Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/17 (R. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3495/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3495/17, rješavajući apelaciju Ratka Savića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratko Savić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 021613 17 Pžp od 7. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Pr 021613 17 Pžp od 7. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Pr 021613 16 Pr od 24. avgusta 2016. godine kojom je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 12. i 24. Zakona o javnom redu i miru, te mu je je na osnovu člana 48. Zakona o prekršajima izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM.
2. U toku prekršajnog postupka koji je okončan osporenom odlukom, utvrđeno je, između ostalog, da su 10. aprila 2016. godine apelant i okrivljeni A. B., N. B. i A. D. narušili javni red i mir učestvovanjem u tuči i nepostupanjem na licu mjesta po zakonitom naređenju policijskih službenika, odnosno fizički se sukobili (razmijenili više udaraca rukama i nogama), dok su se na izdato naređenje policijskih službenika Policijske stanice Teslić da prestanu sa narušavanjem javnog reda i mira oglušili i nastavili sa tučom, nakon čega su policijski službenici upotrebom sredstava sile – fizičke snage i sredstava za vezivanje lišili slobode apelanta i okrivljene A. B., N. B. i A. D..
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, pored ostalog, da je svjedok E. B. (policijski službenik) u svom iskazu naveo da je po dolasku na lice mjesta apelantu i okrivljenim A. B., N. B. i A. D. izdato jasno i glasno naređenje da prestanu sa tučom i da su se o isto oglušili, da su najagresivniji bili apelant i okrivljeni N. B. i da je svjedok uhvatio za ruke apelanta kako bi prekinuo narušavanje javnog reda i mira, ali da je jedan od okrivljenih zadao udarac apelantu, da bi se apelant otrgao od svjedoka, te je tuča nastavljena. Takođe, svjedok je naveo da su nakon dolaska pojačanja, apelant i okrivljeni lišeni slobode, kao i da je apelant zadavao udarce okrivljenima dok ga je on držao. Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je svjedok M. D. (policijski službenik) izjavio da je bi prisutan kada je E. B. izdao naređenje da apelant i okrivljeni prestanu sa tučom, po kojem naređenju nisu postupili, iz kog razloga su lišeni slobode. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da apelant tokom predmetnog događaja nije postupao u nužnoj odbrani, kako to sam tvrdi, iz razloga što da bi postojala nužna odbrana potrebno je da postoji istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad, da je odbrana neophodno potrebna da se takav napad odbije. Shodno tome, Okružni sud je istakao da apelant nije postupao u nužnoj odbrani, jer je i kod apelanta i okrivljenih ispoljena jasna namjera da se međusobno fizički obračunaju, te se ne niko od njih ne može pozivati da je postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je nezakonito lišen slobode i da su dokazi proizašli nakon hapšenja (medicinska dokumentacija o povredi) slijedom toga nezakoniti. Naime, Okružni sud je ukazao da je uvidom u Izvještaj o prekršaju sa prilozima, te na osnovu saslušanja ovlaštenih službenih lica, konstatovano da su apelant i okrivljeni lišeni slobode na osnovu člana 170. stav 1. tačka 3. Zakona o prekršajima, da je kod apelanta i okrivljenih utvrđeno prisustvo alkohola u krvi, što je pojačalo opasnost da bi mogli nastaviti sa narušavanjem javnog reda i mira, pa je lišenje slobode bilo zakonito.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da ga policijski službenici nisu, u smislu odredaba člana 170. stav 2. Zakona o prekršajima, odmah bez odgađanja uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka doveli u sud, čime mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Takođe, apelant smatra da redovni sudovi nisu detaljno i jasno cijenili dokaze da li je apelant postupao u nužnoj odbrani, a naročito jer se branio od trojice, te ukazuje da u njegovim radnjama nisu ostvarena bića prekršaja iz člana 12. i 24. Zakona o javnom redu i miru, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
Relevantni propisi
5. U Zakonu o prekršajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14, 110/16 i 100/17) relevantne odredbe glase:
Član 170.
(1) Ovlašteni policijski službenici ili druga službena lica, koja su ovlaštena posebnim zakonom, mogu lice zatečeno u vršenju prekršaja zadržavanjem lišiti slobode, ako:
3) postoje okolnosti koje ukazuju da će ponoviti prekršaj ili dovršiti pokušani prekršaj (2) Ovlaštena lica iz stava 1. ovog člana dužna su da o zadržavanju lišenja slobode lica koje je počinilo prekršaj sačine službenu zabilješku, koja sadrži vrijeme i mjesto lišenja slobode i da to lice, odmah, bez odgađanja, uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, dovedu u sud.
(3) Ako se lice lišeno slobode ne može odmah privesti u sud, a postoje neke od okolnosti iz stava 1. ovog člana, ovlašteni policijski službenik može počinioca prekršaja zadržati najduže 12 sati.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, ukazuje da ga policijski službenici nisu, u smislu odredaba člana 170. stav 2. Zakona o prekršajima, odmah bez odgađanja uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka doveli u sud, čime mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredaba člana 170. stav 1. tačka 3. i člana 170. stav 3. Zakona o prekršajima proizlazi da ovlašteni policijski službenici imaju mogućnost zadržavanjem lišiti slobode lice koje je zatečeno u vršenju prekršaja, između ostalog, ako postoje okolnosti koje ukazuju da će ponoviti prekršaj ili dovršiti pokušani prekršaj, te ukoliko se lice lišeno slobode ne može odmah privesti u sud, a postoje navedene okolnosti, policijski službenik može počinioca prekršaja zadržati najduže 12 sati. Imajući u vidu da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je apelant lišen slobode jer su postojale okolnosti koje ukazuju da će apelant ponoviti prekršaj ili da će ga dovršiti (prisustvo alkohola u krvi, što je ukazalo na opasnost da bi se moglo nastaviti sa narušavanjem javnog reda i mira), te kako iz apelantovih navoda i dostavljene dokumentacije nije vidljivo koliko vremena je apelant bio lišen slobode, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi koji su izneseni u ovom pravcu paušalni, te kao takvi očigledno neosnovani. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba Zakona o prekršajima i Zakona o javnom redu i miru, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman