Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5536/15 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanovi JNA
  • Upravni postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5536/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-5536/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000949 15 Uvp2 od 26. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 15. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000949 15 Uvp2 od 26. novembra 2015. godine.

2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 301-4551 1/1 od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno je da je S.R. na dan 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu koji je pobliže opisan u izreci te Odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i određeno je da isti može da stupi u posjed tog stana u skladu sa članom 1 Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma.

3. Odlučujući o zahtjevu za ponovno razmatranje navedene Odluke koji je podnijelo tadašnje Federalno ministarstvo odbrane, Komisija je donijela odluku broj R-301-4551/1-1-1-01-150/04 od 9. aprila 2005. godine kojom je taj zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju odluke je konstatovano da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) s obzirom da iz dokaza u spisu predmeta odnosno zapisnika o saslušanju stranke (S.R.) broj 23/5- 372-1697/99 od 15. juna 2000.godine u postupku vraćanja u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo vođenim pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo-Odjeljenje općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Uprava) proizilazi da je S.R. na dan 30. aprila 1991.godine bio građansko lice na službi u bivšoj JNA, odnosno da iz navedenog dokaza nije vidljivo da je S.R. poslije 14. decembra 1995.godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH.

4. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica kao prodavac sa S.R. kao kupcem, 10. maja 2013. godine zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana broj 03/-23-1797/08, koji je notarski obrađen 18. marta 2014. godine pod brojem OPU-IP:240/14, a na osnovu kojeg ugovora je rješenjem Zemljišno-knjižnog ureda odsjek KPU Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-DN-14-006 259 od 24. marta 2014. godine S.R. upisan kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1.

5. Dalje, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica 17. oktobra 2014. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv S.R. tražeći da se utvrdi da je navedeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ništav, te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Odjek KPU Općinskog suda da stavi van snage rješenje broj 065-0-DN-14-006 259 od 24. marta 2014. godine i izvrši brisanje prava vlasništva na predmetnom stanu upisanog u koristi S.R, kao i da se naloži S.R. da apelantici preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari. Prema stanju spisa, postupak povodom predmetne tužbe je u toku.

6. Odlučujući o tužbi koju je apelantica podnijela protiv Odluke Komisije broj R-301-4551/1- 1-1-01-150/04 od 9. aprila 2005. godine, Sud BiH je donio presudu broj S1 3 U 000949 13 U od 15. septembra 2014. godine kojom je usvojio tužbu, te poništio osporenu i prvostepenu odluku Komisije i odbio zahtjev S.R. za vraćanje u posjed predmetnog stana, uz obrazloženje da se zaključak Komisije da S.R. nakon 14. decembra 1995. godine nije ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, jer iz zapisnika Uprave broj: 23/5-372-1697/99 od 15. juna 2000. godine, potpisanog od strane S.R, proizilazi da je S.R., kao civilnom licu na službi u JNA, služba u JNA prestala 1. februara 1996. godine.

7. S.R. je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude, koji je Sud BIH –Apelaciono vijeće (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) uvažilo presudom broj S1 3 U 000949 14 Uvp od 11. decembra 2014. godine, te ukinulo pobijanu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

8. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće se, između ostalog, pozvao na presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) i Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba), te Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). U vezi sa tim, ukazalo je da se apelantica pozvala na izjavu S.R. u pogledu vremena penzionisanja, koja ne daje odgovor na pitanje o njegovoj ulozi u vojnoj službi i vojnim aktivnostima, kao civilnog lica-vozača, na službi u Vojsci, a da akt-Obavještenje Ministarstva odbrane Republike Srbije, priloženo uz odgovor na zahtjev S.R, prema kojem aktu je S.R. na 414. mjestu spiska lica o stambenom statusu., Ukazano je da navedeno mjesto na spisku podrazumijeva da imenovani nema konačno riješeno stambeno pitanje i nalazi se u fazi stambenog zbrinjavanja, te da ne dokazuje da je S.R. u Republici Srbiji riješio svoje stambeno pitanje. Apelaciono vijeće je istaklo da će ponovnom postupku prvostepeni sud provjeriti navode S.D. da je od 2005. godine u posjedu predmetnog stana, te da je apelantica podrobno ispitala njegov slučaj i nakon što je utvrdila da nije dobio drugi stan ili koje drugo analogno pravo bilo koje vojske u državama nastalim nakon raspada SFRJ i pošto se uvjerila da nije počinio nikakav ratni zločin, sa njim 10. maja 2013. godine zaključila kupoprodajni ugovor. Predmetni ugovor je 18. februara 2014. godine ovjerilo i potvrdilo Federalno pravobranilaštvo, a koji je finalizovan notarskim ugovorom o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo broj: OPU-IP:240/14, na osnovu kojeg mu je upisano pravo vlasništva na predmetnom stanu, a što S.R. dokazuje zk. uloškom. Takođe, Apelaciono vijeće je ukazalo da će prvostepeni sud utvrditi da li je S.R. stekao stanarsko pravo ili bilo koje drugo pravo izjednačeno s tim pravom iz novoformiranog stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, odnosno da li je učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Sud BiH je donio presudu broj S1 3 U 000949 15 U2 od 30. jula 2015. godine kojom je uvažio tužbu apelantice te poništio osporenu odluku Komisije broj R-301-4551/1-1-1-01-150/04 od 9. aprila 2005. godine i odbio zahtjev S.R. za vraćanje u posjed predmetnog stana.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud na nesumnjiv način utvrdio da je S.R. u postupku rješavanja stambenog pitanja, dodjelom stana iz stambenog fonda Vojske Jugoslavije. Naime, istaknuto je da je uvidom u akt Republike Srbije, Ministarstva odbrane, Sektor za ljudske resurse, Uprava za tradiciju, standard i veterane, broj 83-2/2013 od 4. decembra 2013. godine, sa spiskom lica koja se nalaze na stambenom zbrinjavanju u Ministarstvu odbrane, sa utvrđenim pravom na dodjelu stana ili zajma, koja nemaju konačno riješeno stambeno pitanje, utvrđeno da se na spisku pod rednim brojem 414 nalazi S.R. Konstatovano je da je ta činjenica od odlučujućeg uticaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Pri tome, je istaknuto da je odredbom stava 1. navedenog člana isključeno pravo stupanja u posjed stana svim nosiocima stanarskog prava, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije im odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, dok je odredbom stava 2. istog člana, kao razlog za isključenje propisao da su nosioci prava iz ugovora o otkupu vojnih stanova stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz stambenog fonda bivše JNA, ili iz novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ.

11. S.R. je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BIH, koji je Apelaciono vijeće uvažilo presudom broj S1 3 U 000949 15 Uvp2 od 26. novembra 2015. godine i preinačilo pobijanu presudu tako što je odbilo apelanticinu tužbu.

12. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće se, između ostalog, pozvalo na gore citirane presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine i Đokić protiv Bosne i Hercegovine, te Odluku Ustavnog suda broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine. U vezi sa tim, Apelaciono vijeće je ocijenilo da bi upravno vijeće tog suda, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, trebalo u slučajevima gdje su „apelanti“ ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i tužbe odbiti kao neosnovane, a u slučajevima u kojim nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja navedenog prava na imovinu i tužbe usvojiti. Apelaciono vijeće je zaključio da je u konkretnoj upravnoj stvari došlo do kršenja prava S.R. na imovinu, jer mu je osporenom odlukom oduzeta zakonito stečena imovina. Pri tome, Apelaciono vijeće je ukazalo da izjava S.R. u pogledu vremena penzionisanja ne daje odgovor na pitanje o ulozi imenovanog u vojnoj službi i vojnim aktivnostima, kao civilnog lica-vozača, na službi u vojsci, a da podaci odnosno akt - Obavještenje Ministarstva odbrane Republike Srbije o stambenom statusu S.R. i njegovom mjestu na spisku lica o stambenom statusu, podrazumijevaju da isti nema konačno riješeno stambeno pitanje i nalazi se u fazi stambenog zbrinjavanja, što nije dokaz da je S.R. u Republici Srbiji riješio svoje stambeno pitanje. Shodno tome, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je prvostepeni sud tumačeći navedeno kao odlučne činjenice, pogrešno zaključio da je S.R. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih raspadom bivše SFRJ. Naprotiv, Apelaciono vijeće je konstatovalo da iz stanja spisa predmetne upravne stvari nesumnjivo proizilazi da S.R. nakon napuštanja prijeratnog stana nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Apelaciono vijeće je takođe, između ostalog, navelo i da je u konkretnom slučaju stan vraćen zakonitom posjedniku i da je time postignuta svrha koju je Evropski sud uspostavio svojim odlukama (odluka Đokić protiv Bosne i Hercegovine), te da bi obezbjeđivanje novčanog ekvivalenta za apelanticu bio podjednak teret, možda i veći, nego što ga je podnijela vraćanjem predmetnog stana u posjed S.R. i dozvolom upisa prava vlasništva imenovanom na predmetnom stanu.

13. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim apelantica, između ostalog, tvrdi da iz dokumentacije u spisu konkretnog predmeta proizilazi da je S.R. riješio svoje stambeno pitanje kao pripadnik Vojske Jugoslavije dodjelom u zakup stana u Beogradu iz novoformiranog stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore. Apelantica u suštini smatra da su osporenom odlukom proizvoljno primijenjene odredbe član 3.a. Zakona o prestanku primjene i član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i da S.R. nema pravo na povrat u posjed predmetnog stana. Apelantica dalje navodi da je s obzirom na dugotrajnost postupka pred Sudom BiH i različite odluke istog, u jednoj od „faza“ rješavanja predmetne sporne stvari Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH je zaključila ugovor o kupoprodaji stana sa [S.R.] broj 03/-23-1797/08 dana 10.05.2013. godine za [predmetni stan]. Apelantica međutim smatra da se taj ugovor nije mogao zaključiti jer je „glede legalnosti posjeda istog“ vođen postupak pred Sudom BiH. Navodi da je zbog toga pred nadležnim sudom pokrenut postupak radi utvrđenja ništavosti tog ugovora.

14. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39e.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Razmatrajući navode apelantice, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je S.R, na osnovu ugovora o kupoprodaji broj 03/-23-1797/08 koji je 10. maja 2013. godine zaključio sa apelanticom, i koji je notarski obrađen 18. marta 2014. godine pod brojem OPU-IP:240/14, rješenjem Zemljišno-knjižnog ureda odsjek KPU Općinskog suda od 24. marta 2014. godine S.R. upisan kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1. Ustavni sud zapaža apelantica navedeno ne osporava u apelaciji, niti tvrdi da je S.R. ranije sa SSNO zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, već naprotiv i sama potvrđuje da je ugovor od 10. maja 2013. godine zaključen i notarski obrađen, a da je u prilogu apelacije dostavila dokaze iz kojih proizilazi da je S.R. upisan kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1. Pri tome, u vezi sa pitanjem primjene odredbe člana 39.e. Zakona o prodaji stanova u konkretnom slučaju, na kojoj insistira apelantica, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da, imajući u vidu sadržaj odredbi člana 39. i 39e. predmetnog Zakona, te datum zaključenja navedenog ugovora o prodaji predmetnog stana (10. maj 2013. godine) kao stranke koje su ga zaključile (apelantica i S.R), proizilazi da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji koju regulišu navedene zakonske odredbe. S obzirom da u konkretnom slučaju nesporno proizilazi da je S.R. na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa apelanticom 10. maja 2013. godine stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu koje je upisano u zemljišnim knjigama, Ustavni sud konstatuje da je isti u svakom slučaju nesumnjivo stekao „jače pravo“ na posjed stana u odnosu na apelanticu u konkretnom postupku kojem je i donesena osporena odluka Apelacionog vijeća, a kojom je u konačnici odbijena njena tužba protiv Odluke Komisije kojom je određeno da S.R. može da stupi u posjed predmetnog stana. Ovo osobito imajući u vidu da je Sud BiH u predmetnom upravnom sporu, odnosno odlučujući povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje koji je okončan osporenom odlukom, suprotno apelacionim navodima, utvrdio da sam datum penzionisanja S.R. ne daje odgovor na pitanje o njegovoj ulozi u vojnoj službi i vojnim aktivnostima, kao civilnog lica-vozača, na službi u vojsci, odnosno da podaci o stambenom statusu S.R. i njegovom mjestu na spisku lica o stambenom statusu, podrazumijevaju da on nema konačno riješeno stambeno pitanje, što zapravo ne dokazuju da su ispunjeni uslovi iz člana 3a Zakona o prestanku primjene za udovoljavanje tužbi apelantice. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica što je apelantica pokrenula parnični postupak radi poništenja navedenog ugovora o kupoprodaji koji je zaključila sa S.R. irelevantna u konkretnom slučaju s obzirom da apelantica u apelaciji osporava isključivo odluku Apelacionog vijeća donesenu povodom upravnog spora u predmetu vraćanja u posjed predmetnog stana, a da osim toga, iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi ni da je taj parnični postupak pravosnažno okončan. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelantica u svakom slučaju vezano za osporenu odluku nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanice o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5536/15 (Federacija Bosne i Hercegovine –… | Sudska praksa | Aktio