Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3505/17 (JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo, podružnica Hidroelektrane na Neretvi)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3505/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3505/17, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo, podružnica Hidroelektrane na Neretvi, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo, podružnica Hidroelektrane na Neretvi protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 127073 16 Rev od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo, podružnica Hidroelektrane na Neretvi (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 127073 16 Rev od 23. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (Općina Prozor-Rama) isplati iznos od 4.392.615,36 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant plaćao tužitelju naknadu po osnovu ostvarivanja prihoda korištenjem hidroakumulacijskih objekata za područja potopljena hidroakumulacijom HE Jablanica, da je apelant isplaćivao tužitelju naknadu samo po osnovu potopljene površine od 10%, što je nesporno. Nadalje, da naknada po drugom kriteriju „prikupljene vode“ nije isplaćivana i da je taj kriterij „količine prikupljene vode“ za isplatu naknade, predviđen tek od 10. septembra 2009. godine, od donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata. Također je navedeno da je tim za vještačenje Instituta za hidrotehniku Građevinskog fakulteta u Sarajevu utvrdio količinu vode dotekle u HE Jablanica sa područja općine Prozor-Rama koja iznosi 33,60%. Vrhovni sud je istakao da je primjenom oba navedena kriterija ravnomjerno (potopljena površina 50% : količina vode 50%), na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena visina naknade koju za sporni period apelant nije platio u iznosu od 7.724.092,44 KM. Zatim, da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (za isplatu naknade na ime prihoda ostvarenog korištenjem HE Jablanica, u iznosu od 4.392.615,36 KM, uzimajući u obzir da je apelant isplazio iznos od 3.333.447,07 KM), primjenom izmijenjenog člana 6. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata, prema kriteriju potopljene površine od 50% i prikupljene vode od 50%. Nadalje, da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako što je dosuđeni iznos naknade smanjio za 50% (u skladu sa članom 127. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), cijeneći da je dosuđena naknada previsoka. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom iz člana 127. ZPP propisano da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, da će sud o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Dakle, da primjena navedene zakonske odredbe dolazi u obzir samo ako se tačna visina iznosa naknade štete, odnosno količine stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi s nesrazmjernim teškoćama. Međutim, da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je visina naknade koju tužitelj traži utvrđena na osnovu provedenih dokaza (Studije o investicionoj izgradnji, nalaza vještaka za hidrotehniku i nalaza vještaka finansijske struke). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama člana 6. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacijskih objekata, propisano da ako je hidroakumulacioni objekat izgrađen na području dvije ili više općina, da se sredstva ostvarena od naknade raspoređuju razmjerno površini potopljenoj hidroakumulacijskim objektom i razmjerno količini prikupljene vode sa područja dvaju ili više opština. Dakle, da su navedenom zakonskom odredbom propisana oba kriterija (potopljena površina i količina vode), bez određivanja međusobnog omjera ta dva kriterija i da je u takvoj situaciji jedino pravilno rješenje primjena oba kriterija u omjeru 50% : 50%, kako rezonuje prvostepeni sud. Vrhovni sud je ocijenio da se iz svih naprijed navedenih razloga ukazuju neosnovani navodi apelantove revizije, koji se u suštini svode na prigovor nepravilne primjene izmijenjene odredbe člana 6. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata. Naime, da u situaciji kada zakonom nije određen omjer dva propisana kriterija za određivanje naknade, po ocjeni Vrhovnog suda, nema uticaja na zakonsku obavezu apelanta da plati navedenu naknadu.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata nije odredio u kojem omjeru učestvuje kriterij potopljene površine zemljišta i kriterij prikupljene količine vode pri raspodjeli utvrđenog iznosa predmetne naknade, te da je neosnovano i paušalno zauzet stav da je jedino racionalno rješenje da omjer navedenih kriterija prilikom raspodjele naknade bude 50% : 50%.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman