Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2486/17 (F. K., H. A., D. J. i A. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2486/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2486/17, rješavajući apelacije Fajke Kovačević i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fajka Kovačević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 030641 16 Rsž od 27. marta 2017. godine;

Hajrudin Ahmedspahić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 124376 17 Rsž od 5. juna 2017. godine;

Dragan Jovičić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 046386 17 Rsž od 26. juna 2017. godine i Anel Koro protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 421842 13 Rsž od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2486/17

1. Fajka Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Adela Duraković advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Rs 030641 16 Rsž od 27. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog „Thermo Technology International“ d.o.o. Zavidovići o otkazu ugovora o radu apelantici na neodređeno vrijeme iz 2012. godine, da se obaveže tuženi da joj uspostavi radno pravni status na poslovima na kojima je radila prije nezakonitog otkaza, kao i da joj isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa i to: naknadu plaće koju bi apelantica ostvarila da je bila u radnom odnosu, naknadu za izgubljeni topli obrok i naknadu za izgubljeni regres sve sa zakonskim zateznim kamatama, uz obavezu uplate doprinosa za apelanticu kod nadležnog Fonda PIO/MIO, za tačno određene vremenske periode, kao i da joj tuženi nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica bila zaposlenica tuženog na neodređeno vrijeme prema ugovoru o radu od 1. septembra 2012. godine na jednostavnim keramičkim poslovima. Kantonalni sud je istakao da je apelantici Odlukom o otkazu Ugovora o radu od 16. septembra 2015. godine otkazan Ugovor o radu od 1. septembra 2012. godine sa 2. septembrom 2015. godine, zbog teških povreda radnih obaveza i to kršenje normi rada i radne discipline, nekolegijalnog odnosa na poslu, samovoljnog napuštanja radnog mjesta, kašnjenja na posao i neopravdanog izostanka sa posla od 2. septembra 2015. godine do dana donošenja predmetne odluke. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti podržava odluku i stav prvostepenog suda koji je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je tuženi zbog teže povrede radne obaveze iz člana 61. stav 1. alineja 9. Pravilnika o radu tuženog i člana 88. stav 1. Zakona o radu, a u roku od 15 dana iz člana 89. stav 1. istog Zakona, donio Odluku o otkazu ugovora o radu. Kantonalni sud je dalje naveo da je tuženi omogućio apelantici da iznese svoju odbranu jer je tražio njeno pismeno izjašnjenje na koje se apelantica izjasnila 9. septembra 2015. godine (što je sve u skladu sa odredbama člana 90. Zakona o radu). Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tuženi tražio mišljenje Vijeće zaposlenika, koje je dalo mišljenje da je apelantica prekršila pravila normi rada i radne discipline, što je sve u skladu sa odredbama člana 23. stav 1. tačka 3), te čl. 24. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika. Kantonalni sud je naveo da apelantičina tvrdnja koju je isticala tokom prvostepenog postupka i koju ponavlja u žalbi da nije dolazila na posao nakon povratka sa godišnjeg odmora jer joj je direktor dao otkaz prilikom razgovora od 13. avgusta 2015. godine, prije odlaska na godišnji odmor, nije istinita jer ne proizilazi niti iz jednog izvedenog dokaza. S tim u vezi je navedeno da je direktor Bećić Rifet l. septembra 2015. godine saopštio apelantici da ide na svoje radno mjesto, a nije joj dat otkaz, te da je istog dana apelantica napustila radno mjesto oko 09,00 sati i za taj dan ima opravdanje od Doma zdravlja Zavidovići jer nije bila sposobna za rad. Međutim, već od sutra (od 2. septembra 2015. godine) apelantica je morala dolaziti na posao i slijediti upute nadređenih u pogledu rada i radne discipline, a ne nedolaziti na posao smatrajući da je „istjerana" sa posla. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno je postupio kada je odbio i preostali apelantičin tužbeni zahtjev s obzirom na zaključak da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu zakonita jer je donesena u skladu sa članovima 88., 88.a, 89., 90. i 91. Zakona o radu. AP-3261/17

3. Hajrudin Ahmedspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 1. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tektsu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 124376 17 Rsž od 5. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka tuženog „A.E. SIGURNOST“ d.o.o. Zenica o otkazu ugovora o radu apelantu od 18. maja 2015. godine i Odluka tuženog kojom se odbija kao neosnovan zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa za apelanta od 9. juna 2015. godine, te da se obaveže tuženi da mu uspostavi radno pravni status na poslovima zaštitar fizičke zaštite počev od 12. maja 2015. godine pa nadalje, kao i da mu tuženi isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa i to: naknadu plaće, naknadu na ime regresa i naknadu na ime troškova prevoza na posao i sa posla sve sa zakonskim zateznim kamatama, za tačno određene vremenske periode.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 73. stav 1. tačka 23. Pravilnika o radu tuženog, odnosno zbog izostanka s posla duže od tri dana. Kantonalni sud je ukazao na član 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojim je izmijenjen član 88. Zakona o radu, te kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze i poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz Ugovora o radu, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Takođe je ukazao na odredbe člana 89. stav 1. Zakona o radu kojim je propisano da se ugovor o radu može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog kojeg se daje otkaz. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, obavljajući poslove i radne zadatke zaštitara fizičke zaštite, te da se na isti u periodu od 7. januara 2015. godine nalazio na bolovanju, te da je apelant 4. maja 2015. godine dostavio tuženom doznake o zaključenju bolovanja sa 3. majem 2015. godine, sa naznakom da je isti sposoban za rad od 4. maja 2015. godine. Dalje je navedeno da se apelant 4. maja 2015. godine, nije pojavio na poslu, već da se naredni dan (5. maj 2015. godine) u 18,30 sati pojavio na objektu „Perutnine Ptuj“ u Brezi, koji je tuženi obezbjeđivao i na kojem je apelant bio raspoređen prije svog odlaska na bolovanje, a koji objekat su nakon njegovog odlaska na bolovanje obezbjeđivala druga lica. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant kontaktirao sa predstavnikom tuženog, koji ga je obavijestio da treba da dođe u sjedište tuženog, kako bi dobio novi raspored i kako bi se dogovorili o daljem radu apelanta, a što apelant nije učinio, te da se apelant nije ni odazvao pozivu tuženog od 13. maja 2015.godine, radi davanja izjave o neopravdanom odsustvu sa posla, niti je dolazio na posao od 14. maja 2015.godine. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je sam apelant u svom iskazu datom na glavnoj raspravi potvrdio nespornu činjenicu da zaposlenici tuženog nisu formirali vijeće zaposlenika niti sindikat. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo je da pravilno zaključuje prvostepeni sud da tuženi nije bio u mogućnosti ni da traži saglasnost za otkaz ugovora o radu, a neformiranje vijeća zaposlenika i sindikata se ne može stavljati na teret tuženom, niti se član 26. Zakona o vijeću zaposlenika može primjeniti na apelanta. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, s obzirom da se apelant, bez opravdanog razloga, nakon zaključenja bolovanja nije odazvao pozivu da dođe u sjedište tuženog radi daljeg radnog angažovanja, dakle, neopravdano izostavši sa posla u trajanju od pet radnih dana uzastopno, što predstavlja težu povredu radne obaveze propisanu članom 73. stav 1. tačka 23. Pravilnika o radu.

AP-3806/17

5. Dragan Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šekovića, kojeg zastupa Neđo Šutanović advokat iz Sokoca, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 046386 17 Rsž od 26. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske o prestanku radnog odnosa apelanta broj 06/2-126-92/16 od 1. februara 2016. godine i Rješenje Policijskog odbora tuženog broj P/O-127-141/16 od 26. maja 2016. godine, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja navedenih rješenja i to na radno mjesto komandir PS Vlasenica, CJB Bijeljina kao i da mu nadoknadi troškove ovog spora odnosno eventualnim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se navedena rješenja ponište i apelant rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnim sposobnostima i policijskom činu kao i da mu nadoknadi troškove ovog spora.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu komandira PS Vlasenica CJB Bijeljina, da je apelantu na osnovu Rješenja tuženog broj 06/2 126-92/16 od 1. februara 2016. godine prestao radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, a na osnovu člana 42. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da je protiv navedenog rješenja apelant izjavio žalbu Policijskom odboru koji je rješenjem od 26. maja 2016. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je ukazao na član 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima, kojim je propisano da radni odnos policijskog službenika prestaje kada policijski službenik navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Okružni sud je dalje ukazao na član 42. stav l. Zakona o PIO kojim je propisano je da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža, te na stav 3. istog člana kojim je propisano da izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik sudske policije i pripadnik službe obezbjeđenja, policajac kazneno - popravne ustanove u Republici Srpskoj, kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizilazi da osiguraniku u svojstvu policijskog službenika, koji ispunjava uslove iz člana 42. stav 3. Zakona o PIO-u, radni odnos prestaje po sili zakona. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u momentu prestanka radnog odnosa imao 33 godine i osam dana efektivnog radnog staža i devet godina i sedam mjeseci beneficiranog radnog staža, odnosno ukupno 42 godine, sedam mjeseci i devet dana penzijskog staža (za period od 15. juna 1983. do 31. oktobra 2013.). Dalje je navedeno da je u matičnoj evidenciji za apelanta kod nadležnog Fonda PIO evidentiran staž u periodu od 1. januara do 31. decembra 2014. godine, za koji su uplaćeni doprinosi (uvjerenje Fonda PIO RS filijala Bijeljina) kao i da apelantu u taj penzijski staž nije uračunat poseban staž, koji je apelantu priznat rješenjem Fonda PIO RS, filijala Bijeljina od 18. decembra 1997. godine za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1994. godine, u dvostrukom trajanju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je pravilno utvrdio prvostepeni sud, da je apelant u momentu prestanka radnog odnosa, imao 40 godina staža osiguranja, za koji su uplaćeni doprinosi i pored toga što doprinosi nisu uplaćeni za period od dvije godine, sedam mjeseci i 29 dana i bez računanja posebnog staža, a što nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima apelanta.

AP-4742/17

7. Anel Koro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 421842 13 Rsž od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenja tuženog "Vindija" d.o.o. Sarajevo o otkazu ugovora o radu broj 00104/14 od 24. februara 2014. godine i da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status na poslovima vozača, počev od 11. marta 2014.godine, uz naknadu troškova parničnog postupka u određenom iznosu.

8. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog do 10. marta 2014. godine, da je tuženi donio rješenje o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacijskih razloga, te apelanta odjavio od obaveznog osiguranja sa 11. martom 2014. godine. Zatim, da je tuženi 12. marta 2014. godine donio odluku kojom je stavio van snage odluku o otkazu ugovora o radu apelantu i istom odlukom uspostavio radno - pravni status na istim poslovima na kojima je apelant radio, radno mjesto vozač - distributer. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza izveo zaključak da je tužbeni zahtjev bespredmetan i da se ne može poništiti rješenje o otkazu ugovora o radu koji je sam tuženi stavio van snage. Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio činjenice vezane za otkaz ugovora o radu i za zaključivanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme između apelanta i tuženog za iste poslove, za radno mjesto vozač - distributer. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio već kod pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu da utvrdi postojanje pravnog interesa, da li je apelantovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo, te je morao je analizirati i pravnu korist koju apelant očekuje u ostvarivanju svojih prava. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio vrijeme prekida i ponovnog uspostavljanja radnog odnosa za apelanta i pravilno je zaključio da prekida radnog odnosa i nije bilo jer je prema obrascu JS3100, kod datuma odjave i datuma ponovne prijave o osiguranju navedeno 11. mart i 12. marta 2014. godine. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je ocjenio da je odluka prvostepenog suda pravilna jer se ne može poništavati rješenje o otkazu i uspostavljati radno-pravni status apelanta kod tuženog kada je taj status već uspostavljen od strane tuženog prije podnošenja tužbe, iako je prvostepeni sud propustio da utvrdi postojanje pravnog interesa, odnosno da u nedostatku pravnog interesa rješenjem odbaci tužbu, te upuštajući se u raspravljanje donio presudu kojom je odbijen apelantov zahtjev.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2486/17.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svi apelanti, u suštini, smatraju da im je nezakonito prestao radni odnos kod tuženih, te da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, slobodu misli, savjesti i vjere, slobodu izražavanja, zabranu diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2486/17 (F. K., H. A., D. J. i A. K.) | Sudska praksa | Aktio