Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2989/15 (S. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2989/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2989/15, rješavajući apelaciju Slobodana Denkovskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slobodana Denkovskog.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040135 14 rev od 17. marta 2015. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Denkovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Skoplja, kojeg zastupa Edin Šabanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 040135 14 Rev od 17. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040135 09 Gž od 16. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 040135 06 od 20. februara 2009. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Velinke Denkovski i Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije BiH, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu kao zakonskom zastupniku (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena ili tuženi) zatraženo je 17. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. Ostali učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. augusta do 18. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 23. novembra 2006. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih sa zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva na stanu u Sarajevu, Ul. Senada Mandića Dende broj 4, površine 64,05 m (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zasnovao na zaključenom kupoprodajnom ugovoru sa Stambenim fondom SSNO. U tužbi je, između ostalog, naveo da je početkom 1992. godine napustio Bosnu i Hercegovinu i preselio se u Skoplje, da mu je 30. aprila 1992. godine prestala aktivna vojna služba u JNA i da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Skoplju od 4. juna 1996. godine razveden brak između apelanta i prvotužene.
6. Prvotužena je osporila tužbu i postavljeni zahtjev isticanjem da se pravna valjanost ugovora o kupoprodaji tretira u skladu s izmijenjenim članom 39.e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Smatra da ugovor na kojem je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev nije pravno valjan, da je apelant 14. decembra 1995. godine bio aktivno vojno lice u vojsci Makedonije i da za vrijeme trajanja rata u BiH nije ostvario status izbjeglice i raseljenog lica. Drugotužena je također osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.
7. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 040135 06 od 20. februara 2009. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je pravnim poslom – kupoprodajom stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu s dijelom 1/1; da se poništi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo od 15. septembra 2003. godine, zaključen između drugotužene kao prodavca i prvotužene kao kupca i da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se prvotužena briše kao vlasnik predmetnog stana s dijelom 1/1 u zk. uredu odsjek KPU Općinskog suda, te da se na osnovu iste presude apelant u zk. uredu, odsjek KPU Općinskog suda, upiše kao vlasnik predmetnog stana s dijelom 1/1.
8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, prije svega, utvrdio nesporne činjenice, i to: da je apelant bio aktivno vojno lice, da je sa Stambenim fondom bivše JNA zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, a zatim i ugovor o kupoprodaji stana; da je bio u braku s prvotuženom i da je njihov brak razveden u junu 1996. godine; da je prvotužena u vanparničnom postupku koji je proveden pred Općinskim sudom II u Sarajevu u predmetu broj Rs-80/01 određena za nosioca stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu; da je rješenje o utvrđenju NSP na predmetnom stanu pravomoćno 30. oktobra 2002. godine što, između ostalog, proizlazi i iz činjenice da je odbijen zahtjev za ponavljanje tog postupka rješenjem Općinskog suda broj Rs- 80/01 od 27. septembra 2007. godine; da je apelant državljanin Makedonije i da je u trenutku razvoda braka od prvotužene bio aktivno vojno lice. Općinski sud je zatim, cijeneći pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva i izvedene dokaze, ocijenio da apelant na predmetnom stanu u smislu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) nije stekao pravo vlasništva i da u konkretnom slučaju Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), kao i odredbe o izmjenama i dopunama ovog zakona predstavljaju lex specialis prema kojima apelant može ostvariti samo naknadu uplaćenog iznosa na ime kupovine stana, a ne i upisa prava vlasništva u zemljišne knjige. Pored navedenog, Općinski sud je u dokaznom postupku nesporno utvrdio da je rješenjem Općinskog suda broj Rs 80/01 prvotužena određena za isključivog NSP na predmetnom stanu, da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 14. marta 2003. godine utvrđeno da prvotuženoj pripada pravo na vraćanje stana u posjed, da je prvotužena uvedena u posjed predmetnog stana i da su na taj način ispoštovane odredbe čl. 7, 16. i 24. Zakona o prodaji stanova. Stoga je kao neosnovan ocijenjen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zatražio poništenje ugovora o kupoprodaji stana koji su zaključili prvotužena i drugotuženi jer je u vanparničnom postupku pravomoćnim rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu broj Rs-80/01 utvrđeno da je prvotužena isključivi NSP na predmetnom stanu, a apelantov zahtjev za obnovu tog postupka je odbijen 2007. godine.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 040135 09 Gž od 16. juna 2014. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju ožalbene presude potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice i relevantne zakonske odredbe Zakona o prodaji stanova koji je u konkretnoj situaciji lex specialis u odnosu na odredbe ZVPO. U pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je ponovio nesporne činjenice iz prvostepenog postupka, i to: da je apelant bio aktivno vojno lice, da je sa Stambenim fondom JNA zaključio ugovor o korištenju, a zatim i o otkupu predmetnog stana, da je bio u braku s prvotuženom, da je njihov brak razveden, da je prvotužena stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu s dijelom 1/1, da je tome prethodilo donošenje rješenja kojim je utvrđeno da je prvotužena NSP na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao, imajući pri tome u vidu osnov tužbenog zahtjeva – ugovor o kupoprodaji zaključen sa Stambenim fondom JNA, da je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjen Zakon o prodaji stanova, te su ponovljeni razlozi iz prvostepene presude u pogledu nemogućnosti primjene odredaba ZVPO i Zakona o prometu nekretnina.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 040135 14 Rev od 17. marta 2015. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili činjenična utvrđenja i pravilno primijenili materijalno pravo, konkretno relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, jer iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da nisu ostvarene pretpostavke iz člana 39. Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi su ponovljene relevantne odredbe čl. 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova kojima je, između ostalog, određeno koje kategorije lica i u kojim okolnostima nemaju pravo da se vrate u posjed svojih stanova i da uknjiže vlasništvo u smislu odredbe člana 39.e) Zakona o prodaji stanova. S tog aspekta je napomenuto da se prva kategorija odnosi na one kupce koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata koji se vodio u periodu 1992-1995, a druga kategorija odnosi se na one koji su stekli stanarsko ili drugo ekvivalentno pravo na vojni stan u nekoj od država sljednica SFRJ, koji prema članu 39.e) Zakona o prodaji stanova imaju pravo na adekvatnu naknadu. Dosljedno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana drugostepena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, zbog čega je revizija odbijena kao neosnovana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabranu diskriminacije iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe ZVPO budući da je taj zakon bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sa Stambenim fondom bivše SSNO, a ne odredbe Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi je naveo činjenicu koja je u postupku nesporno utvrđena i to da je bio NSP na predmetnom stanu i da je s Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom zaključio kupoprodajni ugovor, te da stoga status prvotužene kao sunositeljice stanarskog prava ni u kom slučaju nije mogao utjecati na njegovo već stečeno pravo vlasništva na predmetnom stanu. Zbog toga smatra da je primjena Zakona o prodaji stanova u okolnostima konkretnog slučaja bila pogrešna i diskriminirajuća i da je trebalo primijeniti odredbe ZVPO jer je zaključenjem kupoprodajnog ugovora 1992. godine na predmetnom stanu prestalo postojati stanarsko pravo, pa tako i pravo prvotužene kao sunositeljice stanarskog prava. Apelant je ukazao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja je donesena u predmetu Đokić protiv BiH i s tim u vezi istakao da je, kao i u toj presudi, pravo vlasništva na predmetnom stanu stekao pravnim poslom (kupoprodajom), da su prvotuženoj bile poznate sve činjenice u vezi sa zaključenjem kupoprodajnog ugovora jer je u to vrijeme bila u braku s apelantom i da je stoga pogrešan zaključak sudova iz osporenih presuda kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotužene i drugotužene. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja činjenično stanje potpuno pogrešno utvrđeno, a stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U tom smislu je ukazao na rješenje Općinskog suda II u Sarajevu kojim je za isključivog NSP proglašena prvotužena (njegova bivša supruga) iako za to, pri nespornoj činjenici postojanja kupoprodajnog ugovora iz 1992. godine, nije postojala mogućnost, pa smatra da je navedeno rješenje nezakonito. Predložio je da se apelacija usvoji, da se osporene presude ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima na apelaciju naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na koja je apelacijom ukazano budući da je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova zbog neispunjenja uvjeta propisanih u tom zakonu.
13. Drugotužena smatra da je apelacija neosnovana i da presudama redovnih sudova koje se pobijaju apelacijom nisu prekršena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao. S tim u vezi je napomenuto da je apelant bio NSP na predmetnom stanu i da je nakon razvoda braka s prvotuženom rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu za isključivog NSP na predmetnom stanu određena prvotužena kojoj je stan vraćen u posjed, a zatim zaključen i kupoprodajni ugovor. Stoga je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992.
godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
15. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 040135 14 Rev od 17. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 22. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđenje prava vlasništva „vojnog stana“, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
24. Apelant suštinski ukazuje da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da u konkretnoj situaciji nije na pravilan način cijenjena njegova tvrdnja da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana sa Stambenim fondom bivše SSNO postao vlasnik stana i da je stoga u okolnostima konkretnog slučaja trebalo primijeniti odredbe ZVPO, a ne odredbe Zakona o prodaji stanova. Iz istog razloga smatra da rješenje kojim je njegova bivša supruga – prvotužena ishodila status isključivog NSP na predmetnom stanu, a zatim ga i otkupila ne proizvodi pravno dejstvo.
25. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama, između ostalog u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), podsjetio na svoju praksu i brojne odluke u kojima je odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine i Odluka broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine), u kojima je suštinski problematizirano pitanje prava na imovinu u situaciji postojanja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu nekretnina - stana iz fonda bivšeg SSNO ili postojanja ugovora o korištenju stana. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
27. Također, u citiranoj Odluci broj AP 1011/08 u kojoj je Ustavni sud odlučivao povodom apelacija koje su podnijeli nosioci stanarskih prava za povrat „vojnih“ stanova, u kojoj je utvrđeno kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je podsjetio na presudu Evropskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj je Evropski sud u odnosu na dio aplikanata (tri od ukupno šest) utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je napomenuo da se Evropski sud u navedenoj odluci bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne „vojne“ stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, zatim je utvrđivao da li su aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
28. Iz naprijed navedene prakse proizlazi da se Ustavni sud bavio pitanjem povrata „vojnih“ stanova s različitih pravnih aspekata koji su zavisili od statusa apelanata na tim stanovima, dakle u situacijama kad su imali pravno obavezujući ugovor o otkupu nekretnina stana iz fonda bivšeg SSNO, pri čemu su primjenjivani standardi iz presude Đokić protiv BiH ili taj ugovor nisu imali, ali su na tim stanovima imali stanarska prava pri čemu su primjenjivani standardi iz spomenute presude Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine.
29. Međutim, u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, apelant je u sudskom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, zatražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu na osnovu pravnog posla
- ugovora zaključenog sa SSNO i poništenje ugovora o kupoprodaji tog stana koji su 2003. godine zaključili prvotužena i drugotužena. U vezi s tim, kao i suštinskim apelacionim pitanjem kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji, potvrđujući pravilnost činjeničnih utvrđenja i primijenjenog materijalnog prava iz nižestepenih presuda, konkretno relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova čl. 39, 39.a) i 39.e) ukazao na obligatornost primjene navedenih odredbi kao lex specialis u odnosu na odredbe ZVPO na kojima je apelant tokom postupka insistirao. U tom smislu, redovni sudovi su na tri instance bili saglasni da je u konkretnoj pravnoj stvari bilo neophodno primijeniti Zakon o prodaji stanova budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na ugovoru koji je zaključio s pravnim prednikom drugotužene prema Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je u tom pravcu, osim činjenice zaključenja ugovora, bilo neophodno cijeniti postojanje svih ostalih pretpostavki propisanih u odredbi člana 39. Zakona o prodaji koje se tiču ostalih uvjeta vezanih za utvrđivanje valjanosti ili nevaljanosti ugovora „o kupoprodaji – otkupu nekretnine neodređenog datuma zaključen između države SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje vojnim stanovima“ i apelanta, a podrazumijevaju, između ostalog, datum zaključenja ugovora, cijenu stana iz ugovora i njenu isplatu, te ovjeru ugovora.
30. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih presuda u tom segmentu izostalo jasno i razumljivo obrazloženje. Naime, Općinski sud je, cijeneći da apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu nije osnovan, navodeći sadržaj odredbe člana 39. Zakona o prodaji, zaključio da je navedenom odredbom priznato samo pravo na naknadu uplaćenog iznosa na ime otkupa, a ne i pravo stjecanja vlasništva upisom u zemljišne knjige. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude, potvrđujući pravilnost nižestepenih presuda, ukazao koje kategorije lica i u kojim okolnostima nemaju pravo da se vrate u posjed svojih stanova i da uknjiže vlasništvo u smislu odredbe člana 39.e) Zakona o prodaji stanova, te podsjetio da se prva kategorija odnosi na one kupce koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata koji se vodio u periodu 1992-1995, u koju grupu je uvršten i apelant, a da se druga kategorija odnosi na one koji su stekli stanarsko ili drugo ekvivalentno pravo na vojni stan u nekoj od država sljednica SFRJ. Pri tome je zauzet stav da apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati činjenicu da je po bilo kom pravnom osnovu propisanom u relevantnim odredbama materijalnog prava, dakle Zakona o prodaji stanova, stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. U prilog ovakvom zaključku redovnih sudova je, osim činjenice da je apelant kao aktivno vojno lice ostao u Oružanim snagama van BiH s danom 14. decembar 1995. godine (Republici Makedoniji), naročito cijenjena okolnost da je prvotužena, kao apelantova bivša supruga i sunositeljica stanarskog prava u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji stana (1992) i prethodno ugovora o korištenju stana (1988), ostvarila pravo na povrat i otkup predmetnog stana 2003. godine. Pri tome su u obrazloženju presuda potpuno izostali odgovori povodom razloga na strani apelanta kao nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog 1992. godine na okolnost ispunjenja ili neispunjenja pretpostavki iz odredbe člana 39. Zakona o prodaji, dakle pravne valjanosti ugovora, jer je od tog zaključka zavisio apelantov tužbeni zahtjev kako za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu tako i za poništenje kupoprodajnog ugovora, koji su 2003. godine zaključili prvotužena i drugotužena.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, kao ni nižestepeni sudovi, pri donošenju osporenih presuda nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih faktora i materijalnih odredbi primijenjenog Zakona o prodaji stanova (čl. 39. 39.a) i 39.e) kojim su, između ostalog, regulirana prava nosilaca prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšom SSNO u vezi s odredbama kojim su regulirana prava nosilaca stanarskog prava prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je reguliran povrat takvih stanova, i to sve u vezi s apelantovim jasno opredijeljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na osnovu pravnog posla (kupoprodajnog ugovora), a ne pravo na posjed, pa dakle i pravne valjanosti tog pravnog posla. U tom kontekstu, iz obrazloženja osporenih odluka nije jasno da li apelant zapravo ima pravno obavezujući ugovor ili ne jer redovni sudovi, osim konstatacije da je takav ugovor zaključen, nisu cijenili da li je taj ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, da li je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i da li je apelant iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u smislu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova prvenstveno trebali utvrditi kad je zaključen predmetni ugovor jer je u smislu navedene odredbe neophodno da je zaključen pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine, a iz obrazloženja osporenih odluka zapravo proizlazi da se radi o ugovoru „neodređenog datuma“. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, odluka o prvom postavljenom zahtjevu zapravo determinira odlučenje o ostalim zahtjevima. S obzirom na navedeno Ustavni sud stoga smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja izostalo jasno i logično obrazloženje, pa je u konačnici ostalo nejasno iz kojih razloga je zapravo odbijen apelantov tužbeni zahtjev, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom prava na pravično suđenje.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili odredbu čl. 39. 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova, pri čemu je isključivo cijenjena okolnost da je apelant kao aktivno vojno lice ostao u oružanim snagama van BiH (u Republici Makedoniji) s danom 14. decembar 1995. godine, bez obzira na valjanost ili nevaljanost ugovora na kojem je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili odredbu čl. 39, 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman