Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3298/17 (H. L.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3298/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3298/17, rješavajući apelaciju Huseina Ljubijankića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Ljubijankić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 027089 17 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 1. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 027089 17 Gž od 9. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su žalbe tuženog podnesene protiv provostepenih rješenja od 13. oktobra 2016. godine i od 8. novembra 2016. godine. Prvostepenim rješenjem od 13. oktobra 2016. godine odbačeni su kao neuredni apelantovi prijedlozi za promjenu predmeta i sredstava izvršenja, te je apelant obavezan da u roku od 15 dana predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, te je upozoren da će u suprotnom sud obustaviti postupak, dok je prvostepenim rješenjem od 8. novembra 2016. godine obustavljen izvršni postupak i ukinute sve provedene izvršne radnje.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant uz zahtjev za promjenu predmeta i sredstva izvršenja – na nekretninama izvršenika (E. Č.), nije dostavio dokaz o tome da je izvršenik vlasnik predmetnih nekretnina, pa da ga je prvostepeni sud pozvao da navedeni nedostatak ispravi, odnosno da dostavi dokaze. Zatim, da kako apelant nije postupio po zahtjevu prvostepenog suda da je prvostepeni sud pravilno rješenjem od 13. oktobra 2016. godine odbacio kao neuredan apelantov prijedlog u pogledu promjene predmeta i sredstva izvršenja i to na nekretninama izvršenika. Nadalje, da je apelant prvostepenom sudu bio predložio da se izvršenje provede i na zakonskom nasljednom djelu izvršenika, obzirom da je otac izvršenika umro i da je izvršenik zakonski nasljednik određenih nekretnina, te da je prvostepeni sud rješenjem od 13. oktobra 2016. godine odbacio i taj apelantov prijedlog polazeći od stava da u situaciji kada ostavinski postupak iza oca izvršenika nije proveden i izvršenik nije proglašen za nasljednika, da nije moguće voditi izvršni postupak na predmetnim nekretninama u pogledu kojih se očekuje da će izvršenik biti proglašen za nasljednika. Kantonalni sud je ocijenio da je navedeni stav prvostepenog suda pravilan, te da apelant u žalbi priznaje da je ostavinski postupak iza oca izvršenika prekinut tako da se ne može prihvatiti stav žalbe da se izvršenje odredi na zakonskom nasljednom dijelu izvršenika, obzirom da je takav predmet izvršenja neizvjestan i eventualan, a da Zakon o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ne predviđa izvršenje na takvom predmetu nijednom svojom odredbom. Također je navedeno, da iz obrazloženja rješenja prvostepenog suda od 8. novembra proizlazi da je apelant rješenje prvostepenog suda od 13. oktobra 2016. godine, a kojim je obavezan da u roku od 15 dana predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, primio 19. oktobra 2016. godine i da u ostavljenom roku nije postupio po nalogu suda, odnosno nije predložio novi predmet i sredstvo izvršenje, iako je bio upozoren na posljedice nepostupanja. Kantonalni sud je istakao, da ni to činjenično utvrđenje prvostepenog suda apelant žalbom ne dovodi u sumnju, pa da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe iz člana 63. stav 4. i stav 7. ZIP, kada je izvršni postupak obustavio i ukinuo sve provedene izvršne radnje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant, između ostalog, navodi da mu je nejasno kako sud može odbaciti njegov prijedlog i time omogućiti izvršeniku da svoj zakonsko-nasljedni dio uruči bližem srodniku u cilju izbjegavanja naplate apelantovog potraživanja, te da apelant ima dojam da su pobijena rješenja donijeta u cilju formalnog okončanja postupka i stavljanja predmeta u arhivu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3298/17 (H. L.) | Sudska praksa | Aktio