Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/17 (Sber bank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3504/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3504/17, rješavajući apelaciju Sber bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sber bank a.d. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 057824 15 Rsž od 24. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sber bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 057824 16 Rev od 11. maja 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 057824 15 Rsž od 24. decembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-139/15 od 7. juna 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP- 1063/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda, između ostalog, poništene su kao nezakonite apelantove odluke (Odluka o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa probnim radom od 22. oktobra 2013. godine, Odluka o odbijanju zahtjeva tužiteljice (S. Đ.) od 20. novembra 2013. godine i Odluka o rješavanju zahtjeva tužiteljice od 20. januara 2014. godine), pa je apelant obavezan da tužiteljici uspostavi radno pravni status koji je imala prije otkaza ugovora o radu, da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima.
2. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je na osnovu apelantove Odluke o otkazu ugovora o radu, od 22. oktobra 2013. godine, tužiteljici raspoređenoj na radnom mjestu blagajnik likvidator, otkazan ugovor o probnom radu zaključen 18. septembra 2013. godine. Nadalje, da je otkazu ugovora o radu prethodilo ocjenjivanje rada tužiteljice od strane apelanta i da joj je data ocjena opšte uspješnosti u radu - ne zadovoljava očekivanja (ocjena 1), uz obrazloženje neposrednog rukovodioca da je tužiteljica nedovoljno stručna, nema inicijativu, problemi u komunikaciji sa kolegama i klijentima, neposjedovanje osjećaja za timski rad, izražena konfliktnost, nedostatak samokritike i nanošenje štete ugledu banke sa prijedlogom da se donese odluka o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa probnim radom sa čime su se saglasili direktor banke i neposredno nadređeni neposrednom rukovodiocu tužiteljice. Zatim, da je protiv predmetne odluke o otkazu ugovora tužiteljica podnijela zahtjev za preispitivanje direktoru apelanta koji je zahtjev odbijen odlukom apelanta od 20. novembra 2013. godine i da je protiv te odluke tužiteljica podnijela i zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je takođe odbijen apelantovom odlukom od 20. januara 2014. godine. Okružni sud je mišljenja da je ugovor o radu nezakonito otkazan tužiteljici od strane apelanta, nakon kratkog vremena, prije isteka probnog rada i da nepovoljna ocjena tužiteljici nije objektivizirana konkretnim razlozima i činjenicama, a imajući u vidu duži vremenski period (oko desetak godina) u kome je tužiteljica vrlo uspješno obavljala istu vrstu posla i bila kao jedna od najbolje ocijenjenih radnika u banci u kojoj je radila prije zasnivanja radnog odnosa kod apelanta. Nadalje, da apelant provedenim dokazima nije ubijedio sud da je postojao reputacioni rizik, kao što je isticao apelantov svjedok S. M., pa da je zbog toga bilo potrebno da se tužiteljici da otkaz prije isteka probnog rada od tri mjeseca i da je taj reputacioni rizik nastao zbog konflikata tužiteljice sa pojedinim klijentima. Naime, da se taj svjedok nije mogao izjasniti ni o jednom klijentu koji je bio u konfliktnoj situaciji sa tužiteljicom, te da se na to nije izjasnio ni svjedok B. Đ., niti da je apelant bilo kojim drugim dokazom to dokazao. Takođe je naglašeno, da je svjedok B. Đ., kao neposredno nadređena tužiteljici koja je ocjenjivala njen rad, na pitanje da li može navesti jednu pogrešnu radnju ili transakciju, to jest propust tužiteljice za dva mjeseca za koje je ocjenjivana, da se nije mogla na to izjasniti ističući da ima šesnaest radnika koje trenutno prati i ocjenjuje i da se ne može sjetiti konkretne situacije za tužiteljicu, a po mišljenju Okružnog suda da je takva situacija bila da bi se taj svjedok, s obzirom na izrazito negativnu ocjenu za tužiteljicu, toga mogao sjetiti. Prema tome, Okružni sud je istakao da proizlazi zaključak da je negativna ocjena rada tužiteljice od strane apelanta data uopšteno i paušalno pri čemu apelantovi svjedoci ničim nisu mogli konkretizovati i pojasniti tu ocjenu i da je obrazloženje odluke na osnovu koje je tužiteljici prestao radni odnos proizvoljno i uopšteno. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je članom 128. stav
3. Zakona o radu propisano da je prilikom otkaza ugovora o radu poslodavac dužan dokazati razloge otkaza, pa da ne treba tužiteljica da dokazuje te razloge i da se tu ne mogu primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 7. istog zakona na čemu insistira žalba, jer je istim propisana opšta odredba o teretu dokazivanja, a da se u konkretnom slučaju radi o lex specialis koji derogira generalno pravilo o teretu dokazivanja iz navedenih odredba ZPP. Nadalje, da je tačno da nijedan od svjedoka koji su saslušani na prijedlog tužiteljice, na okolnosti da je tužiteljica savjesno, odgovorno, korektno i profesionalno radila kod apelanta, nije bio zaposlen kod apelanta. Međutim, da je iskaze tih svjedoka trebalo cijeniti u vezi sa tim kakav je radnik tužiteljica s obzirom da je radila na istim poslovima i u bankama u kojima su radili i čiji su klijenti bili ti svjedoci, a da je to mnogo duži period nego period za koji je tužiteljica ocjenjivana kod apelanta. Zatim, da ničim nije dokazano i objašnjeno kako je tužiteljica tako naglo postala loš radnik za dva mjeseca ocjenjivanja koje je radila kod apelanta, a u prethodnom periodu je bila izvanredan radnik prema preporukama ranijih banaka na istim ili sličnim poslovima. Okružni sud je istakao da što se tiče obaveze provođenja disciplinskog postupka apelanta protiv tužiteljice da je to prvostepeni sud objasnio, da je tužiteljici stavljano na teret skrivljeno ponašanje iz člana 98. stav 3. Zakona o radu i člana 66. stav 1. tačka 2., 6., 7. i 10. Pravilnika o radu apelanta, što proizlazi iz ocjena koje su date tužiteljici u periodu probnog rada, pa da iz toga slijedi da ako je bilo tog skrivljenog ponašanja, kako se navodi u tim ocjenama da je onda apelant trebala provesti disciplinski postupak protiv tužiteljice zbog lakših povreda radne obaveze. Okružni sud je zaključio, suprotno tvrdnjama žalbe, da je bilo određenih nesavjesnosti i zloupotreba prilikom ocjenjivanja tužiteljice od strane apelanta, pa da je zbog toga i ovlašten da se upušta u pravilnost ocjene rada radnika, odnosno tužiteljice tokom probnog rada, jer su navedene ocjene bile uopštene ničim objektivizirane i konkretizovane i ničim potvrđene i objektivizirane na osnovu dokaza koje je proveo apelant.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je stavom 4. člana 237. ZPP, propisano da u reviziji izjavljenoj prema stavu 3. tog člana, stranka mora jasno da naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Nadalje, da se apelant pozvao na odredbu člana 237. stav 3. tačka 1. ZPP, navodeći da u vezi sa tužbenim zahtjevom „postoje različiti sudski stavovi i da su nižestepeni sudovi na osnovu istog činjeničnog stanja donijeli različitu odluku u odnosu na ranije odluke sudova“. Međutim, da u reviziji nije ukazano po kojim to pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostepenih sudova, niti je navedena konkretna odluka drugostepenog suda koja bi ukazivala na različitu sudsku praksu po istom pravnom pitanju. Vrhovni sud je zaključio da izjavljena revizija nije sačinjena u skladu sa stavom 4. navedenog člana, jer nisu izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. Apelant je naveo, između ostalog, da su drugostepeni i prvostepeni sud zauzeli pogrešan zaključak da je apelant kao poslodavac tužiteljice u toku postupka, u skladu sa odredbom člana 128. stav 3. Zakona o radu bio obavezan dokazati osnovanost razloga radi kojih je tužiteljici otkazan ugovor o radu, odnosno da je na apelantu kao tuženom teret dokazivanja jer da se u konkretnom slučaju kao lex specialis primjenjuje citirana zakonska odredba zakona o radu, a ne odredba člana 123. ZPP-a. Nadalje, da Okružni sud, u suštini, nije odgovori na sve apelantove žalbene prigovore, te da nije ni obrazložio zašto je odbio apelantove žalbene prigovore osim što se složio sa pogrešnim zaključcima prvostepenog suda. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud, u suštini, trebao da odluči o apelantovoj reviziji shodno odredbama člana 237. stav 3. ZPP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Okružni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju proizvoljno primijenio odredbe člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 237. stav 3. ZPP-a propisano da stranke mogu u određenim slučajevima izjaviti reviziju protiv drugostepene presude, bez obzira na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije proizlazi da joj je svrha obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba člana 247. ZPP proizlazi da će Vrhovni sud reviziju iz člana 237. stav 3. ZPP rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 4.), da će revizijski sud reviziju iz člana 237. stav 3. istog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 5.), kao i da će se u obrazloženju rješenja iz navedenih stavova 4. i 5., sud pozvati samo na odredbe navedenih stavova koji predviđaju odbacivanje takve revizije, te da ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno da će sud obrazložiti razloge zbog kojih je donio takvo rješenje (stav 6.). S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao ovlaštenje Vrhovnom sudu da odbaci reviziju ako ocijeni da stranka koja je podnijela reviziju nije postupila u skladu sa članom 237. stav 4. ZPP-a, kao i da odbaci reviziju u slučaju kada ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što će obrazložiti ako ocijeni da je to svrsishodno (shodno odredbi člana 247. stav 6. ZPP), Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. st. 3. i 4. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman