Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/17 ("GRADID INŽENJERING" d.o.o. Gradiška)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građevinsko zemljište
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2682/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2682/17, rješavajući apelaciju "GRADID INŽENJERING" d.o.o. Gradiška, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "GRADID INŽENJERING" d.o.o. Gradiška protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 072190 16 Rev od 8.

marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "GRADID INŽENJERING" d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 26. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 072190 16 Rev od 8. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (Grad Banja Luka) da apelantu isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog parničnog postupka apelantov zahtjev da mu tuženi na ime sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos. Nadalje, da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da mu je u postupku izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti, odnosno rješenja o dozvoli za građenje, određena naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, iako zemljište na kom je gradio nije bilo u potpunosti uređeno (nedostatak toplovodne, elektro i vodovodne infrastrukture), te da je apelant smatrao da je bila obaveza tuženog da u potpunosti uredi građevinsko zemljište, pa da je zbog propuštanja izvršenja te obaveze tuženog imao troškove u određenoj visini, na koji način se tuženi neosnovano obogatio na njegov račun za utuženi iznos. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom postupku nije sporno da je obaveza plaćanja naknade rente i troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta apelantu određena rješenjima o urbanističkoj saglasnosti nadležnog organa tuženog, te da je tim rješenjima određeno da će se konačna visina rente i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta odrediti u postupku donošenja rješenja o odobrenju za građenje. Zatim da, s obzirom na vrijeme donošenja rješenja o dozvoli za građenje (3. april 2007. godine i 23. maj 2008. godine), kojim je konačno utvrđena visina rente i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, proizlazi da se na utvrđenje obaveze plaćanja naknade i visine te naknade ima primijeniti Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. decembra 2006. godine. Dalje je navedeno, da se, prema odredbi člana 21. stav 2. naprijed navedenog zakona, iznos naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i iznos naknade za prirodne pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta, utvrđuju rješenjem o urbanističkoj saglasnosti po jedinici korisne površine objekta koji će se graditi, a da se konačan iznos naknada utvrđuje u postupku izdavanja odobrenja za građenje. Nadalje, da je odredbom člana 24. istog zakona propisano da naknadu za uređenje građevinskog zemljišta plaćaju investitori građevine koja se gradi na tom zemljištu prema jedinici površine objekta za čiju izgradnju se izdaje urbanistička suglasnost. Takođe da je članom 25. stav 1. istog zakona propisano da ako se objekat gradi na gradskom građevinskom zemljištu koje nije uređeno, da je investitor dužan da izvrši uređenje na cijeloj površini građevinske parcele saglasno urbanističko-tehničkim i drugim uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti, a stavom 2. da u slučaju iz prethodnog stava investitor nije dužan da plati naknadu za troškove uređenja građevinske parcele koje je izvršio, već samo srazmjerni iznos naknade koji otpada na to zemljište, a koji se odnosi na troškove uređenja koji su ranije izvršeni. Vrhovni sud je pojasnio da naprijed citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu znače da svaki investitor, pa tako i apelant može podnijeti zahtjev za urbanističku saglasnost i dozvolu za građenje na zemljištu koje nije potpuno uređeno, ali uz preuzimanje obaveza dovršetka uređenja zemljišta do privođenja namjeni, uz umanjenje naknade za uređenje. Međutim, da se donošenjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti i dozvoli za građenje ne stvara obaveza jedinice lokalne samouprave za dovršenje uređenja zemljišta na kom se gradi, nego se samo naknada za uređenje građevinskog zemljišta može srazmjerno umanjiti temeljem odredbe člana 25. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je ocijenio da se zbog toga u konkretnoj situaciji ne može smatrati da se tuženi neosnovano obogatio za troškove koje je apelant imao za dovršenje uređenja zemljišta. Naime, da je odredbom člana 10. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se jedinica lokalne samouprave stara o uređenju gradskog građevinskog zemljišta u skladu sa zakonom, a odredbom člana 23. stav 2. istog zakona da se iznos naknade za uređenje građevinskog zemljišta utvrđuje saglasno programu uređenja gradskog građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je istakao da to znači da jedinica lokalne samouprave po pitanju uređenja gradskog građevinskog zemljišta (što joj je nadležnost po Zakonu o lokalnoj samoupravi) može postupati samo prema važećim planovima o uređenju prostora i saglasno svom programu, ali ne i prema potrebama pojedinih investitora. Nadalje, da se o samoj visini naknade za uređenje građevinskog zemljišta koja je određena apelantu, Vrhovni sud ne može izjašnjavati u parničnom postupku, budući da se rješenja o urbanističkoj saglasnosti i dozvoli za građenje, kojim je utvrđena visina naknade, donose u upravnom postupku i da ih je moguće pobijati samo u tom postupku zakonom propisanim pravnim sredstvima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je tuženi preuzeo obavezu izvesti određene radove na opremanju konkretne lokacije, te da uopšte nije pristupio svojoj obavezi, odnosno nije izgradio infrastrukturne mreže u skladu sa planskom dokumentacijom koja ga je obavezala da to učini, pa kako je izostalo postupanje tuženog da je apelant kao investitor izvršio izgradnju nedostajuće infrastrukture, iako je tuženom platio naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta za tu infrastrukturu kao da je već izgrađena. Apelant ističe da sudovi nisu razmatrali apelantov zahtjev u duhu instituta neosnovanog bogaćenja već da su raspravljanje konkretnog slučaja sveli na domen upravnog prava zaključujući sa apelant ne može osporavati visinu naknade za troškove. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/17 ("GRADID INŽENJERING" d.o.o… | Sudska praksa | Aktio