Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2986/15 (O. V. i J. V.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2986/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2986/15, rješavajući apelaciju Ostoje Vučića i Jelene Vučić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ostoje Vučića i Jelene Vučić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001729 13 Rev od 5. marta 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Ostoji Vučiću i Jeleni Vučić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.850,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Vučića i Jelene Vučić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001729 13 Rev od 5. marta 2015.
godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 001729 12 Gž 3 od 25. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 001729 12 P 4 od 11. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ostoja Vučić i Jelena Vučić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 16. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001729 13 Rev od 5. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 001729 12 Gž 3 od 25. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 001729 12 P 4 od 11. juna 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda punomoćnik apelanata dostavio je punomoć za zastupanje apelantkinje Jelene Vučić 23. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Radojka Vučića, Vida Vučića, Momčila Vučića, Bore Vučića, Bosiljke Vučić, Mirka Vučića, Stane Panić, Anđelke Vučić, Milojka Vučića, Vukašina Vučića, Petka Vučića i Nenada Vučića (u daljnjem tekstu: tuženi), koje je u predmetnom postupku zastupala Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 11, 12. i 19. jula i 18. avgusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001729 12 P 4 od 11. juna 2012. godine odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su stekli pravo susvojine na parceli k. č. broj 1232, zv. „Grabik“, šuma (bliže opisana u izreci presude), i to apelant u dijelu od 4/5, a apelantkinja u dijelu od 1/5, te da se tuženi obavežu da priznaju i trpe da se na osnovu presude apelanti u javnim evidencijama nepokretnosti upišu kao nosioci prava susvojine na nepokretnostima, kao i da im tuženi nadoknade troškove postupka u iznosu od 14.040,00 KM. Navedenom presudom apelanti su obavezani da tuženima nadoknade troškove postupka u iznosu od 12.933,18 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da se vještak geodetske struke M. B. u pismenom nalazu od 5. aprila 2011. godine, obrazloženom na glavnoj raspravi, izjasnio da je u k. o. Bokani, na kom području se nalazi sporna šuma, na snazi popisni katastar iz 1953. godine koji je urađen bez geodetskih podloga i da su zemljišne knjige u Drugom svjetskom ratu za opštinu Kneževo uništene. Dalje je navedeno da novi premjer iz 1987. godine još nije stupio na snagu i da je u tom postupku prednik apelanata izjavio prigovor na prava na nepokretnostima koja su bila evidentirana u popisnom listu. Ukazano je da u popisnom katastru iz 1953. godine ne postoje definisane granice parcela, nego su samo izražene površine na kojima su upisani posjednici i da nije moguće definisati granicu spornog dijela na bazi katastarskog operata. Dalje je vještak naveo da sporna šuma, zv. „Grabik“, po starom premjeru koji je bio na snazi prije popisnog katastra iz 1953. godine odgovara parceli k. č. broj 919/4, koja je prije Drugog svjetskog rata cijepana od matične parcele k. č. broj 919 radi promjene kulture i da je stari premjer bio na snazi prije uspostavljanja popisnog katastra iz 1953. godine.
7. Dalje je navedeno da je geometar N. M. na zapisnik suda od 23. februara 1989. godine, potvrdio da je sporna šuma dio k. č. broj 919/4, koja je nastala cijepanjem k. č. broj 919 između 1936. i 1938. godine, te da se nakon uspostavljanja popisnog katastra iz 1953. godine sporna šuma vodila kao državina prednika tuženih D. V., Blagoja Vučića i Milana Vučića i prednika apelanata Cvijana Vučića.
8. Prvostepeni sud je takođe naveo da je prema podacima iz posjedovnih listova br. 43, 44, 83, 87, 121, 299 i 301, k. o. Bokani od 19. aprila 2006. godine i nalazu vještaka utvrđeno da u odnosu na parcelu k. č. broj 17/94 postoji kontinuitet sticanja na strani apelanata, a u odnosu na k. č. br. 17/91, 17/92 i 17/93 kontinuitet sticanja na strani tuženih. Dalje je utvrđeno da je 1986. godine izvršena fizička dioba k. č. br. 17/91, 17/92 i 17/93 između Radojka Vučića, Miroslava Vučića, Duke Vučića, Nedeljka Vučića, Nikole Vučića i Vida Vučića.
9. Ukazano je da se prema stanju u katastru parcela k. č. broj 17/94, površine 2.000 m , upisana u PL broj 44, k. o. Bokani, vodi kao sudržavina apelanata, te da je 1999. godine Opštinska komisija za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava, nakon sačinjenog zapisnika i izdatog popisnog lista, donijela rješenje o utvrđivanju k. č. broj 1232, površine 8.919 m , upisane u PL broj 260, k. o. Bokani, kao zajednička svojina apelanata i tuženih, odnosno njihovih predaka. Dalje je navedeno da su apelanti u martu 2000. godine podnijeli prigovor protiv ovog rješenja.
10. Istaknuto je da za k. o. Bokani, gdje se nalazi sporna šuma, nije stupio na snagu novi premjer, te da iako je izvršeno izlaganje podataka ti podaci nisu stupili na snagu prema potvrdi Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 12. marta 2008. godine.
11. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da nisu dokazali svoju tvrdnju da su njihovi prednici držali spornu šumu u državini najmanje 20 godina prije podnošenja tužbe. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu da prema važećoj evidenciji nepokretnosti ne postoji pravno priznata i prema zakonu uređena katastarska čestica broj 1232 u k. o. Bokani, niti k. č. broj 919/4, te da spornu šumu apelanti nisu označili prema važećim podacima iz popisnog katastra, nego su je označili prema podacima novog premjera koji nije stupio na snagu i podacima starog premjera koji su bili na snazi prije uspostavljanja popisnog katastra. Stoga je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koje regulišu sticanje prava svojine odbio tužbeni zahtjev apelanata.
12. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 73 0 P 001729 12 Gž 3 od 25. februara 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da bez definisanja granica parcela i bez formiranja parcela u skladu sa zakonom, te njihovog upisa u odgovarajuće evidencije o nepokretnostima zajedno s pravima lica na tim nepokretnostima ne može se znati o kojim nepokretnostima se radi budući da pojedinačnu nepokretnost čini zemljišna čestica, uključujući sve što je s njom povezano na njenoj površini ili ispod nje, o čemu se uspostavlja evidencija o nepokretnostima u skladu sa zakonom.
14. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, predmetne nepokretnosti ne mogu biti predmet prava svojine jer to može biti samo nepokretnost koja je u katastru nepokretnosti, odnosno u zemljišnoj knjizi označena posebnim brojem i nazivom katastarske opštine na kojoj leži. Ukazano je da stvar na kojoj neko lice tvrdi da ima pravo svojine mora da bude prostorno ograničena i određena na način kako to pravni poredak kvalifikuje da bi mogla biti predmet stvarnog prava, odnosno da bi mogla biti objekat prava svojine, tj. da bi se na njoj mogla steći prava određena zakonom.
15. Pri tome je drugostepeni sud razmatrao i žalbene prigovore apelanata o tome da je prvostepeni sud proveo dokaz čitanjem izjava svjedoka Radojka Regojevića i Vojislava Glamočića sa zapisnika od 23. februara 1989. godine, koji su umrli, čime je apelantima bilo onemogućeno da postavljaju pitanja takvim svjedocima i da raspravljaju pred sudom. U vezi s navedenim, Okružni sud je ukazao da ovi žalbeni prigovori, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
16. Protiv drugostepene presude apelanti su podnijeli reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 73 0 P 001729 13 Rev od 5. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu.
17. U obrazloženju revizione presude je navedeno da apelanti svoj zahtjev zasnivaju na tvrdnji da je šumu, zv. „Grabik”, držao u posjedu otac apelanata, sada umrli Vlado Vučić, ranije djed apelanata, a da su prednici tuženih prilikom formiranja popisnog katastra iz 1953. godine greškom upisani kao suposjednici, te da je sporna šuma po novom premjeru označena sa k. č. broj 1232 upisana u list nepokretnosti broj 47, k. o. Bokani, kao suposjed apelanata i tuženih, što apelanti osporavaju.
18. Ukazano je da se tuženi brane prigovorom da su njihovi preci od vremena „Austrougarske“ bili u posjedu sporne nepokretnosti i da apelanti nisu dokazali isključivi posjed šume, odnosno da k. č. broj 1232, upisana u PL 47, k. o. Bokani, u evidencijama nepokretnosti ne postoji. Dalje je navedeno da apelanti nisu dostavili dokaz o postojanju označene parcele, niti posjedovni list i da se u parnici ne mogu utvrđivati prava na nepokretnostima koje nisu označene prema važećoj evidenciji.
19. Vrhovni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da je u ovom parničnom postupku više puta suđeno, te da je sud apelante više puta pozivao da urede tužbu tako da u zahtjevu spornu parcelu označe prema podacima upisanim u evidenciji nepokretnosti koja je na snazi u vrijeme suđenja, ali da su apelanti ostali pri zahtjevu u kojem su spornu šumu označili prema podacima koji ne postoje u važećoj evidenciji nepokretnosti.
20. Vrhovni sud je naveo da u sporu za utvrđivanje prava svojine, u smislu člana 20 ZOSPO, u vezi sa članom 356 Zakona o stvarnim pravima, a saglasno odredbama čl. 7 i 123 ZPP, u vezi sa članom 456a ZPP, na apelante pada teret dokazivanja pravnog osnova i načina sticanja svojine, a prije svega dokazivanja identiteta stvari. Dalje je navedeno da presudom može biti usvojen samo potpuno i precizno određen tužbeni zahtjev koji je postavljen saglasno članu 53 stav 2 tačka 2 ZPP tako da se presuda može prinudno izvršiti u sudskom izvršnom postupku.
21. Naglašeno je da da bi sud mogao odlučivati o osnovanosti zahtjeva za sticanje prava svojine na šumi neophodno je da se, prije svega, izvrši pravilna identifikacija nepokretnosti tako što će se ukloniti sumnja o kojim nepokretnostima je riječ i da u skladu s tim apelanti kao tužioci pravilno postave tužbeni zahtjev. Ukazano je da se pravo svojine može steći samo na individualno određenim stvarima, slijedom čega se objekat stvarno-pravnog zahtjeva mora individualizovati.
22. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kako se pravo svojine može tražiti na individualno određenoj stvari na apelantima leži teret dokazivanja identiteta stvari. S tim u vezi je istaknuto da se nesumnjiva individualizacija stvari postiže tačnim navođenjem u tužbi određenih oznaka po kojima se ta stvar sa sigurnošću može razlikovati od ostalih stvari iste vrste.
23. Dalje je navedeno da se nepokretnost identifikuje podnošenjem sudu na uvid izvoda iz zemljišnih knjiga u kojima je dotična nepokretnost upisana. Ako nije upisana u zemljišnim knjigama, može se identifikovati označavanjem podataka u skladu s važećom evidencijom nepokretnosti.
24. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenja pobijane presude k. č. broj 1232, površine 8.919 m , iz lista nepokretnosti 47, tako označena ne postoji u važećoj evidenciji, niti postoji evidentirana k. č. broj 919/4, površine 8.919 m , za koju apelanti tvrde da je tako bila označena po starom premjeru i da odgovara parceli k. č. broj 1232. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, navodi revizije nisu doveli u pitanje stanovište nižestepenih sudova da nepokretnosti, kako su ih označili apelanti u tužbenom zahtjevu, ne mogu biti predmet prava svojine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, to može biti samo nepokretnost koja je u evidenciji označena posebnim brojem parcele i nazivom katastarske opštine na kojoj leži na način kako to pravni poredak kvalifikuje da bi mogla biti objekat prava svojine saglasno odredbi člana 1 i člana 7 ZOSPO, sada člana 2 Zakona o stvarnim pravima.
25. Vrhovni sud je naglasio da bez definisanja granica parcela i bez formiranja parcela u skladu sa zakonom, te njihovog upisa u odgovarajuće evidencije zajedno s pravima lica na njima ne može se znati o kojim nepokretnostima se radi. S tim u vezi je navedeno da pojedinačnu nepokretnost čini zemljišna čestica, uključujući sve što je s njom povezano na njenoj površini ili ispod nje, o čemu se uspostavlja evidencija nepokretnosti u skladu sa zakonom.
26. Navedeno je da je na osnovu spomenutih posjedovnih listova i nalaza vještaka geodetske struke M. B. utvrđeno da su, prema stanju popisnog katastra iz 1953. godine, na šumi zv. „Grabik” apelanti upisani kao suposjednici na površini od 2.000 m , a tuženi na površini od 12.000 m , dok je prema snimanju iz 1987. godine k. č. broj 1232, zv. „Grabik”, šuma površine 8.919 m , upisana u list nepokretnosti broj 47, k. o. Bokani, u zajedničkoj svojini apelanata i tuženih, odnosno njihovih prednika, koja evidencija nije stupila na pravnu snagu.
27. Kod takvog utvrđenog činjeničnog stanja, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da se ne može sa sigurnošću, pa ni približno utvrditi ni granica ni sporna površina parcele iz zahtjeva apelanata, zbog čega se pravilnim ukazuje i stav o neosnovanosti postavljenog zahtjeva.
28. Nadalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, na pravilnost drugostepene presude nemaju uticaja ni navodi revizije da sud nije uvažio pravno i faktičko stanje javnih evidencija, te da apelanti ne treba da trpe štetu zbog nepotpunih i nepostojećih evidencija, kao i da je, prema mišljenju apelanata, sud dokaze cijenio formalistički.
29. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 71 stav 2 Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12), koji je stupio na snagu 3. februara 2012. godine i koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, propisano je da se katastar nepokretnosti osniva za cijelu katastarsku opštinu. Izuzetno od stava 2 ovog člana katastar nepokretnosti može da se osnuje za dio katastarske opštine, a najmanje za jednu parcelu na osnovu odluke Uprave (stav 3). Uprava u skladu sa članom 71 stav 3 navedenog zakona može donijeti formalnu odluku o sprovođenju postupka osnivanja katastra i za jednu parcelu kada se radi o pojedinačnom zahtjevu, odnosno individualnom sprovođenju postupka osnivanja katastra radi sprovođenja postupka izlaganja na javni uvid podataka i utvrđivanja prava na nepokretnostima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud nije prihvatio revizioni navod apelanata da oni nisu mogli identifikovati spornu šumu označavanjem podataka u skladu s važećim evidencijama nepokretnosti.
30. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Vrhovnog suda, ostali navodi revizije koji se odnose na ocjenu dokaza i ispunjenost uslova za sticanje prava svojine po osnovu održaja nisu od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatraju da u konkretnom slučaju nije mogao da bude primijenjen član 71 Zakona o promjeru i katastru RS jer je navedena odredba proglašena neustavnom odlukom Ustavnog suda BiH. Prema mišljenju apelanata, Vrhovni sud zanemaruje da apelanti ne mogu trpjeti štetu zbog nepotpunih ili nepostojećih zemljišno-knjižnih evidencija. Ukazuju da sporno zemljište, prema popisnom katastru iz 1953. godine, nema podlogu u katastarskom operatu, niti su parcele po obliku ucrtane u katastarskom planu popisnog katastra, kako je tvrdio vještak. Prema mišljenju apelanata, pozivajući se na mogućnosti iz člana 71 stav 3 Zakona o premjeru i katastru RS koji reguliše formiranje katastarskog operata i za samo jednu parcelu, Vrhovni sud stavlja prekomjeran teret na apelante. Dalje, ukazuju da su redovni sudovi ocjeni izvedenih dokaza pristupili više formalistički, držeći do vjerodostojnosti očigledno protivrječnih katastarskih evidencija spornog zemljišta. Pri tome ukazuju da ne postoji zemljišna knjiga za opštinu Kneževo. Navode da se Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, nije osvrtao na navode koji se tiču merituma spora. Takođe ukazuju da je prvostepeni sud dozvolio čitanje iskaza svjedoka sa zapisnika od 23. februara 1989. godine iako su ti svjedoci umrli, čime su apelanti bili onemogućeni da postavljaju pitanja tim svjedocima i tako dođu do bitnih saznanja. Prema tome, smatraju da im je bilo onemogućeno da raspravljaju pred sudom. Smatraju da su u konkretnom slučaju tuženi morali dokazati da su apelanti nesavjesni, a ne da apelanti dokazuju svoju savjesnost. Takođe ukazuju na povredu razumnog roka budući da je tužba u predmetnom postupku podnesena 1986. godine (apelanti ne navode tačan datum). Smatraju da za ovako dugo trajanje predmetnog postupka apelanti ne snose krivicu. U tom smislu postavljaju zahtjev za kompenzaciju u iznosu od 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju revizione presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o reviziji apelanata. Istaknuto je da Vrhovni sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione presude, kao i da njom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
33. Okružni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te da njom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
34. Osnovni sud je naveo da apelanti u predmetnom postupku nisu uspjeli dokazati da su stekli pravo za koje tvrde da su ga stekli.
35. Tuženi su naveli da u predmetnom postupku osporenim odlukama nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
V.Relevantni propisi
36. U Zakonu o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12) relevantne odredbe glase:
Član 71.
(1) Katastar nepokretnosti osniva se u katastarskim općinama u kojima je na snazi popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u stereografskoj projekciji, katastar zemljišta i katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljeni na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji (u daljem tekstu: katastarska evidencija) i zemljišna knjiga.
(2) Katastar nepokretnosti osniva se za cijelu katastarsku opštinu.
(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, katastar nepokretnosti može da se osnuje za dio katastarske opštine, a najmanje za jednu parcelu, na osnovu odluke Uprave.
(4) Katastar nepokretnosti osniva se prema podacima:
a) katastarske evidencije, zemljišne knjige, knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljem tekstu: knjiga uloženih ugovora) i
b) katastarskog ili komasacionog premjera.
(5) Katastar nepokretnosti osniva se u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima.
(6) Postupak iz stava 5. ovog člana provodi komisija za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima (u daljem tekstu: komisija za izlaganje).
(7) Na osnovu podataka iz stava 4. ovog člana formira se baza podataka katastra nepokretnosti.
37. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 1. stav 1.
Građani, udruženja građana i druga građanska pravna lica mogu biti nosioci prava svojine u skladu sa ustavom i zakonom.
Član 7.
Sticanje, zaštita i prestanak prava svojine, prava službenosti, prava stvarnog tereta i prava zaloge uređuju se zakonom.
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
38. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1)Pravo svojine i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava.
(2)Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, životne sredine, zdravlja ljudi, kulturno-istorijske baštine i drugog, može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.
Član 356. stav 1.
Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.
39. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 456a.
Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 001729 13 Rev od 5. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava i razuman rok) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja susvojine na spornim nepokretnostima (šuma), dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporene presude
48. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
49. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
50. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
51. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo svojine na spornim nepokretnostima (šuma zv. „Grabik“). S tim u vezi Ustavni sud zapaža da se radilo o veoma kompleksnom predmetu, te da su u dokaznom postupku provedeni brojni dokazi s ciljem utvrđivanja relevantnih činjenica za rješavanje predmetnog pravnog spora. Slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom postupku apelanti isticali svoje argumente na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev, kao i da su koristili raspoložive pravne lijekove (žalba i revizija) s ciljem dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Apelanti su takođe u predmetnom postupku imali stručnu pomoć advokata. Međutim, Ustavni sud zapaža da u smislu pravila o teretu dokazivanja apelanti u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama nisu uspjeli dokazati pravni osnov za sticanje prava svojine na spornim nepokretnostima u smislu člana 20 ZOSPO. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelante prvostepeni sud više puta pozivao da urede tužbu na način da označe spornu parcelu prema važećoj evidenciji nepokretnosti, ali da oni to nisu učinili, već su ostali pri zahtjevu u kojem su spornu parcelu označili prema podacima koje ne postoje u važećoj evidenciji nepokretnosti. Prema tome, proizlazi da apelanti u predmetnom postupku redovnim sudovima nisu pružili nesporne podatke iz kojih bi se jasno mogle definisati, tj. identifikovati sporne parcele (njihove granice i površina), kao i prava lica na tim parcelama, a prema važećim evidencijama nepokretnosti. Pri tome je nesporno da ne postoje zemljišne knjige za opštinu Kneževo, već da su u predmetnom postupku relevantni katastarski podaci.
52. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentovane razloge u vezi s primjenom člana 71 Zakona o premjeru i katastru RS, koji je bio na snazi u momentu donošenja prvostepene presude, te ukazali da apelanti nisu postupili u smislu stava 3 citiranog člana u smislu identifikacije sporne nepokretnosti. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelanti nastoje prikazati u apelaciji, kao ni da je ovakvim obrazloženjem na apelante stavljen pretjeran teret. Naime, i prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti su prije podnošenja tužbe morali regulisati evidenciju spornih nepokretnosti prema postojećoj i raspoloživoj evidenciji nepokretnosti, a iz koje bi se onda sa sigurnošću moglo utvrditi pravo svojine apelanata na spornim nepokretnostima, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Ustavni sud, takođe, ukazuje da su neosnovani navodi apelanata o tome da je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio neustavnost odredbe člana 71 Zakona o premjeru i katastru RS („Službeni glasnik RS“ broj 6/12), koja je primijenjena u predmetnom postupku. Štaviše, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 5/12 utvrdio da je, između ostalih, odredba člana 71 Zakona o premjeru i katastru RS („Službeni glasnik RS“ broj 6/12) u skladu sa članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je u skladu sa članom 13 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/12 od 28. septembra 2012. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
53. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanata o izvođenju dokaza čitanjem iskaza umrlih svjedoka sa zapisnika od 23. februara 1989. godine, te da su o tome dali jasne i argumentovane razloge zbog čega su ti navodi apelanata neosnovani u okolnostima konkretnog slučaja. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelanti ukazuju u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da osporene odluke redovnih sudova nisu zasnovane na tim dokazima budući da je kao preduslov odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, s obzirom na njegov sadržaj, bilo neophodno pravilno identifikovati predmetne parcele na kojim su apelanti tražili utvrđivanje prava svojine prema njihovim oznakama iz važećih evidencija, što dakle podrazumijeva utvrđivanje tih činjenica na osnovu materijalnih dokaza.
54. Prema tome, uzimajući u obzir sve specifične okolnosti predmetnog slučaja, kao i navode apelanata i dokumentaciju priloženu uz apelaciju, Ustavni sud ne može utvrditi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim presudama dali veoma jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelanti ukazuju u apelaciji.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
56. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku.
57. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, između mnogih, Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. novembra 2017. godine, stav 14; Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, stav 38; Frydlender protiv Francuske, presuda od 27. juna 2000. godine, stav 43 i Ustavni sud, između mnogih, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr., dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
58. Ustavni sud dalje podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, odnosno u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-
VIII).
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da su tužbu u predmetnom postupku podnijeli 1986. godine, ne navodeći pri tome tačan datum podnošenja tužbe. Navedeno nisu osporili učesnici u postupku pred Ustavnim sudom (redovni sudovi i tuženi). Stoga će Ustavni sud uzeti u obzir da je predmetni postupak započeo 1986. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 5. marta 2015. godine. Međutim, imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, ovaj sud naglašava da u nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Prema tome, iako je cjelokupan predmetni postupak od podnošenja tužbe do donošenja revizione presude od 5. marta 2015. godine trajao u periodu od oko 28 godina (imajući u vidu da Ustavni sud nema tačan datum podnošenja tužbe) ipak u nadležnost Ustavnog suda spada period od 19 godina i dva mjeseca. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju razmotriti dužinu predmetnog postupka koja spada u nadležnost Ustavnog suda, a to je 19 godina i dva mjeseca.
60. Razmatrajući navode apelanata u pogledu razumnosti dužine trajanja predmetnog postupka u okolnostima konkretnog slučaja, a vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (tačka 57), ovaj sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak bio složene prirode, uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojima se u postupku raspravljalo. Dalje, Ustavni sud smatra da apelanti svojim ponašanjem, iako su više puta bili pozivani da urede tužbu, nisu doprinijeli da predmetni postupak traje više od 19 godina, odnosno oko 28 godina. Navedeno posebno kada se uzme u obzir uloga redovnih suda u rukovođenju predmetnim postupkom u smislu člana 10 ZPP. S tim u vezi odgovarajući na pitanje ponašanja redovnih sudova u predmetnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je u postupku doneseno više odluka, kako je to u svojoj presudi naglasio Vrhovni sud. Međutim, Ustavni sud smatra da donošenje takvih odluka redovnih sudova nije doprinijelo efikasnosti predmetnog postupka budući da je postupak okončan tek 5. februara 2015. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku složene prirode, ali da ta složenost ne može u konkretnom slučaju opravdati ovako dugo trajanje predmetnog sudskog postupka. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se redovni sudovi uopšte nisu izjašnjavali na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, tj. za ovako dugo trajanje predmetnog postupka nisu dostavili bilo kakve razumne i objektivne razloge.
61. Prema tome, imajući u vidu kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom razmatranja dužine postupka, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci (tačka 57), kao i činjenicu da je predmetni postupak trajao oko 28 godina, od čega u nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 19 godina i dva mjeseca, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina predmetnog postupka bila pretjerana i da nije zadovoljila princip prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
62. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
63. S obzirom na odluku o kršenju principa prava na suđenje u „razumnom roku“ u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 2.850,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
64. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina parničnog postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali bilo kakvo opravdanje.
66. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge.
67. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava dovode u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
68. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman