tužiteljice kao kupca (stav 3.). Stavom 4. izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se obaveže tužiteljicu da im solidarno isplati iznos od 500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate i u dijelu da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Banja Luka da se u posjedovnom listu preciznije označenom u izreci presude, uspostavi pređašnje posjedovno stanje brisanjem upisa tužiteljice uz istovremeni upis prava posjeda na ime pravnog prednika apelanata sa dijelom 1/1, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka. Istom presudom obavezani su apelanti da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 4.118,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate, dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav 5 i 6).

6. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno: da su tužiteljica i pravni prednik apelanata zaključili ugovor o kupoprodaji spornog objekta, da potpisi ugovornih strana nisu ovjereni u nadležnom sudu, da su navedeni ugovor u svojstvu svjedoka potpisali Milica Klicov i Slobodan Malinović, da je ugovorom predviđena kupoprodajna cijena od 2.000 dinara, odnosno 2.000 DEM a da je tužiteljica pravnom predniku apelanata na ime kupoprodajne cijene isplatila iznos od 500 DEM, da je pravni prednik apelanata po zaključenju navedenog ugovora tužiteljici predao dokumentaciju od spornog objekta i ključeve te istoj pokazao sporni objekat. Slijedom navedenog taj sud je utvrdio da je tužiteljica bila u mogućnosti držati u posjedu predmetnu garažu, ali koju faktički nije nikad držala u posjedu, s obzirom da je u posjed navedenog objekta prije tužiteljice ušao Goran Kesić i određeno vrijeme ga držao u posjedu, sve dok pravni prednik apelanata putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica nije uveden u posjed objekta 25. jula 2002. godine. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je navedeni kupoprodajni ugovor pravno valjan. Rješavajući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakon o prometu nepokretnosti i Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na temelju čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelimično osnovan. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora propisano, da ugovor na temelju kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda i da ugovor koji nije zaključen u skladu sa navedenim uslovima ne proizvodi pravno dejstvo, a da će izuzetno od navedenih uslova ugovor zaključen u pismenoj formi proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega proizlaze ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali.

7. Takođe, Osnovni sud je ukazao, da ako je ugovor zaključen u vrijeme ratnih dešavanja (30. aprila 1991. godine do 19. juna 1996. godine), to se na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora imaju da se primjene odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Osnovni sud je cijenio navode apelanata da je njihov prednik predmetni ugovor zaključio pod pritiskom ratnih, odnosno posebnih okolnosti, čime je njegova volja za zaključivanje navedenog ugovora bila bitno smanjena, ali je uz ukazivanje na odredbe čl. 26, 28 i 454 ZOO te ocjenom izvedenih dokaza zaključio, da apelanti nisu dokazali da je predmetni ugovor zaključen sa manom volje. Istaknuto je da iz navedenih odredbi zakona proizilazi, da je uslov pravne valjanosti svakog ugovora, slobodno izražena volja ugovornih strana, i da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar preda kupcu, a da kupac prodavcu plati ugovorenu cijenu. U prilog tvrdnji da je njihov pravni prednik navedeni ugovor zaključio pod posebnim okolnostima koje su uticale na manu volje istog da zaključi navedeni ugovor, apelanti su ukazali, da je njihova vikendica uništena 1992, godine, da se desilo ubistvo njihovog rođaka iste godine, protjerivanje rodbine iz Doboja u Tešanj, rušenje Ferhdija džamije i ostalih džamija u Banjoj Luci, a posebno okolnosti koje su nastale u Banjoj Luci u augustu 1995. godine nakon vojne akcije Oluja „kad su srbi protjerani iz Republike Hrvatske i u velikom broju stigli u Banju Luku“. Osnovni sud je detaljno obrazložio da navedene okolnosti nisu predstavljale posebne okolnosti koje su uticale na volju njihovog prednika, jer je prednik apelanata za rušenje njihove vikendice saznao početkom 1993. godine, jer život prednika apelanata i njegove porodice nije bio ugrožen, da bi ta okolnost predstavljala posebnu okolnost koja je uticala na manu volje istog da zaključi navedeni ugovor, posebno cijeneći činjenicu da nije protjeran, jer je sa porodicom nesmetano živio u stanu u Banjoj Luci, a on po ocjeni tog suda nije bio u strahu za život svoje porodice jer bi odmah napustio Banju Luku. U vezi sa pogibijom njihovog rođaka, Osnovni sud nalazi da je prednik apelanata za navedenu okolnost saznao 1992. godine, tj. odmah kada se navedeno ubistvo desilo, ali da je i pored toga nastavio sa porodicom da živi u Banjoj Luci, sve do augusta 1995. godine, iz čega proizlazi da nije bio u strahu od opasnosti za svoj život i život porodice. Također vezano za tvrdnje da je rodbina apelanata koja je živjela u Doboju 1992. godine protjerana u Tešanj, Osnovni sud je utvrdio da je za tu okolnost prednik apelanata odmah saznao, i koja po ocjeni tog suda također ne predstavlja posebnu okolnost. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti tek dvije godine nakon smrti svog prednika podnijeli tužbu kojom traže da se utvrdi ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora, a da je nesporno je da je prednik apelanata ušao u posjed spornog objekta 2002. godine i da je već tada imao pravnu mogućnost da traži utvrđivanje ništavosti i poništenje navedenog kupoprodajnog ugovora, što on evidentno nije učinio. Navedeno je da on to nije učinio ni nakon ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti, tj. nakon 19. juna 1996. godine, odnosno da navedeno nije učinio za vrijeme svog života, već su to učinili apelanti kao njegovi sljednici tek 13. novembra 2012. godine. Dakle taj sud je posebno cijenio da prednik apelanata od 1994. godine do svoje smrti 6. aprila 2010. godine nije zatražio poništenje navedenog ugovora.

8. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da je navedeni ugovor pravno valjan, budući da je sačinjen u skladu sa članom 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, jer su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile svoje obaveze, da je prednik apelanata predao tužiteljici u posjed predmetnu garažu i dokumentaciju za istu, da je na istu prenio pravo vlasništva koje je i sam imao na istoj, osim što je tužiteljica predniku apelanata ostala dužna 1.500 DEM. Osim navedenog nesporno je da je prednik apelanata ušao u posjed predmetne garaže 2002. godine putem nadležnog Ministarstva, te da je imao mogućnost da tužbom traži od tužiteljice isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene, ili da traži utvrđivanje ništavosti ili poništenje predmetnog ugovora, što evidentno nije učinio od momenta zaključenja navedenog ugovora 1994. godine, ni nakon ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, tj. nakon 19. juna 1996. godine, odnosno da to nije učinio za svoga života (prednik apelanata je umro 6. aprila 2010. godine), već su to učinili njegovi pravni sljednici- apelanti tek 13. novembra 2012. goodine. Da je postojala slobodno izražena volja ugovornih strana da zaključe navedeni kupoprodajni ugovor potvrđeno je i iskazima saslušanih svjedoka Ružica Topić, Milica Klicov i Slobodan Milinović. U konačnici taj sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen u pismenom obliku, potpisan od strane ugovornih strana i dva svjedoka, i da je na isti stavljen pečat advokata, dakle da je pravno valjan saglasan odredbi člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila da su apelanti dužni priznati, prihvatiti, trpjeti i dati izjavu da su saglasni da se bez njihovog znanja, pitanja i saglasnosti upiše u zemljišnim knjigama i svim drugim registrima kao vlasnik i posjednik spornog objekta sa dijelom 1/1, cijeneći činjenicu da pravni prednik apelanta nije bio upisan kao vlasnik predmetnog objekta u zemljišnim knjigama sa dijelom 1/1, stoga taj sud smatra da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima. Osnovni sud je dalje odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav, jer između parničnih stranaka povodom iste pravne stvari teku dvije parnice koje kao takve ne mogu teći, i ona koja je ranije pokrenuta, a to je u okolnostima konkretnog slučaja parnica koja teče po tužbi tužiteljice od 1995. godine, za razliku od parnice koja je po protivtužbenom zahtjevu počela teći 13. novembra 2012. godine. Na osnovu navedenog Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude shodno članu 9 Zakona o prometu nepokretnosti, odredbi čl. 26 i 28 citiranog zakona, a u vezi sa članom 175 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na temelju odredbe čl. 386 i 396 ZPP.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 120691 14 Gž 3 od 5. septembra 2014. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda od 25. januara 2013. godine u dosuđujućem dijelu.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, Okružni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizilazi da je pravni prednik apelanata u cijelosti ispunio svoju obavezu iz ugovora, a da je tužiteljica pravnom predniku apelanata isplatila dio kupoprodajne cijene na ime spornog objekta, odnosno da mu nije nikad isplatila preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 1.500 DEM. Dalje taj sud smatra da se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi apelanata, da predmetni ugovor nije pravno valjan, iz razloga što je na strani prednika apelanata postojala mana volje za zaključenje ugovora, jer je pritisnut ratnim neprilikama zaključio taj ugovor. Istaknuto je da tvrdnjeapelanata ničim nisu dokazane a što je bila obaveza apelanata u skladu sa odredbama člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP, pa taj sud smatra da je prvostepeni sud odlučio u skladu sa odredbom člana 126 citiranog zakona. Ovo iz razloga što su apelanti u postupku pred prvostepenim sudom kao i u žalbenim navodima naveli okolnosti koje su po njihovim navodima uticale na volju njihovog pravnog prednika da zaključi navedeni ugovor, zašto je po ocjeni tog suda prvostepeni sud dao jasno i razložno obrazloženje. U vezi s tim Okružni sud je također istakao da apelanti nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti na strani prednika apelanata u vrijeme zaključenja navedenog ugovora, zbog čega smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice sadržan u stavu 1 izreke prvostepene presude. Po ocjeni Okružnog suda prvostepena presuda je u preostalom dijelu pravilna i zakonita, radi čega je žalba apelanata neosnovana. Dalje, obzirom da je tužiteljica upisana kao posjednik predmetnog objekta, da ni prednik apelanata ni apelanti nisu upisani kao njegovi vlasnici, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu. Kako je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji spornog objekta, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelante sa njihovim zahtjevom, da se obavežu da vrate tužiteljici iznos dat na ime kupoprodajne cijene spornog objekta u iznosu od 500 DEM. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom člana 386 stav 1 i 387 stav 1 ZPP.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 120691 14 Rev 2 od 21. januara 2015. godine revizija apelanata i tužiteljice je odbijena kao neosnovana.

12. Vrhovni sud je polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova zaključio, da su pravilnom primjenom člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđivanje pravne valjanosti navedenog kupoprodajnog ugovora za što su dali valjane raloge koje prihvata i ovaj sud. U vezi s tim taj sud je ukazao da je odredbom člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti propisano, da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine, proizvodi pravno dejstvo, iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega proizilaze, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Dakle kako je u okolnostima konkretnog slučaja navedeni ugovor zaključen u pismenoj formi, u prisustvu dva svjedoka koja su se na njega potpisala, to je po ocjeni Vrhovnog suda ispravan stav nižestepenih sudova da je taj ugovor pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo. Okolnost da tužiteljica nije u cijelosti izvršila ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene po ocjeni tog suda također nije od uticaja na pitanje pravne valjanosti ugovora, jer je prednik apelanata u smislu odredbe člana 124 ZOO, imao pravnu mogućnost da od tužiteljice zahtjeva ispunjenje obaveze ili raskid ugovora, pod uslovima predviđenim čl. 125 do 132 ZOO, ali iz činjeničnog utvrđenja tih sudova proizilazi da on takav zahtjev nije postavio. Vrhovni sud je također odbio reviziju apelanata u dijelu navoda da je sporna garaža prodata za bagatelnu cijenu, jer imajući u vidu da je prodat (ugovor zaključen 1994. godine) za ugovorenu cijenu od 2000 DEM, dakle koja se u momentu prodaje kretala u okviru tadašanje tržišne vrijednosti. Vrhovni sud je dalje na osnovu člana 397 stav 1 u vezi sa članom 387 ZPP odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizijskog postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U vezi s tim apelanti smatraju da su nižestepeni sudovi na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, zaključili da je predmetni ugovor pravno valjan, jer smatraju da prisustvo dva svjedoka je „čisti formalizam“ koji ne daje pravnu snagu navedenom kupoprodajnom ugovoru. Smatraju da je dokazna građa pružila dovoljno razloga za zaključak da je predmetni ugovor suprotan odredbi člana 26 i 28 ZOO. Apelanti tvrde da niti jedan dokaz ne upućuje na zaključak da je „njihov prednik sporni ugovor zaključio motivisan bilo čim drugim, osim ratnim neprilikama“, jer kako ističu, zbog čega bi njihov pravni prednik prodao sporni objekat za tako nisku cijenu, ako ne zbog pritiska opštih i posebnih ratnih neprilika, što je uticalo na njegovu volju da zaključe predmetni ugovor sa tužiteljicom. Također smatraju da zaključenje navedenog ugovora također predstavlja neizvjestan i nesiguran pravni posao, posebno sa aspekta ispunjenja obaveze tužiteljice kao kupca, zbog čega ističu da se tako zaključen ugovor ne može svrstati u ozbiljno i voljno zaključenje obligacije.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u obrazloženju odluke, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavna prava apelanta na koja ukazuje u apelaciji.

16. Okružni sud je također naveo da je za svoj stav dao jasno i argumentirano obrazloženje, pri kojem i dalje ostaje, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud navode apelanta smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacije odbije.

18. Pravni zastupnik tužiteljice smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata u predmetnom postupku. Također smatra da apelanti u apelaciji ponovljaju navode koje su isticali tokom trajanja postupka, za što su sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženje.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93 i 74/04) relevantne odredbe glase: Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28.

Izjava volje (1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 124.

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 125.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. (2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Član 454.

Pojam (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.

20. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i„Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 4.

Izuzetno od odredbi iz prethodnog stava ugovor zaključen i pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nstaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve čijnenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 120691 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda koja je donesena u postupku utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, spornog objekta, dakle postupka u kojem se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

30. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. Dovodeći naprijed navedene stavove u vazu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta na sve tri instance zaključili, da je ugovor o kupoprodaji sporne garaže zaključen između pravnog prednika apelanata i tužiteljice pravno valjan, jer je zaključen saglasno odredbi člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno jer je zaključen u pismenom obliku, potpisan od strane ugovornih strana i dva svjedoka, i da je na isti stavljen pečat advokata. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, zaključili da su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile ugovorne obaveze. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance detaljno ispitali uvjete –okolnosti u kojima je predmetni ugovor zaključen, ali su zaključili da apelanti saglasno odredbi čl. 7 i 123 ZPP nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti na strani njihovog prednika koje bi bile od uticaja na slobodno izraženu volju istog, tj. da nije postojala mana volje ugovornih strana za zaključenja navedenog ugovora. Pri tome su redovni sudovi ukazali da prednik apelanata od 1994. godine do svoje smrti 6. aprila 2010. godine nije zatražio poništenje navedenog ugovora, što se ukazuju da na strani prednika apelanta nisu postojale posebne okolnosti koje bi bile od uticaja na slobodno izraženu volju istog, odnosno da nije postojala mana volje njihovog prednika za zaključenje predmetnog ugovora. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili i okolnost da cijena nije u cjelosti isplaćena te da je Vrhovni sud također jasno i argumentirano obrazložio da okolnost da tužiteljica nije u cijelosti izvršila ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene predniku apelanata, nije od uticaja na pitanje pravne valjanosti ugovora, jer je prednik apelanata u smislu odredbe člana 124 ZOO, imao pravnu mogućnost da od tužiteljice zahtjeva ispunjenje obaveze ili raskid ugovora, pod uslovima predviđenim čl. 125 do 132 ZOO, ali iz činjeničnog utvrđenja tih sudova proizlazi da on takav zahtjev nije postavio.

33. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud, osporenom odlukom kao konačnom odlukom u ovom postupku primjenom čl. 26, 28 i 454 ZOO te ocjenom izvedenih dokaza, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelanti nisu dokazali da je predmetni ugovor zaključen sa manom volje, odnosno da nije bilo dobrovoljnosti ugovornih strana za zaključivanje navedenog ugovora, jer iz navedenih odredbi zakona proizlazi, da je uslov pravne valjanosti svakog ugovora, slobodno izražena volja ugovornih strana, i da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar preda kupcu, a da kupac prodavcu plati ugovorenu cijenu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u više odluka u kojim je rješavano slično činjenično i pravno pitanje. Tako je Ustavni sud npr. u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio stav da „ (...) sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja“.

34. Osim navedenog suprotno mišljenju i navodima apelanta, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je navedeni kupoprodajni ugovor zaključen u toku rata, nije bila dovoljna da bi se utvrdila ništavost predmetnog ugovora, već je bilo potrebno utvrdili sve činjenice i okolnosti koje su postojale u trenutku zaključenja navedenog ugovora, koje su se odnosile na stranke koje su taj ugovor zaključile. U vezi s tim iz osporene presude nesporno proizlazi da je Vrhovni sud na temelju izvedenih dokaza tokom trajanja postupka, i primjenom relevantni odredbi ZPP i ZOO detaljno obrazložio zašto je zaključio, da nije bilo mana volje na strani prednika apelanta prilikom zaključenja spornog ugovora, odnosno postojanja posebnih okolnosti koje bi bile od uticaja na manu volje istog da zaključi predmetni ugovor. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost zaključka Vrhovnog suda, kao i da nema ništa što bi ukazivalo da je u odnosu na pitanje pravne valjanosti navedenog ugovora Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe.

35. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo niti da su apelanti bilo kojim argumentom i dokazom doveli u pitanje utvrđenje i zaključak Vrhovnog suda. Zbog toga Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na imovinu vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne i detaljne razloge za utvrđenje da nije bilo mana volje na strani prednika apelanta prilikom zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji predmetne garaže i kada je Vrhovni sud primijenom relevantnih odredbi ZOO, za svoj stav dao jasno obrazloženje, koje se ni u jednom dijelu ne čini arbitrarnim.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava a Ustavni sud je je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2055/15 (A. S., Z. S. i J. S.) | Sudska praksa | Aktio