Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4568/17 (S.M.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4568/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4568/17, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 036646 16 Gž od 28. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Širokog Brijega, koju zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 3. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 036646 16 Gž od 28. avgusta 2017. godine. Apelantkinja je zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odložiti sprovođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelantkinje kao izvršenika.

2. "Intesa Sanpaolo Bank" d.d. BiH je 5. decembra 2014. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice izdate 25. avgusta 2005. godine, koja je protestirana 3. februara 2014. godine, nakon čega je doneseno rješenje o izvršenju od 15. decembra 2014. godine. Općinski sud, odlučujući o apelantkinjinom prigovoru protiv rješenja o izvšenju, donio je rješenje od 27. februara 2015. godine kojim je usvojen prigovor i odgođeno provođenje rješenja o izvršenju do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.

3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja („Intesa Sanpaolo Bank“ d.d. BiH) i preinačena Presuda Općinskog suda broj 64 0 Mal 036646 15 Mal od 10. novembra 2015. godine na način da je obavezana apelantkinja da isplati tužitelju iznos od 2.528,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. januara 2014. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je 25. avgusta 2005. godine apelantkinja izdala mjenicu, kao sredstvo osiguranja potraživanja u iznosu od 2.528,49 KM, te da je mjenica protestirana 3. februara 2014. godine. Takođe je navedeno da je mjenica uredno sačinjena, potpisana i da na poleđini mjenici stoji da ista nije plativa na dan 22. januar 2014. godine, pečat tužitelja i potpis trasanta M. M.. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak Općinskog suda da se radi o mjenici po viđenju, iz razloga što upisivanjem dana dospijeća na bjanko mjenici nije ostvaren uslov iz odredaba člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, odnosno ne radi se o „mjenici po viđenju“, već o „mjenici na dan“. Kantonalni sud je naveo da se radi o vlastitoj bjanko mjenici koja sadrži sve obavezne sastojke, pa tako i datum dospijeća (22. januar 2014. godine) i kao takva stvara obaveze za mjeničnog dužnika od dana dospijeća. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju rok za zastaru mjeničnog potraživanja iz odredaba člana 80. stav 1. Zakona o mjenici računa od 22. januara 2014. godine. S obzirom da se rok zastarijevanja od tri godine (član 80. stav 1. Zakona o mjenici) računa od dospjelosti, a da je prijedlog za izvršenje podnesen 5. decembra 2014. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog zastare potraživanja pozivom na odredbe člana 35. Zakona o mjenici (mjenica po viđenju plativa je čim se podnese, te da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja navodi da predmetna mjenica ima sve elemente mjenice po viđenju. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4568/17 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio