Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3412/17 ("Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3412/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3412/17, rješavajući apelaciju "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012906 15 Uvp od 31. maja 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Linea projekt" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012906 15 Uvp od 31. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS), kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbije apelantov zahtjev za nadziđivanje mansarde na postojećem stambenom objektu (bliže opisanom u izreci prvostepenog upravnog akta).
2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 21. stav 1. tačka a) i b) Zakona o građevinskom zemljištu RS („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) propisano da je fizičko i pravno lice koje je investitor izgradnje objekta na gradskom građevinskom zemljištu dužno da plati naknadu troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta, kao i naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture koje mogu nastati prilikom korištenja tog zemljišta, a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika nekretnina – jednokratna renta. Nadalje, da iz navedene odredbe jasno proizlazi da izdavanju odobrenja za građenje na gradskom građevinskom zemljištu, obavezno prethodi uplata i naknada troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente, a što apelant evidentno nije učinio, iako mu je prednje nesporno više puta naloženo, odnosno više puta mu je produžavan (prolongiran) rok za dostavljanje dokaza o uplati. Prvostepeni sud je ocijenio da je apelantov tužbeni navod, da je prvostepeni upravni organ bio dužan da prvo odluči o osnovanosti protivljenja etažnih vlasnika koji su učestvovali u postupku, pa tek onda po pravosnažnosti takve odluke da mu ostavi dodatni rok za dostavljanje dokaza o uplati naknade, neosnovan, jer da je evidentno da je takav apelantov zahtjev usmjeren na odugovlačenje postupka, tim više što se etažni vlasnici ne mogu protiviti izdavanju odobrenja za građenje, jer su prethodno neopozivo dali svoju suglasnost za gradnju, u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, što je jasno utvrđeno i ukazano presudom Okružnog suda u Banjoj Luci od 30. avgusta 2011. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt donijet u izvršenju presude od 30. avgusta 2011. godine, u čijem obrazloženju je jasno navedeno da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o uređenju prostora, Zakona o održavanju stambenih zgrada i odredbe Zakona o građevinskom zemljištu RS, koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za nadziđivanje mansarde na postojećem stambenom objektu. Nadalje, da upravni organ u smislu navedenih zakonskih odredaba nema obavezu da u svakoj fazi postupka po zahtjevu za izgradnju objekta, traži ponovnu saglasnost svih etažnih vlasnika, s obzirom da je saglasnost za nadogradnju data u propisanoj pismenoj formi, zbog čega, osporenim aktom u tom upravnom sporu tuženi nije imao osnova da odbije apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje iz tog razloga. Zatim, da je prilikom ponovnog odlučivanja o apelantovom zahtjevu za traženu nadogradnju utvrđeno da je apelant kao investitor dostavio svu potrebnu dokumentaciju propisanu članom 90. Zakona o uređenju prostora, ali da je njegov zahtjev odbijen iz razloga što nije uplatio novčanu naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i jednokratnu rentu, iako mu je rok za tu uplatu produžavan nekoliko puta. Vrhovni sud je ocijenio da apelant neosnovano zahtijeva da se prethodno odluči o protivljenju etažnih vlasnika kao o prethodnom pitanju, pa da bi on tada bio siguran da oni više neće osporiti saglasnost za predmetno nadziđivanje. Naime, pojašnjeno je da navedeni etažni vlasnici nisu stranke u upravnom postupku o čijem pravu ili obavezi se odlučuje, s obzirom da oni kao zainteresovana lica učestvuju u tom postupku jer imaju pravni interes da zaštite svoja prava etažnih vlasnika, te da prema tome organ uprave ne može odlučiti o njihovom protivljenju za izdavanje odobrenja za građenje na način kako to apelant zahtijeva, s obzirom da takva mogućnost nije predviđena odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, a ni materijalno pravnim odredbama koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je istakao da je stranka prema članu 38. Zakona o opštem upravnom postupku lice po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. U vezi s tim je istaknuto da je protivljenje etažnih vlasnika organ cijenio u odnosu na konkretne prigovore, iste raspravio i utvrdio da su oni dali svoju saglasnost za dogradnju te da više istu ne mogu povući. Naglašeno je da se o njihovom pravu ili obavezi ne odlučuje u tom postupku već da oni samo imaju pravo da učestvuju u postupku radi zaštite svojih prava i/ili pravnih interesa. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da se apelantu ne može izdati odobrenje za građenje bez uplate obračunate naknade što u konačnom apelant zahtijeva, jer bi takvo odlučivanje bilo u suprotnosti sa odredbama člana 90. Zakona o uređenju prostora i članom 21. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu RS.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi odnosno sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili relevantne pozitivno-pravne propise i pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant smatra da s obzirom da je prvostepeni upravni organ omogućio etažnim vlasnicima da učestvuju u postupku i da iznesu razloge svog protivljenja, da je tuženi organ trebao usvojiti apelantovu žalbu i dati prvostepenom organu uputu da etažni vlasnici nemaju više interesa za učešće u postupku i to sve prije zahtjeva da apelant plati komunalije i rentu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su upravni organi, odnosno sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv rješenja tuženog organa, te u zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman