Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3054/15 (Z. K. iz Srebrenika)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3054/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3054/15, rješavajući apelaciju Zuhdije Kešetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhdije Kešetovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 004539 13 Rev od 31. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 004539 10 Gž od 19.
februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 004539 08 P od 28. oktobra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zuhdija Kešetović iz Srebrenika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 004539 13 Rev od 31. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 004539 10 Gž od 19. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 004539 08 P od 28. oktobra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog-protivtužioca „Ingrama“ d.d. Srebrenik (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 6. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 12, 14. i 20. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 004539 08 P od 28. oktobra 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi-protivtužilac obaveže da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja se računa od 29. aprila 2008. godine do konačne isplate, kao i da tuženi-protivtužilac apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca kojim je tražio da se poništi ugovor o radu od 2. novembra 2007. godine, zaključen između apelanta i tuženog-protivtužioca, u dijelu u kojem je određeno da će tuženi apelantu u slučaju otkaza ugovora o radu isplatiti otpremninu u iznosu od 100.000,00 KM. Apelant je obavezan da tuženom-protivtužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.488,10 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant bio radnik tuženog-protivtužioca od 1. septembra 1996. godine, te da je na osnovu ugovora o radu obavljao poslove tehničkog sekretara i glavnog tehničkog rukovodioca radne jedinice kod tuženog-protivtužioca. Dalje je navedeno da je članom 14. tog ugovora regulirana isplata otpremnine apelantu u iznosu od 100.000,00 KM u slučaju jednostranog raskida radnog odnosa, a u slučaju da apelant nije počinio povredu radne dužnosti.
7. Istaknuto je da je odlukom tuženog-protivtužioca od 15. aprila 2008. godine apelantu otkazan ugovor o radu od 2. novembra 2007. godine, ali mu je ponuđeno zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, na što apelant nije pristao tako da mu je radni odnos prestao 29. aprila 2008. godine.
8. Prvostepeni sud je naveo da je u predmetnom postupku sporno da li je tuženi-protivtužilac dužan apelantu isplatiti iznos od 100.000,00 KM na ime otpremnine. S tim u vezi prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 100. Zakona o radu FBiH, te naveo da da bi se odlučilo o apelantovom tužbenom zahtjevu u konkretnom slučaju je neophodno prvo odlučiti o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca, odnosno odlučiti da li je kao nemoralna ništava odredba člana 14. ugovora o radu od 2. novembra 2007. godine koji su zaključili apelant i tuženi-protivtužilac. U tom smislu prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je ukazao da je Nadzorni odbor tuženog-protivtužioca, u sastavu: apelant, A. K. i E. O., na 48. sjednici održanoj 22. oktobra 2007. godine donio odluku o imenovanju F. K. za direktora tuženog. Dalje je navedeno da je 31. oktobra 2007. godine tuženi-protivtužilac sa F. K. zaključio menadžerski ugovor prema kojem je za F. K. utvrđena otpremnina u slučaju otkaza za prvu godinu rada 350.000,00 KM, za drugu godinu rada 250.000,00 KM, za treću godinu rada 200.000,00 KM i za četvrtu godinu rada iznos od 150.000,00 KM.
10. Ukazano je da je 2. novembra 2007. godine F. K. kao novi direktor zaključio nove ugovore o radu s apelantom, A. K. (koji su ujedno bili član i predsjednik Nadzornog odbora tuženog-protivtužioca), te sekretarom društva A. H., u koje ugovore o radu je umetnuta tačka 14. koja regulira isplatu otpremnina u iznosima od po 100.000,00 KM u slučaju otkaza ugovora o radu navedenim licima, osim ako je do otkaza došlo zbog kršenja i neispunjenja obaveza iz radnog odnosa.
11. Prvostepeni sud je naveo da je uvidom u odluku tuženog-protivtužioca od 29. januara 2008. godine utvrđeno da je F. K. razriješen dužnosti direktora 24. januara 2008. godine zato što u izvršavanju svojih obaveza nije postupao savjesno, odnosno s potrebnom pažnjom, u skladu sa zakonom i drugim propisima, kao i lojalno prema društvu, a u interesu društva i njegovih dioničara, već je isključivo radio u svom ličnom interesu i interesu Nadzornog odbora.
12. Zbog navedenog, prvostepeni sud nije prihvatio iskaz tužioca, iskaze A. K. i F. K. kada tvrde da je član 14. ugovora o radu od 2. novembra 2007. godine u vezi s otpremninom proizašao iz razloga što kod tuženog-protivtužioca uvijek može doći do promjene vlasničkog udjela, čime bi se ugrozilo apelantovo radno mjesto s obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi suprotno.
13. Ukazano je da sud nije našao nikakvu vezu između eventualne promjene vlasničkog kapitala tuženog i radnog mjesta apelanta kao zaposlenika tuženog-protivtužioca s obzirom na to da su zaposlenje, a i prestanak radnog odnosa radnika-apelanta regulirani općim aktima tuženog-protivtužioca koji su usaglašeni s važećim zakonskim propisima iz oblasti rada i radnih odnosa.
14. Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza, iskaza svjedoka A. H. i F. K. proizlazi da su otpremnine od 100.000,00 KM ugrađene samo u ugovore o radu koji su zaključeni s apelantom, A. K i A. H., te u ugovor koji je zaključen s direktorom društva, dok su visine otpremnina za ostale zaposlenike tuženog ostale nepromijenjene.
15. Prema mišljenju prvostepenog suda, na osnovu navedenog proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju iskoristio svoju poziciju člana Nadzornog odbora, te ujedno postigao dogovor s F. K., tadašnjim direktorom tuženog-protivtužioca, da podrži njegovu kandidaturu za direktora tuženog, a kasnije je s njim zaključio menadžerski ugovor prema navedenim uvjetima. Ukazano je da je zauzvrat F. K. s apelantom zaključio novi ugovor o radu u kojem je umetnut član 14. ugovora o radu koji se tiče sporne otpremnine za koju sud nalazi da je neopravdana, previsoka i nemoralna budući da iz svega proizlazi da je motiv za zaključenje navedene odredbe ugovora o radu nemoralan.
16. Prvostepeni sud je također ukazao da je nemoralna odredba ugovora o radu koja se tiče otpremnine i kada se gleda šira društvena zajednica, a ne samo položaj radnika tuženog. Ukazano je na društvo u kojem je velika nezaposlenost i gdje građani koji su zaposleni najčešće ostvaruju kao zaradu samo minimalnu plaću, te da sud nije mogao izvesti drugi zaključak osim već istaknutog, a to je da je sporna otpremnina enormno visoka, neopravdana i da je proizašla iz nedozvoljenog motiva.
17. Protiv drugostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 28 0 P 004539 10 Gž od 19. februara 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
18. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da nakon imenovanja od Nadzornog odbora tuženog-protivtužioca, čiji je i apelant član, F. K. kao novi direktor zaključuje predmetni ugovor o radu za apelanta, A. K. i A. H., sekretara društva, te je za njih ugovorena otpremnina u iznosima od po 100.000,00 KM. Ukazano je da prvostepeni sud propušta da u obrazloženju svoje odluke konstatira kako se u konkretnom slučaju zaključenja predmetnog ugovora o radu od 2. novembra 2007. godine zapravo radi o faktičkom raspoređivanju apelanta na poslove i radne zadatke tehničkog direktora. Ukazano je da je apelant kod tuženog-protivtužioca počeo da radi još 10. septembra 1996. godine, a da je na poslove tehničkog direktora raspoređen članom 3. ugovora od 23. oktobra 2007. godine, te da se ugovara visina otpremnine u članu 14. tog ugovora.
19. Prema mišljenju drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je ugovorena visina otpremnine iz člana 14. ugovora o radu ništava prema odredbi člana 103. ZOO zato što je motiv za zaključenje navedene odredbe ugovora o radu nemoralan. Prema mišljenju drugostepenog suda, pravilno se prvostepeni sud pozvao i na odredbe člana 53. ZOO u vezi s utvrđenim pobudama za zaključenje ugovora. Pri tome je ukazano i na odredbu člana 12. ZOO prema kojoj su učesnici obligacionih odnosa dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Istaknuto je da ugovaranje visine otpremnine nije zabranjeno odredbama materijalnog prava, niti je u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine ili Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, ali je prilikom odlučivanja u vezi s utvrđivanjem ništavosti sud obavezan voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obje strane iz ugovora, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvaćanjima društva (član 104. stav 3. ZOO). Prema mišljenju drugostepenog suda, radi se o djelimičnoj ništavosti predmetnog ugovora o radu, i to člana 14. tog ugovora (član 105. ZOO).
20. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije mogao određivati neki drugi pravičniji iznos otpremnine jer to apelant nije tražio tužbenim zahtjevom. Ukazano je da apelant svoja eventualna prava u vezi s otpremninom može potraživati prema odredbama Zakona o radu u vezi s odlukom tuženog-protivtužioca od 15. aprila 2008. godine.
21. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 28 0 P 004539 13 Rev od 31. marta 2015. godine djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu na način da je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca, dok je u preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari revizija odbijena. U pogledu troškova cijelog postupka određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove.
22. U obrazloženju revizione presude je navedeno da u smislu odredbe člana 53. stav 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravnu valjanost. Međutim, u smislu odredbe stava 2. navedenog člana, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati ugovor će biti bez pravnog dejstva. S tim u vezi, prema mišljenju Vrhovnog suda, ispunjenje su pretpostavke iz člana 53. stav 2. ZOO jer je u ovom konkretnom slučaju osnovna pobuda zaključenog predmetnog ugovora o radu, u dijelu koji se odnosi na ugovorenu otpremninu, protivna načelu savjesnosti i poštenja u zasnivanju obligacionih odnosa (član 12. ZOO). Ukazano je da je pobuda za zaključivanje predmetnog ugovora u dijelu otpremnine bila rješavanje materijalnog obezbjeđenja apelanta, odnosno njegovog imovinsko-pravnog odnosa van pravila materijalnog prava iz osnova otpremnine u okviru zasnovanog radnog odnosa. Dakle, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o ostvarivanju apelantovih prava iz radnog odnosa u vidu prava na odgovarajuću otpremninu za slučaj da mu poslodavac otkaže ugovor o radu, kako je propisano odredbom člana
100. Zakona o radu FBiH. Zbog toga se, prema mišljenju Vrhovnog suda, radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o radu u navedenom dijelu ništav saglasno odredbi člana 103. stav 1. ZOO.
23. Prema ocjeni revizionog suda, pravno rezonovanje drugostepenog suda u pobijanoj presudi u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava, primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa. Istaknuto je da se konkretnim protivtužbenim zahtjevom traži poništenje predmetnog ugovora o radu, a ne utvrđenje njegove ništavosti. Saglasno navedenom, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pravilno postupili kada su, našavši postojanje osnova ništavosti ugovora o radu, usvojili protivtužbeni zahtjev za njegovo poništenje, koja odluka nema svoga uporišta kako u činjeničnim tvrdnjama tuženog tako i činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova.
24. Ukazano je da je tuženi-protivtužilac protivtužbeni zahtjev opredijelio za poništenje ugovora, što bi podrazumijevalo primjenu odredbe člana 112. u vezi sa članom 111. ZOO (rušljivi ugovori) u granicama kojeg zahtjeva, bez obzira na njegov činjenični osnov, je predstojala obaveza suda prilikom raspravljanja i odlučivanja (član 2. stav 1. ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema apelantovom mišljenju, sud je morao prethodno utvrditi činjenicu o tome da li je ugovor o radu pravno valjano raskinut, pa tek onda pristupiti odluci o apelantovom zahtjevu. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je mogao biti poništen ugovor koji je pravno prestao da važi. Ukazuje da traženje poništenja ugovora po proteku roka od godinu dana nema osnova i sud takvom zahtjevu ne može dati pravnu zaštitu jer je u suprotnosti s pravom zaposlenika. Naglašava da zaposlenik zaštitu svojih prava može tražiti u roku od jedne godine. Navodi da sud pojam relativno visoke otpremnine ničim ne obrazlaže, te da je stoga takva presuda nepravilna jer izreka nema valjano obrazloženje. Smatra da je sud trebao navesti kolika je to pristojna ili pravična otpremnina.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka revizionog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim pravom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
27. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u drugostepenoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije u cijelosti budući da je, prema mišljenju prvostepenog suda, neosnovana.
29. Tuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. Ističe da je odredba ugovora o određivanju otpremnine u iznosu od 100.000,00 KM nezakonita i čini predmetni ugovor ništavim.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o radu FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 100.
Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2. ovog člana, poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 2. i 3. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 53.
(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.
(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
(3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Član 104. stav 3.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 112.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 28 0 P 004539 13 Rev od 31. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate otpremnine apelantu prema ugovoru o radu, kao i na poništenje ugovora o radu, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
43. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se u skladu s ugovorom od radu od 2. novembra 2007. godine (član 14. ugovora o radu) isplati otpremnina u iznosu od 100.000,00 KM. U konačnici je također odbijen i protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca kojim je tražio poništenje ugovora o radu od 2. novembra 2007. godine u dijelu ugovorene otpremnine.
44. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden veoma detaljan dokazni postupak u kojem su saslušani apelant i relevantni svjedoci, te izvršen uvid u relevantnu materijalnu dokumentaciju. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka i ocjenom dokaza od strane prvostepenog suda, koju je prihvatio drugostepeni sud, te uz primjenu relevantnih pravnih propisa od strane redovnih sudova utvrđeno je da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je pojedinačnom ocjenom provedenih dokaza, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, nesporno utvrđeno da svrha ugovorene otpremnine u članu 14. spornog ugovora o radu nije bila zaštita apelantovih prava iz radnog odnosa za slučaj da mu poslodavac otkaže ugovor o radu kako je to propisano odredbom člana 100. Zakona o radu FBiH, već je isključivi cilj ugovorene otpremnine bio materijalno-finansijsko obezbjeđenje apelanta na način koji je protivan načelu savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja obligacionih odnosa (član 12. ZOO). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 53. ZOO od strane redovnih sudova u osporenim presudama budući da je nesporno utvrđeno da su prilikom ugovaranja otpremnine u iznosu od 100.000,00 postojale nedopuštene pobude za koje su znale obje ugovorne strane (apelant i tuženi-protivtužilac), a zbog čega je navedeni ugovor u tom dijelu ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi bili u obavezi navesti koji je iznos otpremnine u konkretnom slučaju pravičan odnosno dopušten budući da to apelant i nije tražio tužbenim zahtjevom, kako je to naveo Kantonalni sud odgovarajući na apelantove žalbene navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u osporenim odlukama u pogledu otpremnine pozvali na odredbu člana 100. Zakona o radu FBiH iz koje proizlazi da je intencija kod ugovaranja otpremnine zaštita prava zaposlenika u slučaju otkaza ugovora o radu od strane poslodavca. Ustavni sud, također, primjećuje da su apelanta redovni sudovi uputili da svoja prava na otpremninu može ostvariti u skladu s odredbama Zakona o radu FBiH u vezi s odlukom tuženog-protivtužioca od 15. aprila 2008. godine o otkazu ugovora o radu apelantu. Nadalje, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da predmetni ugovor o radu nije poništen budući da je u tom smislu u konačnici odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca, zbog čega se u cijelosti pokazuje neosnovanim apelantov apelacioni navod da sud nema osnov za davanje pravne zaštite protivtužbenom zahtjevu kojim je traženo poništenja ugovora po proteku roka od godinu dana jer je u suprotnosti s pravom zaposlenika.
45. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog predmetnog postupka imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima tuženog-protivtužioca, ali da u tom smislu nije uspio, o čemu su redovni sudovi u svojim odlukama dali veoma jasno i argumentirano obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih pravnih propisa. Stoga imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali veoma jasno i detaljno obrazloženje za zaključke o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. U takvom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelant nastoji prikazati u apelaciji.
46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman