Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4794/17 (H. K., R. K., E. R., M. P., E. T., A. O., H. D., M. D. i S. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4794/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4794/17, rješavajući apelacije Hasana Keškića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hasan Keškić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024253 16 Rev od 29. juna 2017. godine, Rasim Keserović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 025680 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine, Esad Ružnić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024509 16 Rev od 8. juna 2017. godine, Muhamed Pajazetović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024502 16 Rev od 22. avgusta 2017.

godine, Ejub Tričić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024513 16 Rev od 8. juna 2017. godine, Alaga Omeragić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024208 16 Rev od 23. maja 2017. godine, Hasib Dukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 022952 16 Rev od 23. maja 2017. godine, Mehmed Dervišević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024301 16 Rev od 13. juna 2017. godine i Samir Jašaragić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 024322 16 Rev od 13. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4794/17

1. Hasan Keškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 024253 16 Rev od 29. juna 2017. godine.

AP-4795/17

2. Rasim Keserović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025680 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine.

AP-4796/17

3. Esad Ružnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024509 16 Rev od 8. juna 2017. godine.

AP-4797/17

4. Muhamed Pajazetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024502 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine. AP-4798/17

5. Ejub Tričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024513 16 Rev od 8. juna 2017. godine.

AP-4799/17

6. Alaga Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024208 16 Rev od 23. maja 2017. godine.

AP-4800/17

7. Hasib Dukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 022952 16 Rev od 23. maja 2017. godine.

AP-4801/17

8. Mehmed Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024301 16 Rev od 13. juna 2017. godine.

AP-4802/17

9. Samir Jašaragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024322 16 Rev od 13. juna 2017. godine.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4794/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

11. U konkretnim slučajevima odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, odnosno ugleda i časti i nehumanog tretmana za vrijeme protivpravnog lišenja slobode i držanja u logoru, za pretrpljeni strah, pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog povrede prava ličnosti izazvanih mučenjem, nečovječnim postupanjem i ponižavanjem).

12. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da su apelanti za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u periodu između 1993. do 1995. godine, zarobljeni od strane pripadnika vojske Fikreta Abdića i da su odvedeni u logore. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je presudom Županijskog suda u Karlovcu od 31. jula 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. marta 2004. godine Fikret Abdić oglašen krivim i osuđen zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i protiv zarobljenika. Vrhovni sud je ukazao da su tužbe u predmetnim pravnim stvarima podnesene u toku 2011. godine. Imajući u vidu da je šteta nastala u toku rata, za koju štetu su apelanti znali danom puštanja na slobodu (1994.-1995. godina), Vrhovni sud je ukazao da se početak toka roka zastarjelosti treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je apelantima bio omogućen pristup sudu, tj. dana kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da su apelanti tužbe podnijeli tokom 2011. godine, Vrhovni sud je konstatovao da je nastupila zastarjelost prava na naknadu štete iz razloga što su do podnošenja tužbi protekli i subjektivni i objektivni zastarni rokovi. Naime, u obrazloženjima osporenih odluka je ukazano da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), dok je stavom 2. istog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). S obzirom na period nastanka štete u konkretnim slučajevima i početak toka zastarjelosti (23. decembar 1996. godine), od kada je apelantima omogućen pristup sudu, te datume podnošenja tužbi (u toku 2011. godine), Vrhovni sud je zaključio da su predmetna potraživanja naknade štete zastarjela, kako sa stanovišta odredaba člana 376. stav 1. ZOO, tako i sa stanovišta odredaba člana 376. stav 2. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 377. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je istakao da se citirana odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i na treće lice koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela (navedena odredba se može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela iz krivične presude Županijskog suda u Karlovcu od 31. jula 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. marta 2004. godine, a koji učinilac nije obuhvaćen predmetnim tužbama).

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da su u predmetnim pravnim stvarima proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno član 377. ZOO, bez obzira da li se naknada potražuje od lica koje odgovara za štetu neposredno ili posredno. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (zabrana mučenja, zabrana ropstva i prinudnog rada, pravo na slobodu i sigurnost, djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije itd.) i ukazali da je došlo do povrede Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

17. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4794/17 (H. K., R. K., E. R., M. P., E… | Sudska praksa | Aktio