Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3213/17 ("PETICA" d.o.o. Srebrenik)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3213/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3213/17, rješavajući apelaciju "PETICA" d.o.o. Srebrenik, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PETICA" d.o.o. Srebrenik protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 009098 13 Uvp 2 od 6.

aprila 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PETICA" d.o.o. Srebrenik protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 009098 13 Uvp 2 od 6.

aprila 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. "PETICA" d.o.o. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 26. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 009098 13 Uvp 2 od 6. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat uplaćenih sredstava po osnovu poreza na imovinu.

2. U osporenom upravnom rješenju tuženi je naveo da je apelant podnio zahtjev za povrat uplaćenih sredstava po osnovu poreza na imovinu – automata za igre na sreću za 2008. godinu i 2009. godinu. Nadalje, da je odredbom člana 37. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima (Tuzlanskog kantona) propisano da je obveznik poreza na imovinu pravno i fizičko lice koje je vlasnik ili korisnik slijedeće imovine i to stol u kasinu, automati za igre na sreću i automata za zabavne igre. Zatim, da je odredbom člana 70. istog zakona propisano da se porez na imovinu razrezuje unaprijed u godišnjem iznosu za imovinu zatečenu u posjedu poreznog obveznika na dan 1. januar godine za koju se razrez vrši, a za imovinu stečenu tokom godine u visini koja odgovara s razmjerno vremenu od dana sticanja imovine do kraja godine, a na osnovu porezne prijave, odnosno evidencija i drugih pokazatelja. Tuženi je zaključio da je prvostepeni upravni organ pravilno odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat uplaćenih sredstava po osnovu poreza na imovinu-automate za igre na sreću za 2008. i 2009. godinu, s obzirom da je pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan da plaća porez na imovinu u skladu sa članom 39. stav 1. tačka 5. Zakona o kantonalnim porezima, kojim je propisano da se porez na imovinu ne plaća na imovinu koja vlasniku služi za obavljanje osnovne djelatnosti, osim imovine iz člana 37. stav 2. istog zakona.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant, nakon što je prethodno sam podnio porezne prijave i platio porezne obaveze na imovinu za 2008. i 2009. godinu, koja se odnosi na aparate za igru na sreću, prvostepenom upravnom organu uputio zahtjev za povrat uplaćenih sredstava po osnovu tog poreza na imovinu, smatrajući da se radi o imovini koja mu služi za obavljanje osnovne djelatnosti i da je članom 37. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima diskriminisan, jer su te odredbe po njegovom mišljenju protivne Ustavu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi prigovori da je primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima (u vezi sa članom 39. stav 1. tačka 5. istog zakona), diskriminisan u odnosu na ostale vlasnike imovine čija imovina shodno članu 37. stav 1. istog zakona (kojom je propisano da je obveznik poreza na imovinu pravno i fizičko lice koje je vlasnik ili korisnik slijedeće imovine i to zgrade ili stana za odmor i rekreaciju (vikendice), poslovne prostorije, stambene zgrade, stan i garaže koji se izdaju pod zakup, motornih vozila i plovnog objekta), tim vlasnicima služi za obavljanje osnovne djelatnosti, a koji su oslobođeni plaćanja poreza na tu imovinu. Naime, da su odredbe navedenog zakona na snazi i da se moraju primjenjivati dok Ustavni sud Federacije BiH u postupku ocjenjivanja njihove ustavnosti, pokrenute na zahtjev ovlaštenog podnosioca, eventualno ne donese odluku kojom se utvrđuje da te odredbe nisu u skladu sa Ustavom. Nadalje, da nisu osnovani ni apelantovi navodi da bi prvostepeni sud utvrdio da su navedene odredbe neustavne da je pribavio odluku Ustavnog suda Federacije BiH. Vrhovni sud je ukazao da je pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti određenih odredbi zakona pred Ustavnim sudom Federacije BiH diskreciono pravo suda u skladu sa članom IV C. 11. Ustava Federacije BiH, tako da činjenica da sud nije pokrenuo postupak ustavnosti tih odredbi nije od uticaja na drugačije odlučivanje u konkretnoj stvari. U vezi s tim je istaknuto da su u vrijeme donošenja odluka upravnih organa i prvostepenog suda bile na snazi navedene zakonske odredbe, koje moraju primjenjivati i upravni organi i prvostepeni sud, a što je i učinjeno. Također je istaknuto da se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni apelantovi navodi da ga je prvostepeni sud obavezao da plati sudsku taksu na presudu, a da nije uopšte odlučivao o troškovima postupka, niti da je tražio od tuženog da plati sudsku taksu na odgovor na tužbu i slično. Vrhovni sud je ukazao da sud u konkretnom slučaju o sudskim troškovima nije ni odlučivao, jer apelant to nije ni tražio. Naime, da se sudski troškovi određuju po zahtjevima stranaka, prema uspjehu u postupku u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje shodno članu 55. Zakona o upravnim sporovima. Zatim, da obzirom da o troškovima postupka nije odlučivano, da je sudsku taksu za prvostepenu odluku dužan da plati apelant u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o sudskim taksama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant navodi da je odredbama člana 37. stav 2. u vezi sa članom 39. stav 1. tačka

5. Zakona o kantonalnim porezima diskriminisan, jer apelantu aparati za igre na sreću, kao imovina, služe za obavljanje osnovne djelatnosti, dok su vlasnici druge imovine koja im služi za obavljanje osnovne djelatnosti oslobođeni plaćanja poreza na tu imovinu, te da su sudovi pogrešno tumačili sporne odredbe i da su se trebali obratiti Ustavnom sudu Federacije BiH za ocjenu ustavnosti tih odredbi, koje po apelantu nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Apelant je također naveo da sudovi nisu odlučili o troškovima upravnog spora, da o istom uopšte nisu raspravljali, iako im je bilo poznato da je apelant imao troškove i upravnom postupku i u upravnom sporu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na nediskriminaciju

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i na nediskriminaciju u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantovih navoda da su odredbe člana 37. stav 2. u vezi sa članom 39. stav 1. tačka 5. Zakona o kantonalnim porezima suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon sam po sebi krši neka od ustavnih prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3213/17 ("PETICA" d.o.o. Srebrenik) | Sudska praksa | Aktio