Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3031/17 (D. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3031/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3031/17, rješavajući apelaciju Dejana Bencuna, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dejan Bencun protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 034625 17 Kž od 3. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Bencun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Sead Agić, advokat iz Travnika, podnio je 17. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 034625 17 Kž od 3. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena apelantova dopuna žalbe od 27. marta 2017. godine, te je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude od 7. oktobra 2016. godine, kojom je apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je oštećeni E. Z. u svom iskazu pred djelatnicima PS Kiseljak decidno opisao predmetni događaj na način da je sa prijateljima A. B. i D. B. kritične noći bio u ugostiteljskom objektu Song, da kada su odlučili da pođu kući da je A. B. izašao prije, a nakon što su popili piće da je oštećeni sa drugim prijateljem D. B. krenuo da izađe iz ugostiteljskog objekta, a da je za njim krenuo i apelant. Nadalje, da je sa apelantom izašla i osoba u crnoj majici na kojoj je pisalo Security, da ga je apelant pitao kako se zove, te nakon što mu je oštećeni odgovorio kako se zove da ga je apelant bez ikakvog povoda krenuo udarati sa zatvorenom pesnicom u predjelu glave i stomaka, uslijed čega je pao na tlo, te ga je zajedno sa navedenim zaštitarom nastavio udarati nogama u predjelu glave i torza. Zatim, da je slijedeće čega se sjeća je da mu je njegov prijatelj A. B. došao i podigao ga, te mu pomogao da uđe u auto sa kojim su se žurno uputili u Dom zdravlja Visoko. Kantonalni sud je istakao, da je oštećeni i na glavnom pretresu dajući svoj iskaz pri direktnom ispitivanju ostao dosljedan i izjavio da vlasnika ugostiteljskog objekta Song (apelanta) poznaje već duže vrijeme, iz razloga jer izlazi u taj ugostiteljski objekat, i da je u sudnici u dva navrata pokazao upravo na apelanta, kao vlasnika ugostiteljskog objekta Song. Zatim, da navode oštećenog do u detalje potvrđuju svjedoci D. B. i A. B., u istražnom postupku, te da u sudnici, bez ikakve dileme pokazuju na apelanta kao osobu koja je udarala oštećenog. Nadalje, da je oštećeni dajući svoj iskaz pred djelatnicima policije izjavio, da ga je apelant zajedno sa navedenim zaštitarom nogama udarao u predjelu glave i torza, a da je na glavnom pretresu djelimično korigovao iskaz i precizirao da za apelanta sigurno zna, dok za zaštitara, koji je došao kasnije, zna da je stajao tu, a da li ga je i on udarao dok je bio na podu tog se ne sjeća jer je sakrivao rukama glavu. Kantonalni sud je ukazao da obrana žalbenim prigovorima pokušava ukazati da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza donio pogrešan zaključak, i da je ustvari svjedok A. C., zaštitar, nanio teške tjelesne povrede oštećenom, a da apelant u kritično vrijeme uopće nije ni izlazio iz ugostiteljskog objekta. Kantonalni sud je istakao da sud nije mogao prihvatiti kao vjerodostojnim iskaze svjedoka D. K., A. K., D. H., konobare u ugostiteljskom objektu Song i apelantovog susjeda Z. G., koji je bio gost, i koji su tvrdili da je objekat bio pun gostiju, a koji su i pored sve gužve i posla svi do jednog vidjeli da se vlasnik lokala-apelant nigdje od šanka nije udaljio cijelo veče. Nadalje, da iako se apelant u svojoj žalbi poziva na priznanje svjedoka A. C. (zaštitar) da je oštećenog udario i nanio mu teške tjelesne povrede, da iz samog sadržaja apelantovog iskaza datog pred djelatnicima PU Kiseljak proizlazi da je apelant tvrdio da je vidio neka naguravanja, prepiranja i galame između oštećenog i nekih njemu nepoznatih osoba, da se čak pozvao na M. T. i A. C. (zaštitar) koji to mogu potvrditi, te da i zaštitari firme Coin Security potvrđuju da ih je pozvao apelant, i da im je prijavio narušavanje javnog reda i mira ispred njegovog ugostiteljskog objekta, ali da ne poznaje sudionike. Zatim, da su tek na glavnom pretresu pri unakrsnom ispitivanju od strane apelanta, ti svjedoci izjavili da su čuli da je A. C. (zaštitar) udario oštećenog. Kantonalni sud je pojasnio da je osnovni razlog zbog kojeg se iskaz svjedoka A. C. (zaštitar) nije mogao prihvatiti vjerodostojnim, to što je isti kontradiktoran iskazima oštećenog i svjedoka D. B., A. B., ali i nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke. Naime, da je svjedok A. C. (zaštitar) dajući svoj iskaz na glavnom pretresu potvrdio da je on ustvari bio uposlenik ugostiteljskog objekta Song, a ne zaštitar Securitya. Nadalje, da su on i njegov kolega M. T. izvodili momka koji se bahato ponašao iz kafića i tražili od njega da napusti objekat, ali on se uporno vraćao, te kada se i četvrti put vratio u lokal i da da je on zaustavio i nije mu dozvoljavao da uđe u lokal, i kada je taj momak njemu prišao i udario ga rukom u lijevi dio glave, da mu je on uzvratio istom mjerom, te nakon još naguravanja između njih dvojice da se oštećeni odvojio od njega i bježeći vikao da će se vratiti sa svojim prijateljima, što je potvrdio i svjedok M. T.. Također se navodi da je isti svjedok istakao da je oštećeni tada bio sam, kao i da je u kafiću bio sam, što je u potpunoj kontradiktornosti sa iskazom ne samo oštećenog nego i svjedoka D. B. i A. B. koji su bili izričiti da su sa oštećenim zajedno došli u lokal. Dakle, da oštećeni i svjedoci D. B. i A. B. događaj opisuju na potpuno drugačiji način i da su njihovi iskazi u cijelosti suglasni. Naglašeno je da iz izvedenih dokaza također proizlazi da su oštećenog upravu njegovi prijatelji odvezli u Dom zdravlja, iz čega je zaključeno da kritične prilike oštećeni nije bio sam u lokalu Song kako to tvrdi svjedok A. C. (zaštitar). Kantonalni sud je istakao da se vještak medicinske struke na glavnom pretresu, pri unakrsnom ispitivanju, izjasnio da su povrede kod oštećenog teško mogle nastati padom, kao i da su mogle nastati od nekoliko udaraca, te kada se to poveže sa tvrdnjom svjedoka A. C. da je oštećenom zadao jedan udarac u predjelu glave i da je oštećeni nakon toga otrčao vičući da će on dovesti svoje prijatelje, i kada se ima na umu ono što je nesporno, a to je da je oštećeni zadobio dvije teške tjelesne ozljede i dvije lake tjelesne ozljede, da se opravdano postavlja pitanje da li bi oštećeni fizički bio u mogućnosti da postupi onako kako to tvrdi svjedok A. C., da otrči. Kantonalni sud je zaključio da okolnosti događaja potpuno eliminišu mogućnost da se događaj odigrao kako to opisuje svjedok A. C. na glavnom pretresu. Također je naglašeno da obzirom da je dopuna žalbe od 27. marta 2017. godine izjavljena znatno nakon zakonom propisanog roka u kojem se žalba može izjaviti, da je ista odbačena kao neosnovana.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da mu je neopravdano odbačena dopuna žalbe i da nije obrazloženo zašto je odbačena, kao i da su sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, da su osporene odluke proturječne izvedenim dokazima, te da presude uopšte ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, zašto i iz kojih razloga pojedinim dokazima poklanja svoju vjeru, a pojedinim ne.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je, kao i prvostepeni sud, prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda vezano za to što je Kantonalni sud njegovu dopunu žalbe odbacio kao neblagovremenu, Ustavni sud ukazuje da ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda ni u tom dijelu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman