Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3498/17 (F. Š.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3498/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3498/17, rješavajući apelaciju Faruka Šušnjara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Faruk Šušnjar protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 K 022967 17 Kvlz od 12. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Faruk Šušnjar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 K 022967 17 Kvlz od 12. juna 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakona RS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci.
2. U obrazloženju drugostepene presude, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud uz svestranu analizu i savjesnu ocjenu svih izvedenih dokaza osnovano zaključio da je apelant predmetne prilike kao vozač postupio protivno odredbama člana 43. stav 2. i 28. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, jer brzinu kretanja nije prilagodio osobinama i stanju puta (oblačno, mokar kolovoz, kiša, blizina autobuskog stajališta), tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju je pod navedenim uslovima mogao da predvidi, a što je nesumnjivo bila i pojava pješaka na kolovozu. Zatim, da nije obratio dužnu pažnju na pješakinju koja je započela prelaziti kolovoz, sa desne strane odakle je došla na lijevu stranu gdje se nalazi autobusko stajalište, kod nespornih činjenica da se radilo o preglednom djelu puta i da je s desne strane puta blagovremeno i uočio pješakinju. Nadalje, da zbog takve nepropisne vožnje apelant nije uspio blagovremeno kočenjem i skretanjem izbjeći udar u pješakinju na kolovozu, već je desnim bočnim djelom vozila udario u lijevu stranu njenog tijela, uslijed čega je ista zadobila smrtonosne povrede i preminula. Naglašeno je da nesporno utvrđeno mjesto kontakta (blizu sredine kolovoza) i sudarni položaj vozila i tijela oštećene, upravo ukazuju da apelant nije obratio dužnu pažnju na pješakinju na kolovozu. Drugostepeni sud je istakao da apelant u žalbi apostrofira okolnosti da na predmetnoj dionici puta nije bilo saobraćajnih znakova koji bi upozorili vozača na pojavu pješaka ili djece na kolovozu, ili na autobusko stajalište, a da nije bilo ni obilježenog pješačkog prelaza, ali da to sve nije dovoljno i ne čini osnovanim stav odbrane da u datim okolnostima apelant nije imao obavezu da vozi manjom brzinom od dozvoljenih 80 kim/h. Naime, da apelant pri tome gubi iz vida niz drugih, prethodno navedenih okolnosti, koje su pratile nastanak predmetne saobraćajne nesreće, pa i to da se saobraćajna nesreća desila na mjestu gdje se na magistralni put uključuje sporedni put s desne strane (gledano u pravcu kretanja apelantovog vozila), a da se sa lijeve strane magistralnog puta nalazilo autobusko stajalište, kao i da se nesreća dogodila u ranim jutarnjim časovima kad ljudi odlaze na posao, a djeca iz tog kraja odlaze u školu (kao što je to činila nastradala djevojčica), što je apelantu i po njegovoj vlastitoj izjavi bilo dobro poznato, jer je tim putem godinama prolazio vozeći se od kuće na posao. Drugostepeni sud je istakao da je potpuno osnovan i prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je apelant vozeći daleko većom brzinom (za oko 20 km/h) od prilagođene brzine i propuštajući da tokom upravljanja vozilom i približavanja mjestu na kojem se s desne strane uključuje sporedni put (gdje je uočio i pješaka, a znao da se preko puta nalazi autobusko stajalište, koje djeca koriste radi prevoza do škole) obrati pažnju na uočenog pješaka koji stupa na kolovoz, konkretno djevojčicu koja je nesmotreno započela prelazak kolovoza sa desne na lijevu stranu, na udaljenosti od njegovog vozila koja nije bila dovoljna za bezbjedan prelazak kolovoza. Međutim, istaknuto je da njeno nepropisno ponašanje ne isključuje odgovornost apelanta kao vozača za uzrokovanje predmetne saobraćajne nezgode, jer je on svojim nepropisnim ponašanjem sam sebe doveo u situaciju da ne može bezbjednom i blagovremenom reakcijom (kočenjem vozilo zaustaviti i/ili vozilo pomjeriti uz desnu ivicu kolovoza) izbjeći udar u pješakinju. Drugostepeni sud je naglasio da na načelo povjerenja, prema kojem učesnici u javnom saobraćaju nisu obavezni da predviđaju nepropisno ponašanje drugih učesnika, ne može se pozvati onaj učesnik koji i sam krši saobraćajne propise, kao u konkretnom slučaju apelant. Također je navedeno, da iako je prvostepeni sud očigledno pravilno utvrdio i nepropisno ponašanje djevojčice kao pješaka u javnom saobraćaju (kao jedan od uslova nastanka predmetne saobraćajne nesreće, ali ne i njen uzrok), da ipak tu okolnost koja je doprinijela obimnosti nastanka štetne posljedice, nije kao olakšavajuću okolnost adekvatno vrednovao na strani apelanta prilikom odmjeravanja kazne (prvostepeni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jednu godinu i dva mjeseca). Stoga je drugostepeni sud ocijenio da uz sve ostale olakšavajuće okolnosti (da nije ranije osuđivan, kao i njegove lične materijalne i porodične prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela), sagledavajući ih u kontekstu okolnosti pod kojim se desio predmetni događaj, a naručito stepen krivice apelanta (koji je djelo učinio iz nehata), utvrdio da iste poprimaju osobito olakšavajući značaj, te je zaključio da je opravdano apelantu ublažiti kaznu i odmjerio mu kaznu zatvora od osam mjeseci.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda je navedeno da se zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude u smislu člana 350. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), može podnijeti zbog povrede krivičnog zakona i zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS. Nadalje, da apelant u konkretnom slučaju iz tih osnova i podnosi zahtjev, ali da se razlozi kada je riječ o povredi prava na odbranu kao i onih koji se odnose na povredu krivičnog zakona, svode na navode da je činjenična osnova pravosnažne presude pogrešna i nepotpuna, jer da se u pretežnom dijelu razlozi za osnove iz kojih se zahtjev i podnosi svode na tvrdnju da apelant nije kršio saobraćajne propise, te da slijedom toga i nije učinio krivično djelo za koje je osuđen.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, da apelant nije kršio saobraćajne propise, da nije bilo saobraćajnih znakova, da je u prvostepenom postupku oštećeni (otac nastradale pješakinje) uticao na postupak pa da se nije pravilno utvrdio doprinos pješakinje predmetnoj saobraćajnoj nesreći, te da mu je tako i previsoko odmjerena krivična sankcija. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio drugostepeni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, te je uzeo u obzir i apelantove navode vezano za odmjerenu mu krivičnu sankciju i cijeneći sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta izrekao mu manju krivičnu sankciju nego što mu je bila izrečena prvostepenom presudom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman