Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4668/15 (R. G.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Građanski postupak
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4668/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP 4668/15, rješavajući apelacije Rajka Glogovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Glogovca podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 014403 15 Rev od 24. decembra 2015. godine i S1 3 P 014403 14 Gž od 13. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Glogovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 16. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 014403 14 Gž od 13. augusta 2015. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 4668/15.

2. Nakon okončanja revizionog postupka protiv prethodno navedene presude Suda BiH, apelant je 11. januara 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 3 P 014403 15 Rev od 24. decembra 2015. godine i S1 3 P 014403 14 Gž od 13. augusta 2015. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 175/16.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete broj AP 4668/15 i AP 175/16 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 4668/15.

4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014403 13 P od 7. jula 2014. godine, poništena su kao nezakonita rješenja Bosne i Hercegovine, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) od 23. oktobra i 2. septembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: predmetna rješenja), naloženo tuženoj da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i zadatke koje odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 6.295,80 KM po osnovu neisplaćenih plata, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

5. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je rješenjem tužene od 2. septembra 2013. godine, apelantu, policijskom službeniku tužene, prestao radni odnos, zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, zaključno sa 31. oktobra 2013. godine, na osnovu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Nadalje, navedeno je da je apelant podnio žalbu protiv navedenog rješenja, u kojoj je istaknuo da nije ispunjavao uslove propisane čl. 41., 42. stav 1. i 43. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIORS) za ostvarivanje prava na starosnu penziju, budući da ima 51 godinu života, te da je rješenjem tužene od 23. oktobra 2013. godine, odbijena apelantova žalba. Sud BiH je istaknuo da nije bilo sporno ni da je apelant odbijen od strane nadležnog organa sa zahtjevom za ostvarivanje prava na starosnu penziju, zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki

- potrebne starosne dobi. Sud BiH je ocijenio da je apelantu navedenim postupanjem tužene nanesena šteta, isključivanjem iz mogućnosti da odmah po prestanku radnog vijeka ostvari starosnu penziju, koju je samo tužena i mogla otkloniti, na način predložen tužbenim zahtjevom, povratom apelanta na posao. Slijedom navedenog, Sud BiH je usvojio apelantov tužbeni zahtjev kao osnovan.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014403 14 Gž od 13. augusta 2015. godine, uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

7. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da je iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazilo da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te da je odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, osnov za prestanak radnog odnosa policijskom službeniku navršenih 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža. U konkretnom slučaju, po ocjeni Suda BiH, prvostepeni sud nije pravilno ispitao pravilnost i zakonitost predmetnih rješenja imajući u vidu izričitu odredbu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Sud BiH je istaknuo da nemogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju zbog neusklađenosti entitetskog i državnog zakona nije imalo uporište u primjeni odredbi člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, člana 22. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (pravo na socijalno osiguranje), čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije, jer su predmetna rješenja bila u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Sud BiH je ocijenio da se u konkretnom slučaju utvrđivala zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. S tim u vezi, istaknuto je da prestanak radnog odnosa i penzionisanje nisu u kauzalnoj vezi, jer je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Dalje je istaknuto da je bilo tačno da je apelant pripadao grupi lica - graničnim policajcima koji imaju mjesto prebivališta na području Republike Srpske, i da je prema Zakonu o PIORS pored godina penzijskog staža bilo potrebno ispuniti i drugi uslov koji se odnosi na godine života, što nije bio uslov za lica koja imaju prebivalište na području Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Sud BiH je ocijenio da zbog različitog rješavanja u pogledu sticanja uslova za penziju koja je propisana entitetskim zakonima, u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije jer je tužena kao poslodavac bila dužna da primjeni Zakon o policijskim službenicima BiH prema svim policijskim službenicima na isti način, bez obzira na mjesto prebivališta, jer bi u suprotnom, navedeno bilo nejednako postupanje. Osim navedenog, Sud BiH je istaknuo i da apelant nije ni opredijelio zahtjev na utvrđivanje diskriminacije, da bi se u tom pogledu preispitivali i ostali uslovi propisani Zakonom o zaštiti od diskriminacije. Kako je u postupku utvrđeno da su predmetne odluke tužene kao poslodavca bile zakonite, Sud BiH je ocijenio neosnovanim i apelantov zahtjev da se vrati na posao i tužena obaveže na naknadu štete po osnovu neisplaćenih plata.

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014403 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio obrazloženje dato u drugostepenoj presudi, te ocijenio da nije osnovana apelantova revizija. Sud BiH je ocijenio da je apelant neosnovano smatrao da je na njegov slučaj primjenjiva Odluka Ustavnog suda broj AP 12/09 od 28. maja 2010. godine, jer se u navedenom slučaju radilo o različitom postupanju poslodavca prema uposlenicima zavisno u kojem entitetu imaju prebivalište, što nije bio slučaj u konkretnom sporu gdje je poslodavac jednako postupao prema svim uposlenim.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u vezi sa čl. 6., 7.(a), (i) i (ii) i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona nakon što je navršio 40 godina penzijskog staža, međutim, da u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o PIORS, nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju iz razloga što nije ispunjavao uslove u pogledu godina života (u momentu prestanka radnog odnosa apelant je imao 51 godinu). Smatra da ne može biti žrtva ove očigledne zakonske disharmonije, te da je njegova situacija morala biti sagledana i riješena u skladu sa međunarodnim konvencijima, i to prvenstveno onim kojim svakom licu garantuju pravo na socijalno osiguranje. Apelant također smatra da je zbog navedenog diskriminiran, te navodi da lica u istoj situaciji koja imaju prebivalište u Republici Srpskoj ne mogu ostvariti pravo na penziju, dok lica koja imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu (po relevantnim federalnim zakonskim odredbama potrebno je samo navršenje 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života). Apelant smatra da za navedeno različito postupanje nema razumnog opravdanja. Apelant navodi da se navedeno može zaključiti i iz akata Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine upućenih nadležnim organima, a koje je priložio uz apelaciju. Smatra da je na njegov slučaj u cijelosti primjenjiva Odluka Ustavnog suda broj AP 12/09 od 28. maja 2010. godine.

11. Apelantov punomoćnik je podneskom od 20. maja 2016. godine zatražio spajanje apelantovih apelacija radi vođenja jedinstvenog postupka, te obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, kojim je apelantu omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju bez obzira na godine. Međutim, kako navedene zakonske izmjene djeluju samo ubuduće, apelant se i dalje smatra žrtvom povrede ustavnih prava navedenih u apelacijama i traži da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu navedenih prava.

12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

"(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.".

Član 22.

Ovaj zakon objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske", a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da je konačnom odlukom Suda BiH odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih rješenja kojim mu je prestao radni odnos i slijedom toga ostvarivanje prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja drugostepene presude Suda BiH slijedi da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te mu je stoga u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, prestao radni odnos. Nadalje, slijedi i da je Sud BiH u konkretnom slučaju utvrđivao zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pošto je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporene odluke ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima BiH sa Zakonom o PIORS, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke detaljno obrazložio pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima BiH, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, koji je donesen nakon podnošenja prve apelacije, apelantu dakle omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona, koji je stupio na snagu nakon donošenja osporenih odluka, proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, suprotno tvrdnji apelanta da će to pravo moći ostvariti samo ubuduće, tj od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, jer mu novi zakon omogućava ostvarivanje ovoga prava od dana ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP-4764/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju nadležnih organa i suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4764/15 od 15. novembra 2017. godine, vidi na www.ustavnisud.ba).

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na koja se pozvao a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4668/15 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio