Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3184/15 (A. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otpremnina
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3184/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3184/15, rješavajući apelaciju Alme Salihbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Alme Salihbegović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014444 11 U od 24. aprila 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Almi Salihbegović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Almi Salihbegović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alme Salihbegović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014444 11 U od 24. aprila 2015. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-40/14 od 14.
aprila 2014. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 152.
Zakona o radu broj 05/5-47632/JC od 31. januara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alma Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014444 11 U od 24. aprila 2015. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-40/14 od 14. aprila 2014. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-47632/JC od 31. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Komisije zatraženo je 24. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 8. odnosno 5. juna 2017. godine. Komisija nije odgovorila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 13. februara 2001. godine Komisiji podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu prema članu 152. Zakona o radu.
6. Rješenjem Komisije broj 05/5-47632/JC od 31. januara 2014. godine odbijen je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu kao neosnovan.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u zahtjevu navela da je bila zaposlena – nosilac pravosudne funkcije u Osnovnom sudu u Bijeljini, te da joj je radni odnos prestao nezakonito 12. jula 1992. godine. Nakon što je razmotrila zahtjev i priložene dokaze Komisija je utvrdila da nije sporno da je apelantica u zakonskom roku podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu otpremnine, zatim da je, shodno članu 152. Zakona o radu, sjedište poslodavca bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, kao i da je apelantica bila zaposlena 31. decembra 1991. godine. Nadalje je navedeno da je uvidom u Odluku Skupštine srpskog naroda broj 02-946/92 od 24. jula 1992. godine koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 16/92 utvrđeno da je apelantica razriješena dužnosti sudije Osnovnog suda u Bijeljini. Imajući u vidu navedeno, Komisija je zaključila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbe člana 152. Zakona o radu, već o prestanku radnog odnosa na osnovu navedene odluke Skupštine u skladu sa članom 135. Ustava Republike Srpske.
8. Rješenjem Ministarstva broj 16-126-40/14 od 14. aprila 2014. godine odbijena je apelanticina žalba protiv navedenog rješenja Komisije kao neosnovana.
9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelantica u žalbi istakla da je odluka o njenom razrješenju nezakonita, dodajući da se u vrijeme donošenja te formalne odluke nalazila na redovnom porodiljskom bolovanju, s obzirom na to da se porodila 25. marta 1992. godine, te da pri općepoznatim činjenicama o događanjima vezanim za oružani sukob na prostoru BiH smatra da ta odluka nije zakonita. Stoga je i mišljenja da joj treba priznati pravo na otpremninu kao najminimalniju satisfakciju „zbog prošlih događaja“. Razmatrajući navode žalbe, Ministarstvo je navelo da je Komisija pravilno utvrdila da je apelantica razriješena dužnosti sudije Osnovnog suda u Bijeljini od 24. jula 1992. godine na osnovu navedene odluke Skupštine srpskog naroda koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 16/92. Kako je navedena odluka objavljena u „Službenom glasniku“ time je, kako je utvrdilo Ministarstvo, bila dostupna apelantici, zbog čega nisu osnovani apelanticini navodi da o toj odluci nije bila upoznata odnosno da joj nije uručena. S tim u vezi, Ministarstvo je istaklo da se u smislu člana 152. Zakona o radu nezakonitost prestanka radnog odnosa ocjenjuje u formalno-pravnom smislu, odnosno da li je odluka o prestanku radnog odnosa zasnovana na važećim zakonskim odredbama i da li je radniku uručena. Budući da je navedena odluka o razrješenju dužnosti sudije (u kojoj je poimenično navedeno šest sudija koji su razriješeni dužnosti) zasnovana na odredbama člana 135. Ustava Republike Srpske i objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ Ministarstvo je smatralo da je pobijanje odluke u materijalno-pravnom smislu bilo moguće u radnom sporu. Stoga se Ministarstvo nije ni upuštalo u razmatranje žalbenih navoda koji se odnose na priznavanje ili nepriznavanje organa koji je donio odluku o razrješenju apelantice dužnosti sudije, niti navode koji se odnose na rat odnosno oružani sukob, kao i mogućnost sudske zaštite. Na osnovu provedenog dokaznog postupka Ministarstvo je utvrdilo da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na otpremninu.
10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 014444 11 U od 24. aprila 2015. godine u upravnom sporu odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba protiv navedenog rješenja Ministarstva.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su činjenično utvrđenje i pravni zaključak Ministarstva kao tuženog izraženi u osporenom aktu, po mišljenju tog suda, pravilni tako da se ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe. Istaknuto je da nije sporno da je odredbom člana 152. stav
1. Zakona o radu, odnosno odredbom člana 182. stav 1. Zakona o radu – prečišćeni tekst propisano da radnik koji se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počevši od tog datuma pa do dana stupanja na snagu tog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Iz navedene zakonske odredbe, kako je dalje navedeno, proizlazi da se odlučna činjenica u takvim upravnim stvarima odnosi na utvrđivanje nezakonitosti prestanka radnog odnosa radnika kod poslodavca u periodu od 31. decembra 1991. godine do stupanja na snagu tog zakona o radu, bez obzira na to kod kojeg poslodavca je taj radnik radio, pri čemu upravni organ, a ni sud u upravnom sporu u pogledu rješavanja zahtjeva za isplatu otpremnine ne ispituje niti može ispitivati zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa. Naime, zakonitost odluke se ispituje samo u formalno-pravnom smislu, to jeste da li je takva odluka odnosno akt donesen, dok u materijalno i činjenično-pravnom smislu je ocjena valjanosti tog rješenja o prestanku radnog odnosa u nadležnosti suda u radnom sporu. Okružni sud je istakao da se pravilnost prestanka radnog odnosa može ispitivati u radnom sporu po tužbi radnika koji je nezadovoljan takvom odlukom, a kako je to pravilno obrazloženo u pobijanom aktu.
12. Kako je u konkretnoj situaciji apelantica razriješena dužnosti sudije navedenom odlukom o razrješenju sudija Osnovnog suda u Bijeljini, koju je donijela Skupština srpskog naroda na sjednici održanoj 24. jula 1992. godine, koja je i objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 16/92 od 30. septembra 1992. godine, a donesena na osnovu člana 135. Ustava Republike Srpske (koji se odnosi na promjene Ustava), a da sudije u smislu člana 130. Ustava Republike Srpske i razrješava Narodna skupština Republike Srpske, Okružni sud je smatrao da upravni organi u postupku rješavanja po zahtjevu za isplatu otpremnine nisu mogli ispitivati zakonitost takve odluke u materijalnom i činjenično-pravnom smislu, a niti to može činiti taj sud u konkretnom upravnom sporu u kojem ispituje zakonitost osporenog akta koji se pobija predmetnom tužbom.
13. Dalje je istaknuto da su Zakonom o redovnim sudovima, koji se na osnovu člana 12. Ustavnog zakona Republike Srpske primjenjivao u Republici Srpskoj u vrijeme donošenja navedene odluke o razrješenju apelantice dužnosti sudije, regulirana pitanja vezana za obavljanje sudijske funkcije, što se odnosi i na razrješenje sudija, koje bira i razrješava skupština društveno-političke zajednice. Kako se u smislu člana 127. stav 4. Ustava Republike Srpske protiv odluke o razrješenju sudija ima pravo podnijeti zahtjev za zaštitu Narodnoj skupštini Republike Srpske, po ocjeni Okružnog suda proizlazi da su se sudije i razrješavale po Zakonu o redovnim sudovima, a ne po Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je također u isto vrijeme bio na snazi i primjenjivao se na teritoriji Republike Srpske. Okružni sud je zaključio da stoga na drugačije odlučivanje ne utječe to što je Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa u članu 78. propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, s poukom o pravu na prigovor. Okružni sud je pri tome imao u vidu činjenice da je odluka o razrješenju apelantice dužnosti sudije upravo i objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“, jer se odluke Narodne skupštine Republike Srpske objavljuju u odgovarajućem službenom glasniku, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa tako ni činjenica da apelantici nije lično uručena ta odluka ne može biti od utjecaja na drugačije odlučivanje u toj upravnoj stvari.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica smatra da je pogrešnom primjenom člana 152. Zakona o radu odbijen njen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu budući da je u cijelosti ispunjavala uvjete tog člana za priznavanje prava. Dalje je navela da je u provedenom postupku pogrešno zaključeno da je njeno razrješenje dužnosti sudije bilo zakonito u formalno-pravnom smislu. Istakla je da predmetna odluka o razrješenju sudija Osnovnog suda u Bijeljini, koju je donijela Skupština srpskog naroda 24. jula 1992. godine, ne ispunjava uvjet zakonitosti iz više formalnih razloga, i to zato što uopće nema obrazloženje, odluku nije donio nadležan organ (Skupština srpskog naroda u to vrijeme bila je još nepriznata tvorevina), te zbog toga što odluka nije dostavljena apelantici. Čak i pod pretpostavkom da odluka ispunjava formalne razloge, apelantica ističe da nisu bili ispunjeni zakonom propisani razlozi za razrješenje apelantice kao sudije niti po jednom drugom propisu, među kojima je Zakon o redovnim sudovima SRBiH iz 1986. godine. Pored toga, apelantica navodi da je postupak donošenja odluke suprotan donošenju odluke u razumnom roku budući da je trajao 14 godina. Stoga potražuje naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude tog suda i smatra da su apelanticini navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da Komisija nakon izmjena Zakona o radu u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 47/02 nije vezana rokom za odlučivanje koji je bio propisan članom 158. Zakona o radu u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 38/00 (Komisija je dužna da o zahtjevu radnika odluči najkasnije u roku od 90 dana od dana podnošenja zahtjeva). Istaknuto je da Komisija zbog velikog broja primljenih zahtjeva (oko 60.000) nije bila u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, te je taj moment imao u vidu i zakonodavac kada je donio navedene izmjene Zakona o radu. S obzirom na to da je apelanticin zahtjev odbijen i da apelantica nije pretrpjela nikakvu štetu, predloženo je da se apelacija odbije u cijelosti uključujući i navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 182. (prethodni član 152.)
Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
18. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 014444 11 U od 24. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 7. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelantica tražila ostvarivanje prava na otpremninu, dakle radi se o apelanticinim građanskim pravima, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A) U odnosu na osporene odluke
27. Ustavni sud ističe da apelantica osporava odluke upravnih organa i presudu redovnog suda tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu prema članu 152. Zakona o radu. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sud i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u žalbi i tužbi kojom je pokrenula upravni spor i koje je u konačnici ispitao Okružni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporene odluke nisu pravilne jer je njima odbijen njen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu iako se u konkretnom slučaju radilo o nezakonitom prestanku radnog odnosa kao uvjetu iz člana
152. Zakona o radu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici u osporenoj odluci ispitao apelanticine navode i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno ne utječu na pravilnost osporenog akta, kojim je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
32. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
35. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu podnijela 13. februara 2001. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 24. aprila 2015. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 14 godina i dva mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
37. Ustavni sud primjećuje da je upravni postupak i postupak upravnog spora vođen povodom apelanticinog zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.
38. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 14 godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome Ustavni sud zapažada se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom koja je o apelanticinom zahtjevu odlučila tek 31. januara 2014. godine, tj. nakon 12 godina i 11 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da su uslijedili postupci pred Ministarstvom i Okružnim sudom, koji su okončani u relativno kratkom roku. U odgovoru na navode iz apelacije Ministarstvo je osporilo apelaciju i apelacioni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a kao opravdanje za predmetnu dužinu, između ostalog, navodi činjenicu da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, što u smislu navedenih principa nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe odnosno tužbe zbog šutnje administracije te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije koristila mogućnost da uloži žalbu zbog šutnje administracije i tako eventualno utječe na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, u specifičnim okolnostima apelanticinog slučaja u kojim je evidentna potpuna neaktivnost Komisije u periodu od skoro 13 godina, ovaj propust se ne može smatrati ključnim doprinosom ukupnom trajanju postupka jer je ovu mogućnost apelantica mogla, ali i nije morala koristiti da bi njen zahtjev bio pravovremeno riješen, budući da njegovo nekorištenje nije sprečavalo nadležne organe da u smislu relevantnih odredbi Zakona o općem upravnom postupku blagovremeno odluče o zahtjevu (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka. Najzad, s obzirom na to da je nakon donošenja odluke Komisije o apelanticinoj žalbi, odnosno tužbi odlučeno u roku od jedne godine, ne može se zaključiti da su Ministarstvo i Okružni sud svojim postupanjem doprinijeli prekomjernom trajanju postupka. Ustavni sud zaključuje da je postupak pred Komisijom kojoj je trebalo gotovo 13 godina da donese odluku u odlučujućoj mjeri utjecao na ukupnu dužinu konkretnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila i zauzetu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 14 godina. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
42. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u kojem se rješava pitanje apelanticinog prava na otpremninu kao prava iz radnog odnosa trajao više od 14 godina, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snosi isključivo Komisija koja nije djelotvorno i efikasno kontrolirala i upravljala postupkom, kako je propisano procesnim zakonom.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sud i organi uprave za svoje odluke dali jasne razloge.
45. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman