Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3523/17 (I. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3523/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3523/17, rješavajući apelaciju Ilije Jukanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Jukanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 204312 17 Rev od 16. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Jukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Franjo Marjanović, advokat iz Žepča, podnio je 11. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 204312 17 Rev od 16. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH) da apelantu za određeni period isplati, na ime neisplaćenih plata, određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju drugostepene presude, drugostepeni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena izvrši isplatu duga na ime pripadajućih plaća za period od 13. decembra 2005. do 30. juna 2011. godine. Nadalje, da iz rezultata dokaznog postupka provedenog pred prvostepenim sudom proizlazi da je apelant stupio u profesionalnu vojnu službu na osnovu ugovora zaključenog sa Ministarstvom obrane HR HB 1995. godine, te da su presudom Općinskog suda u Sarajevu od 17. januara 2006. godine poništena rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta i naloženo tuženoj Federaciji BiH, Federalno ministarstvo odbrane da apelantu uspostavi sva prava i obaveze koje je imao prije poništenih rješenja iz osnova radnog odnosa i isplati mu na ime plate određene mjesečne iznose od dana prestanka radnog odnosa (1. novembra 2002. godine) do povratka na posao. Zatim, da je Kantonalni sud u Sarajevu donio presudu od 23. decembra 2009. godine, kojom je navedena prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o isplati plaća tako što se tužena obavezuje da apelantu isplati dosuđene plaće do 12. decembra 2005. godine. Također je navedeno da je apelant u izvršnom postupku naplatio novčana potraživanja utvrđena naprijed navedenim presudama, dok je izvršni postupak obustavljen u dijelu obaveze tužene koja se odnosi na vraćanje apelanta na posao. Drugostepeni sud je ukazao da je u okviru reforme odbrane 2005. godine temeljem „dodatne nadležnosti" BiH (član III 5.a Ustava BiH) donijet Zakon o odbrani BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 88/05-stupio na pravnu snagu 28. decembra 2005. g.) u kojem je navedeno (član 2. stav 2.) da se oružane snage sastoje od „tri pješadijska puka koje su organizacije odgovorne za vojno nasljeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potiču” (Armije R BiH, HVO i Vojske RS), pa da je članom 72. stav 1. pod naslovom „prijenos drugih prava i obaveza” propisano da „...Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane s 1. januarom 2006. godine. Osim ako nije drugačije predviđeno (član 72. stav 2.) u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava 1. ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine...”. Naime, istaknuto je da kako se predmet tužbenog zahtjeva odnosi na plaće koje nisu isplaćene nakon 1. januara 2006. godine da onda, shodno članu 72. stav 2. navedenog zakona (da su entitetske vlade odgovorne za dugove nastale do 1. januara 2006. godine), proizlazi da tužena i ne može biti odgovoran za neisplatu tih potraživanja odnosno da u konkretnom spornom pravnom odnosu nije pasivno legitimisana, pa da se iz tih razloga pravilnom i zakonitom pokazuje pobijana presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je zaključio da obzirom da se radi o zahtjeva za isplatu plaća za period od 13. decembra 2005. godine pa do 30. juna 2011. godine dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o odbrani BiH ( 28. decembra 2005. godine), te da kako Ministarstvo odbrane BiH nije preuzelo dugove i obaveze nastale do 1. januara 2006. godine, da je samim tim pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije i da nema obaveze na strani tužene za isplatu potraživanja apelantu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 72. i 73. Zakona o odbrani BiH, te da nisu obrazložili svoje odluke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (kažnjavanje samo na osnovu zakona), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o odbrani BiH, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3523/17 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio