Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1680/15 (R. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1680/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1680/15, rješavajući apelaciju Ratka Komljenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Komljenovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041101 11 Rev od 26. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041101 10 Gž od 6. jula 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041101 08 P od 19.

februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ratko Komljenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 041101 11 Rev od 26. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 041101 10 Gž od 6. jula 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 041101 08 P od 19. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Milorada Đukića punomoćnika tužiteljice (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 10. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u vremenskom periodu od 17. jula do 25. augusta 2017. godine, dok punomoćnik tužiteljice nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 041101 08 P od 19. februara 2010. godine kojom je utvrđeno da je stambeno poslovna zgrada (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) sa zemljištem preciznije označenom u stavu 1. izreke presude, na kojem je izgrađena predmetna kuća, zajednička bračna imovina tužiteljice i apelanta, te da tužiteljici pripada ½ dijela prava suvlasništva na predmetnoj kući sa pravom korištenja navedenog zemljišta. Istom presudom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da stvari pokućstva preciznije označenih u stavu 2. izreke presude, predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka, te da je apelant dužan da trpi da se izvrši dioba ovih stvari (stav 2. izreke). Odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP utvrdio da su apelant i tužiteljica 20. decembra 1972. godine zaključili brak u Skender Vakufu u kojem su stekli dvoje djece. Također je utvrđeno da su apelant i tužiteljica za vrijeme trajanja bračne zajednice živjeli i radili u Beču sve do 1994. godine, kada je presudom Okružnog suda u Josefstadtu od 29. septembra 1994. godine brak razveden, te je presudom postignut sporazum u pogledu imovine koju su parnične stranke stekle i koristile u Beču. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza apelanta i tužiteljice saslušanih u svojstvu parničnih stranaka utvrđeno da su apelant i tužiteljica za vrijeme trajanja bračne zajednice bili zaposleni u Austriji i da su po osnovu zarade i ostvarenim prihodima kupili nekretninu (preciznije označenu u obrazloženju presude) u Banjoj Luci. Utvrđeno je da je na navedenoj nekretnini 1980. godine i 1981. godine građena predmetna kuća koja je i sagrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka. Naime, Osnovni sud je istakao da je navedeno potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka B. V., M. V., K.Đ. i R.Đ., koji su saglasno istakli da su „parnične stranke počekom osamdesetih godina započeli i izgradili“ predmetnu kuću, te da je „tužiteljica prilikom izgradnje kuće ličnim radom učestvovala u izgradnji kuće, pa i u izvođenju građevinskih radova na predmetnom objektu“. Osnovni sud je također istakao da su svjedoci saglasno potvrdili da je prije razvoda parničnih stranaka predmetna kuća bila sagrađena. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da predmetna kuća predstavlja zajednički stečenu imovinu apelanta i tužiteljice, pa je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, utvrđujući da joj u skladu sa odredbama člana 272. Porodičnog zakona pripada ½ dijela prava vlasništva na predmetnoj kući sa pravom korištenja zemljišta na kojem je sagrađena.

6. Osnovni sud je obrazložio da nije prihvatio apelantove navode da je zaključenim sporazumom između parničnih stranaka pred Okružnim sudom u Beču regulirano pitanje zajedničke imovine, budući da je uvidom u navedeni sporazum utvrđeno da je predmet navedenog sporazuma bila zajednička imovina parničnih stranaka u Beču (stan i preduzeće) dok predmetna kuća u Banjoj Luci nije bila obuhvaćena tim sporazumom. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da navedeni Sporazum ne može proizvesti pravno dejstvo u Bosni i Hercegovini jer nije proveden postupak priznanja strane sudske odluke.

7. Dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da pokretne stvari u kući, preciznije navedene u stavu 2. izreke prvostepene presude, također predstavljaju zajedničku imovinu stečenu u braku, Osnovni sud je odbio jer tužiteljica u toku postupka nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala da su te stvari kupljene i stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelanta i tužiteljice. Odluku o troškovima Osnovni sud je temeljio na odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a.

8. Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka iz prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 041101 10 Gž od 6. jula 2010. godine kojom je žalba tužiteljice djelimično usvojena, te je preinačena odluka o troškovima postupka iz stava 3. izreke prvostepene presude, tako što je apelant obavezan da tužiteljici na ime troškova prvostepenog postupka isplati iznos od 6.795,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te iznos od 600,00 KM na ime troškova sastava žalbe. Istom presudom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu 1. izreke prvostepene presude.

9. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud postupajući u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primjenjeno materijalno pravo, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud dao obrazloženje u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP-a koje kao takvo u cijelosti usvaja i drugostepeni sud.

10. Naime, Okružni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da je predmetna kuća izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelanta i tužiteljice, te da on, shodno odredbama člana 270. stav 5. Porodičnog zakona predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Zatim, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 272. stav 1. Porodičnog zakona propisano da svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine“ s tim da shodno odredbama člana 273. stav 1. Porodičnog zakona svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi, veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, pod uslovom da dokaže, da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine, očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika“. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da apelant tokom postupka nije postavljao takav zahtjev pa prema tome, sud o tome nije niti mogao odlučivati, s obzirom da je odredbom člana 2. stav 1. ZPP-a, jasno propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva, koji su stavljeni u postupku. Cijeneći da ne postoje razlozi zbog kojih apelant pobija prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu sadržanom u stavu 1. izreke, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 71 0 P 041101 11 Rev od 26. septembra 2013. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je nakon što je ponovio činjenično stanje utvrđeno pred nižestepenim sudovima, zaključio da je predmetna kuća izgrađena uz zajednički rad i jednak doprinos apelanta i tužiteljice, te da predstavlja zajedničku imovinu koja je stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, shodno odredbi člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, a za koju prema odredbi člana 272. stav 2. Porodičnog zakona, postoji zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po 1/2 dijela zajedničke imovine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da joj po osnovu zajedničkog sticanja imovine u bračnoj zajednici sa apelantom pripada ½ dijela predmetne kuće i zemljištu na kojem je kuća izgrađena, shodno odredbama čl. 270. stav 5. i 272. stav 1. Porodičnog zakona. Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno apelantovim revizionim navodima, drugostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava o čemu je drugostepeni sud naveo jasne i pravilne razloge, koje u cijelosti prihvata Vrhovni sud.

12. U odnosu na apelantove revizione navode da su apelant i tužiteljica 29. septembra 1994. godine pred Okružnim sudom u Josefstadtu postigli sporazum kojim su regulisali prava na zajedničkoj imovini, Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja navedenog sporazuma tač. 6, 8. i 9. proizlazi da su apelant i tužiteljica sporazumom regulirali svoja prava na imovini koju su imali u Beču (stan i preduzeće), te da predmetna kuća i zemljište nisu bili predmet tog sporazuma. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da navedeni Sporazum nije proizveo pravno dejstvo u odnosu imovinu parničnih stranaka stečenu tokom njihovog braka u Banjoj Luci (predmetna kuća i zemljište), te da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su navedenim sporazumom regulisana njihova prava na imovini koju su stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude pravilne i zakonite, a revizija apelanta neosnovana zbog čega je kao takva i odbijena shodno odredbama člana 248. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ukazuje da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje dovodi u vezu sa s pogrešnim zaključkom redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da predmetna kuća predstavlja zajedničku imovinu apelanta i tužiteljice jer je on kupio zemljište u Banjoj Luci i gradio predmetnu kuću svojim novčanim sredstvima bez obzira što je kuća sagrađena u vrijeme trajanja bračne zajednice. Također je naveo da je nakon razvoda braka apelant vršio dogradnju i proširenje predmetne kuće pa je dogradnjom povećana površina kuće. Pored toga, apelant je naveo da se tužiteljica zaključenim sporazumom pred pred sudom u Austriji odrekla prava na predmetnu kuću, te smatra da su sudovi pogrešno primjenili odredbe člana 272. stav 1. Zakona o porodičnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude tog suda, te da u postupku pred Vrhovnim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni sud je naveo da je u osporenoj presudi dao jasno i precizno obrazloženje, pri kojem i u odgovoru na apelaciju ostaje u cijelosti. Smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanta na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te da nije došlo do povrede apelantovih, Ustavom zagarantovanih prava na koje ukazuje u svojoj apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

18. Porodični zakon („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14), u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav 5.

[…] (1) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav 1.

1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. stav 1.

1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 041101 11 Rev od 26. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), i k) te II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).

26. Ustavni sud zapaža da je predmet spora tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje bračne imovine, te da iz navedenog proizlazi da se konkretan spor odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa stoga, u smislu prakse Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4434/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 29), apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje dovodi u vezu sa pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava na koju je apelant ukazao.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano usvojili tužbeni zahtjev pogrešnom primjenom čl. 272. stav

1. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je zakonska pretpostavka da su udjeli supružnika u zajedničkoj imovini jednaki (član 272. stav 1. Porodičnog zakona), a da je na onom supružniku koji zahtijeva veći udio teret takvog dokazivanja (član 273. stav 1. Porodičnog zakona). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u provedenom opsežnom dokaznom postupku utvrdili da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je temeljem zajedničkog stjecanja u bračnoj zajednici sa apelantom postala suvlasnik sa ½ dijela predmetne kuće, a da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je njegov doprinos u vrijeme sticanja te imovine bio veći od doprinosa tužiteljice, na način kako je propisano odredbom člana 273. Porodičnog zakona. Ustavni sud nadalje ističe da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Porodičnog zakona, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. U odnosu na apelantove navode da se tužiteljica postignutim sporazumom pred Okružnim sudom u Josefstadtu odrekla prava na predmetnu kuću, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka naveli da je predmet tog sporazuma bila imovina koju su apelant i tužiteljica stekli u Beču za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da su dali jasne razloge zašto su smatrali neosnovanim ove apelantove navode, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Porodičnog zakona. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani. Zabrana diskriminacije

33. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno primijenili procesno i materijalno pravo o čemu su dali detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1680/15 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio