Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4709/17 (G. Ž.-N.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4709/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4709/17, rješavajući apelaciju Gospođinke Živković-Nikolić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gospođinke Živković- Nikolić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 K 020286 17 Kž 2 od 14. septembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 K 020286 16 K 2 od 6. oktobra 2016. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gospođinka Živković-Nikolić iz Dervente (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnijela je, 13. novembra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 K 020286 17 Kž 2 od 14. septembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 K 020286 16 K 2 od 6. oktobra 2016. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom se „odlaže izvršenje pravosnažno izrečene kazne zatvora“ do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. Osnovni sud je presudom broj 78 0 K 020286 14 K od 29. septembra 2015. godine apelanticu oslobodio od optužbe da je počinila krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS). Istom presudom apelantica je oglašena krivim da je počinila krivično djelo oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS, te joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
3. Okružni sud je rješenjem broj 78 0 K 020286 16 Kž od 9. juna 2016. godine uvažio apelanticinu žalbu i žalbu Okružnog tužilaštva Banjaluka, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je u prvostepenoj presudi, kako u pogledu osuđujućeg tako i oslobađajućeg dijela izostala analiza i ocjena izvedenih dokaza, a zbog čega nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ne može prihvatiti da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen Krivični zakon.
4. Osnovni sud je presudom broj 78 0 K 020286 16 K 2 od 6. oktobra 2016. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 78 0 K 020286 17 Kž 2 od 14. septembra 2017. godine, apelanticu oglasio krivom da je u namjeri da za firmu, u kojoj je imala status suvlasnika i direktora, dobije kredit, dala neistinite podatke značajne za dobijanje kredita a iznos dobijenog kredita prelazi 50.000 KM, te znajući da je firma u kojoj je imala status suvlasnika i direktora postala nesposobna za plaćanje u namjeri da izigra povjerioce prevarnom radnjom oštetila najmanje jednog od svojih povjerilaca usled čega je nastupila znatna šteta, čime je počinila krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS. Apelantici je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci.
5. U obrazloženjima obje presude pobrojani su dokazi koji su provedeni, razlozi zbog kojih im je povjerena vjera, način na koji su dokazi cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a ne temelju čega je zasnovan zaključak o postojanju ili nepostojanju neke odlučene činjenice. Također, proizlazi da je objema stranama omogućeno izvođenje svih predloženih dokaza, kao i da nije bilo primjedbi i prigovora na provedene dokaze. Slijedom navedenog nije prihvaćena apelanticana tvrdnja da nije znala da je oprema (68 mašina) ranije bila založena za kredit koji je uzela druga firma od označene banke. Nadalje, prema zaključku oba suda, apelantica je imala namjeru da od označene banke za firmu u kojoj je bila suvlasnik i direktor dobije veliki iznos kredita ali je davaocu kredita dala neistinite podatke o statusu založene opreme, ne prijavljujući da je ona prethodno već bila založena. U prilog zaključaka da je apelantica za ove okolnosti znala, ukazano je i da je njena firma pristupila označenoj firmi zbog bliskih, ličnih i poslovnih odnosa sa suvlsnikom ove firme, B.I. obavezavši se da će izmiriti potraživanja ove firme. Nadalje, ukazano je da je apelantica znala da je firma čiji je direktor i suvlasnik postala nesposobna za plaćanje, obzirom da je proizvodnja bila obustavljena i da je bila donijeta odluka o raspuštanju radnika, pa da je, u namjeri da izigra povjerenje označenih banaka, prevarnom radnjom organizovala izvoz opreme (68 mašina) u Italiju i Srbiju, iako je znala da je rješenjem Osnovnog suda zabranjeno otuđenje označene opreme, a usled čega je označenim bankama-povjeriocima nastala šteta. Nadalje, oba suda su zaključala slijedom navedenog da je apelantica prevaru banaka unaprijed smisla sa B.I., tj. prije nego je ušla u postupak dobijanja kredita, obzirom da su se radnje za dobijanje kredita i ubrzano poropadanje označenih firmi odvijale sinhronizovano, te da je apelantica inkriminisane radnje preduzimala svjesno i voljno, sa savješću o značaju dijela i mogućnošću da upravlja svojim postupcima odnosno da je postupala sa direktnim umišljajem. Najzad, slijedom navedenog neosnovanim je ocijenjeno i apelanticino pozivanje na odredbe Zakona o obligacionim odnosima i s tim u vezi na popuste označenih banka koje nisu vodile računa o svojim obavezama pri zaključenju ugovora o kreditu.
6. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama prekršeno „pravo na suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Apelantica ističe da je presudom Osnovnog suda od 29. septembra 2015. godine bila oslobođena od optužbi da je počinila krivično djelo iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Ona tvrdi da je ova presuda ukinuta zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama a da u ponovnom postupku nije proveden niti jedan novi dokaz, te da je činjenično stanje ostalo identično onom koje je bilo utvrđeno i u prvobitnoj presudi. Zbog toga smatra da su i presude osporene apelacijom zasnovane na identičnoj povredi krivičnog postupka-nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. S tim u vezi ističe da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, da nisu cijenjeni dokazi koje je predlagala. Nadalje, tvrdi, da je zanemaren stav Okružnog suda iz rješenja kojim je ukinuta prvostepena presuda da li postoji krivično djelo iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS, da tužilaštvo nije predložilo niti jedna dokaz kojim bi se mogla utvrditi prevarna radnja, kao i da je proizvoljna inkriminacija da je organizovala izvoz sve pokretne imovine, da nisu izvođeni dokazi na temelju kojih je utvrđeno postojanje direktnog umišljaja, te najzad da su zanemarene i nisu cijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa propustima banaka koje nisu vodile računa o svojim obavezama. Najzad, apelantica tvrdi da su osporene presude proizvoljne i tendenciozne, da se zasnivaju na povredi krivičnog zakona na njenu štetu, te da su u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je istaka da je državljanka R Italije, sa stalnim prebivalištem u ovoj zemlji na adresi koja je poznata sudu, da je zaposlena, pa da bi njenim upućivanjem na izdržavanje izrečene kazne prije donošenja odluke Ustavnog suda po nju nastupila nenadoknadiva i materijalna i nematerijalna šteta. Apelantica se pozvala i na argumentaciju u vezi sa povredom prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
12. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
13. Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženjima osporenih odluka iscrpno pobrojani dokazi koji su provedeni pred prvostepenim sudom, interpretiran njihov sadržaj, te dana njihov ocjena pojedinačno i dovođenjem u vezu sa ostalim provedenim dokazima, na čemu je zasnovan zaključak o postojanju odlučnih činjenica koje su se ticale postojanja krivičnog djela i apelanticine odgovornosti. Iz apelantičinih navoda kao ni obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je ijedan od pobrojanih dokaza apelantica osporila i dovela u pitanje kako u pogledu sadržaja prezentovanog u obrazloženjima osporenih odluka tako i u pogledu njegove pouzdanosti. Pri tom, Ustavni sud zapaža da apelantica ničim nije učinila vjerovatnom ni tvrdnju da su redovni sudovi odbili provesti dokaze koje je predlagala odnosno o kojim dokazima se radi i koje činjenice ili okolnosti bi njima bile utvrđene a što bi bilo od značaja za zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti. U vezi sa apelantičinom tvrdnjom da su i osporene presude identične prvostepenoj presudi koja je ukinuta odnosno da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, te da je za Okružni sud prvobitno bilo upitno postojanje krivičnog djela iz člana 262. stav 3 u vezi sa stavom 2. KZ RS, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prvobitnu prvostepenu presudu ukinu jer je zaključio da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i uzajamnoj vezi, kako u pogledu osuđujućeg tako i oslobađajućeg djela, a zbog čega nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ne može prihvatiti da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen Krivični zakon. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ovaj nedostatak u ponovnom postupku otklonjen, te su dati razlozi i obrazloženja u vezi sa apelanticinim umišljajnim postupanjem i radnjama u kojim se stiču obilježja krivičnog djela naprijed citiranog člana.
14. Najzad, u vezi sa apelanticinom tvrdnjom da je osporenim presudama prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je postupak protiv apelantice pokrenut podizanjem optužnice od 4. septembra 2014. godine te da je okončan 14. septembra 2017. godine tj. nakon tri godine. Ustavni sud zapaža da su u ovom periodu u dva navrata odlučivali redovni sudovi pred dvije instance, da su odluke donošene u razumnim vremenskim intervalima, a iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su redovni sudovi propustili uspostaviti pravilan balans između obaveze da sudski postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde(vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
15. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman