Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4907/15 (M. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pasivna legitimacija
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4907/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4907/15, rješavajući apelaciju Mirka Marosa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Marosa podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 222849 13 Gž od 28. oktobra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 222849 11 I od 2. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Maros (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 222849 13 Gž od 28. oktobra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 222849 11 I od 2. jula 2013. godine.
2. Općinski sud je, postupajući po apelantovom prijedlogu za dozvolu izvršenja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 222849 11 I od 22. decembra 2011. godine.
3. Izvršenik je 29. decembra 2011 godine protiv rješenja Općinskog suda od 22. decembra 2011. godine podnio prigovor uz obrazloženje da je sud odredio izvršenje na osnovu presude Općinskog suda u Bugojnu broj 046-0-P-06-000 063 od 29. augusta 2006. godine u kojoj je na isplatu potraživanja prema apelantu obavezan „Binas“ d.d. Bugojno - posebna i različita pravna osoba u odnosu na izvršenika, pa je izvršenik mišljenja da navedena presuda ne može biti podobna za izvršenje u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine koja nije pasivno legitimirana jer niti jednom presudom ili odlukom nije pravomoćno odlučeno da je Federacija Bosne i Hercegovine obvezna na bilo kakvu isplatu apelantu.
4. Općinski sud je rješenjem broj 65 0 I 222849 11 I od 2. jula 2013. godine izvršenikov prigovor usvojio pa je rješenje o izvršenju od 22. decembra 2011. godine stavljeno van snage, ukinute su sve provedene radnje i izvršni postupak obustavljen.
5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tokom postupka utvrdio da je u konkretnoj pravnoj stvari rješenje o izvršenju doneseno na osnovu presude Općinskog suda u Bugojnu od 29. augusta 2006. godine, kojom je „Binas“ d.d. Bugojno obvezan apelantu isplatiti određeni iznos pobliže naveden u obrazloženju rješenja sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je naveo da je osporenim rješenjem o izvršenju sud izvršenje odredio prema licu koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, odnosno protiv trećeg lica, obzirom da je rješenjem Općinskog suda u Travniku broj 51 0 St 042470 10 St od 14. februara 2011. godine odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno, a imajući u vidu odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da ukoliko federalni ministar ne da svoju suglasnost za obaveze stečajnog dužnika, solidarno odgovara Federacija Bosne i Hercegovine.
6. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. S obzirom da je označeni izvršenik u konkretnom predmetu u cijelosti osporio rješenje o izvršenju i obavezu izvršenika kao trećeg lica na ispunjenje duga po predmetnoj izvršnoj ispravi, proizlazi da apelant i izvršenik to pitanje moraju prethodno razriješiti u parničnom postupku shodno članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, te da apelant sve do donošenja izvršnog naslova po tom pitanju nije ovlašten tražiti izvršenje protiv trećeg lica, što predstavlja razlog koji sprječava izvršenje rješenja o izvršenju u smislu odredbe člana 47. tačka 6. istog Zakona.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 222849 13 Gž od 28. oktobra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje je u cijelosti potvrđeno.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Federacija Bosne i Hercegovine, kao treća osoba koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, osporila obavezu ispunjenja duga u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je kroz postupak dokazao da je, na osnovu zakona, Federacija Bosne i Hercegovine, solidarno odgovorna za obaveze stečajnog dužnika „Binas“d.d. Bugojno prema presudi Općinskog suda u Bugojnu od 29. augusta 2006. godine, jer je rješenjem Općinskog suda u Travniku od 23. marta 2011. godine odbijen prijedlog predlagača za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant imao zakonskog osnova da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od Federacije Bosne i Hercegovine kao treće osobe u smislu odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku s obzirom da je Ministar energije, rudarstva i industrije Federacije Bosne i Hercegovine uskratio suglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad „Binas“ d.d. Bugojno, koje je u izvršnoj ispravi obavezano na isplatu duga što za posljedicu ima solidarnu odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za isplatu duga. Međutim, solidarna odgovornost zasnovana prema Zakonu o stečajnom postupku ne sprječava Federaciju Bosne i Hercegovine da osporava postojanje samog duga koji u odnosu na nju nikada nije utvrđen. Takav se spor ne može rješavati u izvršnom, nego jedino u parničnom postupku prema odredbi člana 30. stav
2. Zakona o izvršnom postupku. Iz tog razloga Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi, pa je, s obzirom na navedeno Kantonalni sud odlučio kao u izreci rješenja.
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na jednakost pred zakonom i princip vladavine prava. Apelant navodi da je Zakon o stečajnom postupku lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku kao legi generali, te da je solidarna odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine utvrđena zakonom. Također, apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i to da je izvršenik pasivno legitimisan i da je na osnovu Zakona o stečajnom postupku u obavezi preuzimanja duga i izmirenja obaveze kao solidarni dužnik.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2963/14 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman