Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2078/15 (B. D.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2078/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2078/15, rješavajući apelaciju Bekire Džanić, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bekire Džanić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 024094 14 Gž od 19. februara 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 024094 10 P od 11. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bekira Džanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 27. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 024094 14 Gž od 19. februara 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 024094 10 P od 11. jula 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženog Unsko Sanskog kantona, Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać zatraženo je 29. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. juna 2017. godine, Općinski sud 6. juna 2017. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 024094 10 P od 11. jula 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Bihaću, površine 65 m2, koji se nalazi u Ulici Ozmice II B1 D1, stan broj 4 (u daljnjem teksu: predmetni stan), te da po tom osnovu ima pravo na otkup navedenog stana, što je tuženi dužan priznati i u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude sa apelanticom zaključiti ugovor o otkupu predmetnog stana, u protivnom da će joj predmetna presuda služiti kao osnov za zakonsko ostvarenje prava na otkup stana te da je tuženi dužan apelantici naknaditi troškove postupka (stav 1). Istom presudom je odbijen kao neosnovan alternativni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, da se tuženom naloži da sa apelanticom zaključi ugovor o zakupu stana u roku od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude a koji će biti osnov za otkup tog stana i da će u protivnom predmetna presuda mijenjati ugovor o zakupu stana i predstavljati osnov za otkup stana. Stavom 3 izreke presude naloženo je apelantici da u roku od 15 dana od dana donošenja presude na ime troškova sudske takse koji se odnose na tužbu i presudu plati ukupan iznos od 100,00 KM.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio, da je među parničnim strankama nesporno, da je apelantica supruga umrlog Nusreta Džanića (suprug apelantice je umro 31. decembra 2001. godine), bivšeg uposlenika tuženog, kome je tuženi rješenjem broj 05-3-23-35/01 od 10. aprila 2001. godine navedeni stan dodijelio na privremeno korištenje do 4. jula 2001. godine, kada će se vršiti dodjela stanova na trajno korištenje, a rješenjem tuženog broj 05-3-23-35/01 od 16. avgusta 2001. godine rok korištenja predmetnog stana suprugu apelantice je produžen do konačne raspodjele stanova, a najkasnije godinu dana tj. do 16. avgusta 2002. godine. Dakle, predmetni stan suprug apelantice i apelantica su koristili kao privremeni korisnici a ne kao nosioci stanarskog prava. Shodno navedenom Općinski sud je utvrdio da je apelantica od 16. avgusta 2001. godine u protivzakonitom posjedu predmetnog stana. U vezi s tim taj sud je ukazao da je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) propisano, da građanin stiče stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Stavom 3 citiranog člana propisano je, da je zabranjeno prodavati odosno kupovati ili na drugi način suprotno odredbama ovog zakona, prenosti odnosno sticati stanarsko pravo, te da sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Navedeno je da je odredbom člana 19 ZOSO propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice, a ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug, a kada su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre ili trajno prestaje da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Nadalje je navedeno da je članom 8 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano je, da se nositeljem stanarskog prava smatra osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana dodijelio na upotrebu stan i koja je zaključila ugovor o korištenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom odlukom stan dodjeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa ZOSO.

7. Prema tome Opštinski sud je zaključio da je tuženi apelanticinom suprugu predmetni stan dodijelio na privremeno korištenje, a da je nakon njegove smrti apelantica taj stan nastavila koristiti bez ikakvog pravnog osnova. Posebno taj sud je poklonio vjeru iskazu apelanticinog brata budući da se radi o licu koje je blisko sa apelanticom,a koji je naveo da je ista otišla da živi kod sina u Americi. Stoga Opštinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo trajnog korištenja predmetnog stana, a u vezi s tim i pravo na otkup tog stana. Istaknuto je da je članom 7 stav 1 Zakona o prodaji stanova propisano da samo nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za otkup stana, pa kako apelantica nije dokazala da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, to se po ocjeni Opštinskog suda na apelanaticu nisu mogle primjeniti citirane odredbe Zakona o prodaji stanova i ZOSO.

8. Takođe, Opštinski sud je odbio kao neosnovan i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev apelantice, u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, i da se tuženom naloži da sa apelanticom zaključi ugovor o zakupu tog stana, a koji će biti osnov za njegov otkup, jer ugovor o zakupu stana ne može biti osnov za otkup stana. U vezi s tim taj sud je ukazao da su odredbama Zakona o zakupu stanova uređena prava i obaveze u vezi sa zakupom stana, te da je u smislu člana 3 stav 1 i 2 tog zakona propisano, da je zakupodavac svako fizičko i prvno lice koje izdaje stan u zakup u cijelosti ili njegov dio, dok je stavom 3 tog člana propisano, da je zaštićeni zakupac korisnik stana koji je imao status nosioca stanarskog prava na tom stanu do stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova (koji je stupio na pravnu snagu 6. oktobra 1997. godine). Prema tome po ocjeni Opštinskog suda apelantica nema status zakupca, a samim tim nema ni status zaštićenog zakupca u smislu člana 26 stav 2 Zakona o zakupu stanova. Navedeno je da je tim članom propisano da, u slučaju smrti zaštićenog zakupca, prava i dužnosti zakupca iz ugovora o zakupu stana prelaze na njegovog bračnog druga, a ako bračnog druga nema prava i obaveze iz ugovora o zakupu prelaze na osobu koje je zakupac po zakonu bio dužan izdržavati ovisno o njihovom sporazumu. Opštinski sud je dalje obavezu apelantice na plaćanje takse na tužbu i odluku suda kao i njenu visinu utvrdio primjenom čl. 3, 4 i 46 Zakona o sudskim taksama Unsko Sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 024094 14 Gž od 19. februara 2015. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda.

10. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je ukazao da se suština žalbenih navoda apelantice odnosi na primjenu člana 30 ZOSO. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 30 stav 2 ZOSO propisano, da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, dok je stavom 7 tog člana propisano, da protekom roka iz stava 2 ovog člana ne isključuje se pravo davaocu stana na korištenja ili nadležnom organu da po službenoj dužnosti, zahtjeva ispražnjenje iz stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Takođe taj sud je istakao da kada protekne osam godina od početka bespravnog korištenja stana, može se smatrati da je bespravni korisnik stekao prava u pogledu korištenja stana koja ima nositelj stanarskog prava. Dakle za otkup predmetnog stana što predstavlja suštinu tužbenog zahtjeva apelantice po ocjeni tog suda, ne može se primjeniti član 46 stav 1 i 2 Zakona o prodaji stanova jer apelantica prije 6. decembra 1999. godine, odnosno u roku od tri godine od stupanja na snagu tog zakona, tj do „06. 12. 2002. godine nije stekla prava na predmetnom stanu“ koje ima nosilac stanarskog prava. Navedeno je da apelantici zbog toga ne pripada pravo da na osnovu navedenog zakona predmetni stan otkupi „jer je rok od 8 godine bespravnog korištenja istekao 16.avgusta 2010. godine“. Ovaj sud nije cijenio ostale žalbene navode apelantice, s obzirom da po ocjeni tog suda isti nisu od odlučnog značaja, pa ih taj sud nije posebno obrazlagao (član 231 ZPP). Stoga Kantonalni sud je primjenom člana 226 ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3 e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelantica ističe da je osporenim presudama proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, odredba člana 30 ZOSO, pa s tim u vezi tvrdi da ima pravni interes da se utvrdi njeno pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, što kako navodi uključuje i pravo na otkup stana, ako je u u smislu navedenog člana u svojim pravima izjednačena sa zakonitim nosiocem stanarskog prava, ne ulazeći u razloge zbog čega vlasnik stana – tuženi nije u roku od osam godina tražio njeno iseljenje iz navedenog stana.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene presude.

14. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju smatra da je presuda tog suda donesena na temelju odredbe čl. 11 i 19 ZSO, člana 7 stav 1 i člana 8 Zakona o prodaji stanova. V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantni dio glasi: Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije propisano Član 30. stav 1., 2. i 7.

(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. (2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

(…) (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.

16. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08, stupio na pravnu snagu 6. decembra 1999. godine) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati. Član 8.

Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu za Zakonom o stambenim odnosima.

Član 46. stav 1. i 2.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

17. U Zakonu o zakupu stanova ("Službeni glasnik Unsko Sanskog kantona“ broj 7/05) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Zakupodavac je svaka fizička i pravna osoba koja izdaje u zakup stan u cijelosti ili njegov dio.

Zakupac je svaka fizička ili pravna osoba koja prima u zakup stan u cijelosti ili njegov dio.

Zaštićeni zakupac je korisnik stana koji je imao status nosioca stanarskog prava na istom stanu do stupanja na snagu zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Član 26. stav 2.

U slučaju smrti zaštićenog zakupca, prava i dužnosti zakupca iz ugovora o zakupu stana prelaze na njegovog bračnog druga. Ako bračnog druga nema, prava i obaveze iz ugovora o zakupu prelaze na osobu koje je zakupac po zakonu bio dužan izdržavati ovisno o njihovom sporazumu.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 024094 14 Gž od 19. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelantica je primila 2. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama donesenim u parničnom postupku prekršena prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za utvrđivanje da apelantica da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stanu na temelju odredaba ZOSO, i dosljedno tome pravo na otkup stana pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 70/07 i dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je nesporno da je apelantičinom suprugu koji je umro 11. maja 2010. godine, kao svom bivšem uposleniku tuženi rješenjem od 10. aprila 2001. godine dodijelio predmetni stan na privremeno korištenje do 4. jula 2001. godine kada će se vršiti dodjela stanova na trajno korištenje a da je rješenjem tuženog od 16. avgusta 2001. godine pravo na korištenje tog stana produženo do konačne raspodjele stanova, odnosno najkasnije godinu dana od donošenja navedenog rješenja, tj. do 16. avgusta 2002. godine. Iz navedenog proizilazi da su apelantica i njen suprug predmetni stan koristili kao privremeni korisnici, a ne kao nosioci stanarskog prava pa je stoga apelantica nakon smrti supruga nastavila koristiti predmetni stan bez ikakvog pravnog osnova, s obzirom da korištenje predmetnog stana nije mogla naslijediti od svog supruga. Ustavni sud takođe zapaža da su sudovi primjenom odredbe člana 30 ZOSO, zaključili da se na apelanticu nakon smrti supruga ne mogu primijeniti odredbe citiranog zakona, jer nije dokazala da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga Ustabvni sud na nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi zaključili da apelatica, u smislu člana 7 stav 1 Zakona o prodaji stanova, nije mogla istaći zahtjev za otkup navedenog stana odnosno da joj to pravo ne pripada. Takođe redovni sudovi su istakli da se na apelanticu nisu mogle primjeniti ni odredba člana 46. Zakona o prodaji stanova (koji je stupio na pravnu snagu 6. decembra 1999. godine), kojom je propisano da samo osobe koje su stekle stanarsko pravo u skladu sa odredbama ZOSO imaju pravo na otkup stana a nesporno je da apelantica do relevantnog datuma 6. decembra 2000. godine (kako to proizilazi iz člana 46 Zakona o prodaji stanova), a ne kako su očigledno pogrešno konstatirali redovni sudovi „06.12.2002. godine“ do navedenog datuma nije stekla taj status. Čak šta više iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je apelaticinom suprugu predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje nakon isteka tog roka (10. aprila 2001. godine). Stoga , Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelantici shodno citiranoj odredbi zakona ne pripada pravo na otkup tog stana. Osim toga redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o zakupu stanova, su takođe jasno obrazložili zašto nije osnovan ni alternativni tužbeni zahtjev apelantice a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe navedenog zakona, u datom obrazloženju takođe ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantica, takođe, tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su Kantonalni i Općinski sud kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOSO, Zakona o prodaji stanova i Zakona o zakupu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Ustavni sud takođe zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelantica kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman