Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2794/17 (A. M., A. I., M. B. i M. Š.-I.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2794/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2794/17, rješavajući apelaciju Aide Mezit i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aida Mezit, Arnela Ivković, Mirsad Bećirović i Mirela Šukman- Idrizović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 048874 13 Rsž od 1. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Mezit iz Konjica, Arnela Ivković, Mirsad Bećirović i Mirela Šukman-Idrizović iz Jablanice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 3. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 048874 15 Rev od 11. aprila 2017. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 048874 13 Rsž od 1. aprila 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2687/15 od 16. septembra 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP 2855/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, za Ministarstvo finansija) da apelantima za određeni vremenski period isplati, na ime manje isplaćene naknade toplog obroka, određene novčane iznose.
2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da se u odnosu na apelante koji su obavljali pripravničko - volonterski staž u Općinskom sudu Konjicu, ne može izvesti zaključak o osnovnosti tužbenog zahtjeva kojim apelanti potražuju isplatu od tužene na ime manje isplaćenog toplog obroka za utužene periode iz razloga što naknade po tom osnovu nisu regulirane Zakonom o radu, Zakonom o sudovima, Zakonom o tužiteljstvu, a ni Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBIH. Naime, da je odredbom člana 1. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu FBiH propisano da „U toku obavljanja pripravničkog staža, pripravnik ima pravo na novčanu naknadu u iznosu najmanje 80% od najniže plaće. Poslodavac i pripravnik mogu se dogovoriti i o većem iznosu novčane naknade, ovisno o stručnoj spremi pripravnika.”, a da je odredbom člana 2. stav 4. citiranog zakona propisano da volonter ima pravo na zdravstveno osiguranje kako je to uređeno propisima za nezaposlena lica. Nadalje, da je odredbama člana 29. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti propisano da pored naknade za plaću utvrđenih Zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishranu u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Dakle, prvostepeni sud je istakao da apelantima koji su obavljali kod tužene poslove pripravnika - volontera, nije mogao biti isplaćivan topli obrok temeljem Zakona i Granskog kolektivnog ugovora jer kao što je to naprijed navedeno isti nisu ni propisali pravo na ovaj vid naknade pripravnicima - volonterima za obavljanje njihovog pripravničkog, odnosno volonterskog staža. Zatim, da je vještak u svom nalazu naveo da je pripravnicima - volonterima isplaćivan topli obrok, u utuženom periodu, da je u nalazu izvršio izračun razlike na ime manje isplaćenog toplog obroka temeljem Kolekivnog ugovora za službenike i namještenike u organima uprav i sudske vlasti. U vezi s tim, prvostepeni sud je ukazao da je pripravnicima - volonterima mogla biti isplaćivana naknada po osnovu toplog obroka temeljem internih ugovora zaključenih između apelanata i predsjednika suda, odnosno odlukom donesenom od strane predsjednika suda, što znači da je plaćanje naknada po osnovu toplog obroka moglo biti samo na dobrovoljnoj osnovi, slijedom čega su apelanti odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim potražuju isplatu na ime manje isplaćenog toplog obroka za utužene periode, zbog materijalnopravne neosnovnosti.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, jer su u utuženom periodu imali status pripravnikavolontera. Naime, da zbog toga apelanti ne mogu ostvariti razliku između isplaćenog toplog obroka i visine koja pripada zaposlenicima prema Granskom kolektivnom ugovoru. Naglašeno je da je u tom pravcu prvostepeni sud dao potpune i jasne i razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, pa da su neosnovni navodi žalbe da pripravnicima - volonterima pripada razlika toplog obroka u smislu odredbe člana 1. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su odluke sudova nezakonite iz razloga što je odredbom člana 1. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu FBIH propisano da u toku obavljanja pripravničkog staža, pripravnik ima pravo na novčanu naknadu u iznosu najmanje 80% od najniže plaće, te da se poslodavac i pripravnik mogu dogovoriti i o većem iznosu novčane naknade. Apelant je istakao da je očito da su poslodavac i apelanti između sebe ugovorili da će primati naknadu za topli obrok kao i ostali zaposlenici (koji su trebali primati naknadu za topli obrok u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u organima uprave i sudske vlasti u F BiH), pa da je trebao biti usvojen njihov tužbeni zahtjev.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi, pogotovo prvostepeni sud, dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu FBIH, kao i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman