Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3279/15 (G. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Suvlasništvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o poklonu
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3279/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3279/15, rješavajući apelaciju Gabrijele Janković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gabrijele Janković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 26. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000419 13 Gž 2 od 12.

aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 31. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gabrijela Janković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 26. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000419 13 Gž 2 od 12. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 31. decembra 2012. godine.

2. Apelantkinja je 13. jula 2017. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 28. maja 2013. godine i Rješenja o dosudi broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 28. aprila 2013. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3279/15 od 7. septembra 2017. godine apelantkinji je odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere (odluka o privremenoj mjeri dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužilaca Pembe Destani, Fadilja Destanija, Džumreta Destanija, Destana Destanija i Hasidina Destanija (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 7. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužioci dostavili su odgovore na apelaciju 12, 13, 19. i 31. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 31. decembra 2012. godine utvrđeno je da su prednici tužilaca po osnovu održaja stekli pravo svojine na poslovnom prostoru površine 30,79 m², koji u naravi predstavlja cjelokupno prizemlje poslovno-stambene zgrade u Zvorniku, bliže označen u izreci presude, a što je apelantkinja kao drugotužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude pravni prednici tužilaca na označenoj nepokretnosti upišu u odgovarajuće evidencije kao suvlasnici sa po 1/3 dijela (stav 1 izreke). Utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu od 3. novembra 1999. godine zaključen između prvotužene Dragice Mišević (u daljnjem tekstu: prvotužena – apelantkinjina majka koja je preminula u toku postupka) kao poklonodavca i apelantkinje kao poklonoprimca u dijelu koji se odnosi na predmetni poslovni prostor, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu presude u označenom dijelu briše upis ove nepokretnosti u knjigama evidencije izvršen na osnovu navedenog ugovora (stav 2 izreke). Apelantkinja je obavezana da tužiocima na ime naknade štete zbog nemogućnosti korišćenja označenog poslovnog prostora za period od 1. jula 2004. godine do 31. decembra 2006. godine za svaki mjesec plati iznos od po 246,32 KM, a za period od 1. januara 2007. do 30. septembra 2012. godine svaki mjesec iznos od po 215,53 KM (stav 3 izreke presude). Preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu štete je odbijen (stav 4 izreke presude). Apelantkinja je obavezana da poslovni prostor preciziran u stavu 1 izreke ove presude dovede u prvobitno stanje uklanjanjem izgrađenog pregrađenog zida i da prostor kao cjelinu preda tužiocima slobodan od lica i stvari (stav 5 izreke presude), te je obavezana da tužiocima plati troškove postupka u iznosu od 15.300,00 KM u roku od 30 dana (stav 6 izreke presude).

8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrđeno da su tužioci Pemba, Fadilj i Džemret nasljednici iza umrlog Fazlije Destanija, a tužioci Destan i Hasidin nasljednici iza umrlog Ferida Destanija, te da su svi tužioci, izuzev tužiteljke Pembe, bratići Abdulaha Destanija, koji iza sebe nije ostavio potomke. Dalje je utvrđeno da su prednici tužilaca Fazlija, Abdulah i Ferid Destani od 1972. godine bili u državini spornog poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu zaključenog s Lazom Miščevićem, suprugom prvotužene, a od 1976. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji, kao i da su bili u njegovoj državini do izbijanja rata 1992. godine od kada je prostor u državini apelantkinje i prvotužene.

9. Dalje je navedeno da su apelantkinja i prvotužena podijelile poslovni prostor u dva manja prostora, da je u jednom apelantkinja držala slastičarsku radnju, a drugi izdavala u zakup. Istaknuto je da je pravo svojine na poslovnom prostoru Ugovorom o poklonu broj Ov-1296/99 od 3. novembra 1999. godine prvotužena prenijela na apelantkinju. Prije toga, 6. aprila 1976. godine, prvotužena i prednici tužilaca zaključili su ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, te su potpisi ugovarača ovjereni u sudu pod brojem Ov-349/76 27. aprila 1976. godine. Navedenim ugovorom prvotužena je kao prodavac prednicima tužilaca kao kupcima prodala prizemni dio svoje kuće, odnosno lokal u ul. Filipa Kljajića broj 22 u Zvorniku, sagrađen na k. č. 1054, a koji se sastoji od kuhinje i radne površine od 30,79 m². Dalje je utvrđeno da je u tački III predmetnog ugovora navedeno da prodavač ovlašćuje kupce da na osnovu ugovora mogu izvršiti prenos prava svojine s prodavca na kupce. Dalje je navedeno da je vještak grafolog u svom nalazu potvrdio da se na navedenom kupoprodajnom ugovoru radi o potpisu prvotužene. Takođe, identifikacijom spornih nepokretnosti vještak geometar je utvrdio da je objekat u kome se nalazi sporni poslovni prostor izgrađen na parceli zv. kućište, kuća i zgrada 78 m², dvorište 7 m², upisana u p. l. br. 744 KO Zvornik Grad i upisana na prvotuženu kao posjednika sa 1/1.

10. Istaknuto je da je na osnovu ugovora o poklonu od 4. novembra 1999. godine na navedenoj nepokretnosti apelantkinja upisana kao posjednik sa 1/1. Dalje je navedeno da je prvotužena na osnovu ugovora o kupoprodaji od 29. oktobra 1960. godine i ugovora o kupoprodaji prava korišćenja od 27. avgusta 1969. godine upisana u zk. ul. br. 1018 KO Zvornik s pravom trajnog korišćenja zemljišta i pravom na objekat sagrađen na ovoj parceli sa 1/1, a u zk. ul. br. 1019 KO Zvornik s pravom trajnog korišćenja zemljišta sa 1/1. Ukazano je da je istim pravom sada upisana apelantkinja po osnovu ugovora o poklonu, da je objekat kome pripada sporno prizemlje izgrađen na k. č. br. 4/33 i k. č. br. 4/232. Istaknuto je da je sporni prostor podijeljen na dva dijela, jedan u površini od 12,21 m², a drugi u površini 22,91 m², te da se oba nalaze u prizemlju navedenog stambenog poslovnog objekta.

11. Imajući u vidu utvrđene činjenice, a to je da su prednici tužilaca kao kupci sa prvotuženom u svojstvu prodavca zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji 6. aprila 1976. godine na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni u sudu pod brojem Ov-349/76 27. aprila 1976. godine, predmet kojeg je prizemni dio kuće, lokal bliže označen u ugovoru, te da su na osnovu ugovora bili u nesmetanoj državini u periodu od 1976. godine do 1992. godine, ukupno 16 godina, prvostepeni sud je zaključio da su prednici tužilaca kao savjesni i zakoniti držaoci na osnovu člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) protekom perioda od 10 godina, dakle 1986. godine održajem stekli pravo raspolaganja odnosno svojine na spornim nepokretnostima.

12. S obzirom na činjenično utvrđenje da je prvotužena kćerki-apelantkinji kao nevlasnik poklonila sporni poslovni prostor, prvostepeni sud je zaključio da apelantkinja nije stekla pravo svojine na poslovnom prostoru, odnosno da je Ugovor o poklonu br. Ov-1296/99 od 3. novembra 1999. godine, u dijelu koji se odnosi na poslovni prostor zaključen protivno odredbama čl. 20 i 33 ZOSPO-a i da je ništav saglasno članu 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

13. Protiv drugostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 83 0 P 000419 13 Gž 2 od 12. aprila 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

14. U drugostepenoj presudi je navedeno da je odlučujući o žalbi apelantkinje i prvotužene drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda zbog čega je žalbu odbio.

15. Okružni sud je, između ostalog, naveo da nije tačna apelantkinjina tvrdnja da prvostepeni sud nije imao osnova da apelantkinju obaveže da tužiocima plati štetu u vidu izgubljene zakupnine jer je sprovedenim dokazima prvostepeni sud utvrdio da je ugovor o poklonu iz 1999. godine kojim prvotužena poklanja nepokretnosti iz kupoprodajnog ugovora iz 1976. godine, dakle kao nevlasnik, suprotan čl. 20 i 33 ZOSPO-a, te kao takav ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud sudio kada je apelantkinju obavezao da poslovni prostor dovede u prvobitno stanje, a shodno odredbi čl. 154 stav 1, od 155 do 185 ZOO-a, te kada je apelantkinju obavezao da tužiocima plati štetu u vidu izgubljene zakupnine zbog nemogućnosti korišćenja poslovnog prostora za šta je u svojoj odluci dao jasne i argumentovane razloge koji imaju činjenični i pravni osnov.

16. Protiv drugostepene presude reviziju je podnijela apelantkinja koju je Vrhovni sud Presudom broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 26. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu.

17. U obrazloženju revizione presude navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je ugovor o poklonu zaključen između prvotužene kao poklonodavca i apelantkinje kao poklonoprimca, ovjeren 3. novembra 1999. godine, imao nedopušten predmet obaveze. Stoga, u smislu člana 47 ZOO-a kada je predmet obaveze nedopušten ugovor je ništav. S tim u vezi je navedeno da se u trenutku zaključenja tog ugovora prvotužena u javnim evidencijama vodila kao vlasnik spornih nepokretnosti i bila je u njihovoj državini. Međutim, navedene nepokretnosti su bile predmet ugovora o kupoprodaji od 6. aprila 1976. godine, koji je prvotužena u svojstvu prodavca zaključila sa prednicima tužilaca kao kupcima, ovjerenim u sudu pod brojem Ov-349/76 27. aprila 1976. godine, a na osnovu kojeg su pravni prednici tužilaca bili u nesmetanoj državini u periodu od 1976. godine do 1992. godine, iako njihova prava iz ugovora nisu bila uknjižena u javnim evidencijama nepokretnosti.

18. Istaknuto je da je apelantkinja u svom iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke potvrdila da je znala za postojanje ugovora o kupoprodaji, te da s obzirom na to nemaju osnova njeni revizioni navodi da je apelantkinja na osnovu ugovora o poklonu stekla pravo svojine i posjeda na spornim nepokretnostima i da je u skladu s principom zaštite povjerenja upisa u zemljišnim knjigama očigledno da je način sticanja prava svojine zakonit, te da je zbog toga isključen osnov za naknadu bilo kakve štete tužiocima.

19. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je prihvaćen valjanim nalaz i mišljenje vještaka grafologa od 19. juna 2012. godine koji je potvrdio da je na kupoprodajnom ugovoru od 6. aprila 1976. godine i u odgovarajućoj rubrici u knjizi ovjere u sudu od 27. aprila 1976. godine autentičan potpis prvotužene. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeni dokaz ocijenjen je u smislu odredbe člana 8 ZPP zasebno i zajedno s drugim dokazima. Ukazano je da su redovni sudovi prilikom ocjene navedenog dokaza imali u vidu pismeni kupoprodajni ugovor s ovjerenim potpisima na sudu iz čijeg se sadržaja vidi da se radi o kupoprodaji a ne o zakupu poslovnog prostora, ko je prodavac a ko kupac nepokretnosti, predmet prodaje i kupoprodajna cijena, te knjigu ovjere prvostepenog suda za 1976. godinu pod rednim brojem 331 i 349 u kojoj je naveden sadržaj predmeta obaveze kao javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što je u njenom sadržaju, iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka.

20. Ukazano je da je apelantkinja svojim iskazom potvrdila postojanje spornog ugovora navodeći da je njen otac ugovor o kupoprodaji spornog stana pocijepao, da ugovor nije poništen, kao i da su se prednici tužilaca nakon zaključenja ugovora sukobili oko plaćanja poreza na promet. Ukazano je da su nižestepeni sudovi ocijenili i da je ranije prvotužena izbjegavala da prizna da poznaje prednike tužilaca, te da je zatim potvrdila da su prednici tužilaca bili u državini poslovnog prostora u pomenutom periodu, te da od navedenog vremena nisu plaćali kiriju. Ukazano je da je u saglasnosti s navedenim i utvrđena činjenica da je Fazlija Destani po zaključenju ugovora evidentiran kao potrošač električne energije na dan 16. april 1976. godine. Prema tome, kako su sprovedeni dokazi u saglasnosti s nalazom i mišljenjem vještaka grafologa, po mišljenju Vrhovnog suda pravilan je zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je na spornim dokumentima autentičan potpis prvotužene i da nalaz ovog vještaka ni jednim dokazom izvedenim u toku postupka nije doveden u sumnju.

21. Dalje je Vrhovni sud naveo da je u slučaju postojanja više pravnih osnova za sticanje prava svojine na istoj nepokretnosti na sticaocu pravo izbora pravnog osnova po kojem će svoje pravo svojine realizovati u sudskom postupku. Zato nije prihvatljivo stanovište revizije da su u osporavanoj presudi zauzeta dva potpuno suprotna stava o tome da su prednici tužilaca pravo svojine na spornoj nepokretnosti stekli po samom zakonu održajem, a zatim da su to pravo stekli na osnovu pravnog posla po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 6. aprila 1976. godine i ovjerenog u sudu 27. aprila 1976. godine. Kod postojanja valjanog pravnog posla o kupoprodaji, po mišljenju revizionog suda, tako stečeno pravo ne isključuje sticanje prava svojine održajem. Postojanje punovažnog ugovora o kupoprodaji još nema značaja za sticanje prava svojine jer se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnostima stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom saglasno članu 33 ZOSPO-a. Međutim, Vrhovni sud je naveo da na osnovu održaja sticalac postaje vlasnik po sili zakona, i to samim nastupanjem uslova propisanih za taj način sticanja. Ukazano je da je na tužiocu da bira po kom će pravnom i činjeničnom osnovu da traži priznanje prava svojine kada za to ima dva ili više osnova. U konkretnom slučaju tužioci se pozivaju na sticanje prava svojine po osnovu održaja, a ne na sticanje po osnovu pravnog posla. Prema mišljenju Vrhovnog suda, takav zahtjev tužilaca je usvojen uz jasne i pravilne razloge, koje prihvata i ovaj sud.

22. Dalje je navedeno da su tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine na poslovnom prostoru tužioci postavili saglasno nalazu vještaka geometra M. L. od 11. juna 2008. godine, 19. marta 2009. godine, 9. novembra 2011. godine, kojim je identifikovana sporna nepokretnost. Ukazano je da je vještak na licu mjesta utvrdio da je sporni prostor podijeljen na dva lokala, jedan u površini od 12,21 m², a drugi u površini od 22,91 m², te da se oba nalaze u prizemlju navedenog stambeno-poslovnog objekta.

23. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kako je utvrđeno da je ugovor o poklonu iz 1999. godine kojim je prvotužena poklonila i nepokretnosti iz kupoprodajnog ugovora iz 1976. godine ništav prema članu 103 ZOO-a uz primjenu člana 104 ZOO-a, pravilno je apelantkinja obavezana da trpi da se na osnovu presude u označenom dijelu briše upis izvršen na osnovu ugovora o poklonu u javnim evidencijama nepokretnosti, te da poslovni prostor dovede u prvobitno stanje. Naglašeno je da za pravilnost drugostepene presude nema nikakvog značaja apelantkinjin navod da je ona izvršila rekonstrukciju poslovno-stambene zgrade i da je objekat u ratnim dejstvima oštećen i granatiran budući da te okolnosti mogu biti razlog za eventualno postavljanje obligacionopravnog zahtjeva.

24. Vrhovni sud je ukazao da na pravilnost drugostepene presude ne utiču ni navodi revizije da je drugotužena u vezi sa spornim odnosom pronašla nove dokaze nakon smrti majke koji bi mogli uticati na drugačiju odluku suda jer je to razlog za ponavljanje postupka. S tim u vezi je ukazano da je apelantkinjin prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka Okružni sud odbio rješenjem od 7. oktobra 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 3. decembra 2014. godine.

25. U odnosu na odluku o naknadi štete tužiocima Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 3 ZOSPO-a svojinsko pravo nosiocu prava svojine daje ovlašćenje da svoju stvar drži, da se njome koristi i raspolaže u granicama određenim zakonom. Zbog toga je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno shvatanje nižestepenih sudova da je prednicima tužilaca, a nakon njihove smrti i tužiocima kao vlasnicama prostora, pripadalo pravo da ga koriste, izdaju u zakup ili da ga prodaju. Ukazano je da su zbog apelantkinjinog propuštanja da tužiocima preda poslovni prostor tužioci pretrpjeli štetu u vidu izmakle koristi u visini dobiti koju bi ostvarili da je taj prostor izdavan u zakup, a što su prema utvrđenim činjenicama u toku postupka mogli ostvariti jer se poslovni prostor nalazi u centru grada. Pri tome je ukazano da je navedeni poslovni prostor apelantkinja izdavala u zakup. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno utvrdili visinu štete na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke. Ukazano je da apelantkinja nije ponudila dokaze o eventualno manjoj cijeni zakupnine na predmetnom lokalitetu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da osporene presude redovnih sudova nemaju neophodno obrazloženje. Navodi da tužioci odnosno njihovi pravni prednici nisu mogli steći pravo svojine na spornom poslovnom prostoru po osnovu kupoprodaje od prvotužene, kao ni održajem. Apelantkinja smatra da je u pogledu navedenog zaključak sudova proizvoljan. Ukazuje da je apelantkinja na zakonit način, a na osnovu ugovora o poklonu od 4. novembra 1999. godine, stekla pravo svojine i zakonitog posjeda na spornim nepokretnostima, i to od trenutka uknjižbe u zemljišnim knjigama i u obimu u kom je u zemljišnim knjigama bila upisana i njena prethodnica (apelantkinjina majka). Takođe, smatra da su osporene presude proizvoljne i u odnosu na odluku o naknadi štete budući da apelantkinja svojim radnjama nije tužiocima počinila bilo kakvu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju revizione presude, te da njome nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

28. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana budući da drugostepenom presudom, pri kojoj u svemu ostaje, nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

29. Osnovni sud je naveo da osporenom presudom prvostepenog suda nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava na koja je ukazala u apelaciji budući da je prvostepeni postupak vođen u skladu s odredbama ZPP, te ocjenjujući sve činjenice i dokaze koje je apelantkinja isticala tokom postupka.

30. Tužioci su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji, te da oni ni nakon 25 godina od napuštanja imovine i poslije 10 godina od podnošenja tužbe nisu dobili zasluženu, potpunu ljudsku i moralnu satisfakciju, a da njihovi prednici to nisu ni doživjeli. Ukazuje da razlika u površini predmetnog poslovnog prostora nije od uticaja na odluku suda jer sporni poslovni prostor u naravi predstavlja cjelokupno prizemlje objekta. Prema tome, po mišljenju tužilaca, kako je apelantkinja bez znanja i odobrenja tužilaca vršila prepravke poslovnog prostora moguće je da je time došlo do promjene površine. V.Relevantni propisi

31. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 3.

Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.

Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 28. stav 2.

Savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

32. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 26. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava svojine na poslovnom prostoru po osnovu održaja, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. Apelantkinja ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu održaja stekli pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, da je ništav ugovor o poklonu zaključen između apelantkinje i prvotužene – apelantkinjine majke od 3. novembra 1999. godine, da im apelantkinja naknadi štetu u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti korišćenja spornog poslovnog prostora, kao i da apelantkinja sporni poslovni prostor dovede u prvobitno stanje i preda ga u posjed tužiocima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku sprovedeni svi dokazi koje su predložili i tužioci i apelantkinja i prvotužena. Na osnovu tih dokaza u predmetnom postupku je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg u osnovi proizilazi da je apelantkinjina majka-prvotužena s prednicima tužilaca 6. aprila 1976. godine zaključila punovažan kupoprodajni ugovor kojim je kao prodavac tužiocima kao kupcima prodala sporni poslovni prostor. Međutim, na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora tužioci nisu uknjižili svoje pravo svojine na spornom poslovnom prostoru u zemljišne knjige, iako je u tački 3 kupoprodajnog ugovora prodavac-prvotužena ovlastila kupce-prednike tužilaca da na osnovu ugovora mogu izvršiti prenos prava svojine s prodavca na kupce. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je upravo zbog toga prvotužena ostala upisana u zemljišnim knjigama kao posjednik predmetnih nepokretnosti. U takvim okolnostima je prvotužena s apelantkinjom 3. novembra 1999. godine zaključila ugovor o poklonu spornog poslovnog prostora, te se i apelantkinja na osnovu tog ugovora u zemljišnoj knjizi upisala kao posjednik predmetnih nepokretnosti sa 1/1. Nakon toga apelantkinja i prvotužena su sporni poslovni prostor podijelile u dvije cjeline.

45. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji od 6. aprila 1976. godine zaključen između prednika tužilaca i apelantkinjine majke – prvotužene u cijelosti bio realizovan, te da su prednici tužilaca nakon zaključenja navedenog ugovora ušli u posjed poslovnog prostora u kojem su se nalazili sve do izbijanja rata 1992. godine kada su napustili sporni poslovni prostor. Prema tome, u predmetnom postupku je utvrđeno da tužioci imaju valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom poslovnom prostoru. Međutim, kako su tužioci svoj tužbeni zahtjev opredijelili za sticanje prava svojine na spornom poslovnom prostoru na osnovu održaja, redovni sudovi su upravo postupajući u granicama tako postavljenog tužbenog zahtjeva utvrdili da su tužioci kao savjesni i zakoniti držaoci poslovnog prostora u periodu od 10 godina postali njegovi vlasnici po osnovu održaja u smislu člana 28 stav 2 ZOSPO-a. Pri tome su redovni sudovi dali veoma jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega sticalac prava svojine (tužioci) kada postoji više osnova za sticanje prava svojine na istoj nepokretnosti kao i u konkretnom slučaju (po osnovu pravnog posla – kupoprodajnog ugovora ili održajem) ima pravo izbora osnova po kojem će steći pravo svojine. U navedenom, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost i u odluci redovnih sudova u pogledu naknade štete koja je dosuđena tužiocima budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega tužiocima pripada pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade a zbog nekorišćenja spornog poslovnog prostora primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZOO-a.

46. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelinu, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetnom postupku imala veoma aktivnu ulogu, kao i da je imala stručnu pomoć advokata. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja u predmetnom postupku imala mogućnost da svojim argumentima opovrgne argumente tužilaca, a što nije uspjela. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetnom postupku koristila raspoložive pravne lijekove (žalba i revizija) koje su razmatrali redovni sudovi (Okružni sud i Vrhovni sud) i povodom kojih su apelantkinji dali odgovore na sve relevantne navode iz žalbe i revizije, a u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, apelantkinja u predmetnom postupku nije uspjela dokazati svoje pravo svojine na spornom poslovnom prostoru u okolnostima kada je nesporno utvrđeno da je prvotužena prije nego što je s apelantkinjom zaključila ugovor o poklonu raspolagala predmetnim nepokretnostima na način da ih je prodala tužiocima. Stoga, proizilazi da apelantkinja nije mogla steći pravo svojine na poslovnom prostoru od prvotužene jer ni ona u momentu zaključenja ugovora o poklonu nije bila vlasnica spornog poslovnog prostora. Dakle, prvotužena u takvim okolnostima na apelantkinju nije mogla prenijeti više prava nego što ga je i ona sama imala. Prema tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o poklonu koji je apelantkinja zaključila s prvotuženom ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a budući da je predmet obaveze tog ugovora bio nedopušten u smislu člana 47 ZOO-a. Pri tome, po mišljenju Ustavnog suda, navedeno se nije moglo osporiti ni činjenicom upisa odgovarajućih prava na poslovnom prostoru u zemljišnoj knjizi u korist prvotužene budući da su tužioci u predmetnom postupku uspjeli opovrgnuti tu činjenicu i dokazati da je upis prvotužene u zemljišnim knjigama nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji sa tužiocima bio samo formalne prirode, a da su oni održajem stekli pravo svojine na spornom poslovnom prostoru, iako su to pravo stekli i zaključenjem punovažnog kupoprodajnog ugovora sa prvotuženom.

47. Stoga, uzimajući u obzir apelantkinjine navode iz apelacije, kao i dokumentaciju priloženu uz apelaciju, Ustavni sud nije mogao doći do zaključka da su osporene presude proizvoljne kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Štaviše, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje zaključke u osporenim odlukama dali veoma jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužilaca, a u kojem Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelantkinja ukazuje u apelaciji.

48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

49. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.

51. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman