Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2758/17 (V. S. i drugi)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2758/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2758/17, rješavajući apelaciju Vesne Sinković i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vesna Sinković, Zdravko Cvitković, Zoran Škobić, Ljubica Škobić, Mario Škobić, Krunoslav Arapović, Drago Marić, Milenko Krezić, Jakov Raspudić i Mirko Skoko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 045402 15 Rev od 4. aprila 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Sinković, Zdravko Cvitković, Zoran Škobić, Ljubica Škobić, Mario Škobić, Krunoslav Arapović, Drago Marić, Milenko Krezić, Jakov Raspudić i Mirko Skoko (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 30. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 045402 15 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 045402 11 Gž od 5. avgusta 2015. godine kojom je odbijena žalba apelanata podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 045402 08 P od 2. marta 2011. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se obavežu prvotužena Bosna i Hercegovina i drugotužena Federacija Bosne i Hercegovine da im solidarno isplate određene novčane iznose na ime nematerijalne štete zbog dana provedenih u logoru.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti bili pripadnici HVO-a i da su u periodu između 1993. i 1994. godine bili zatočeni u logoru u IV Osnovnoj školi u Mostaru pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su u odnosu na prvotuženu odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije, a u odnosu na drugotuženu iz razloga što apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o zarobljavanju pripadnika oružanih snaga za vrijeme ratnog stanja, a što nije protivno odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), niti odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima. Vrhovni sud je ukazao da nije osnovano pozivanje apelanata na odredbe Evropske konvencije (pravo na slobodu i sigurnost ličnosti), budući da je članom 15. Evropske konvencije regulisano, pored ostalog, da se u vrijeme rata i drugih javnih opasnosti može odstupiti od obaveze prema konvenciji, osim djelimično od člana 2., kao i čl. 3. i 4. (stav 1.) i 7. Evropske konvencije. Vrhovni sud je naveo da apelanti ne potražuju naknadu nematerijalne štete po osnovu psihičkog ili fizičkog zlostavljanja, već samo po osnovu naknade za dane provedene u logoru zbog neosnovanog lišenja slobode, slijedom čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ne postoje osnovni elementi instituta neosnovanog lišenja slobode, pa samim tim ni pravo na obeštećenje u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je ukazano da se apelanti pozivaju na ranije donesenu odluku Vrhovnog suda broj 68 0 P 001956 11 Rev od 15. novembra 2011. godine i da navode da je u obrazloženju te odluke zauzet stav da građanima za štete iz ratnog perioda, neovisno o tome da li je štetnik utvrđen, krivično gonjen ili oglašen krivim, pripada pravo na naknadu štete prema općim pravilima sadržanim u Zakonu o obligacionim odnosima i da država ima pozitivnu obavezu da svakom od žrtava hapšenja i pritvora plati naknadu. Vrhovni sud je naveo da je povodom ovog pravnog pitanja izražavao stav da je parnični sud izuzetno ovlašten, radi ocjene zastare potraživanja sam ispitivati i utvrđivati kao o prethodnom pitanju da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom, ali samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv određenog počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti krivični postupak. Vrhovni sud je ukazao da djelovanje parničnog suda ne bi bilo usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, što se može utvrditi samo u krivičnom postupku, već da bi se saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete prema odredbama člana 377. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je navedeni pravni stav (objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda) izmijenjen na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 11. novembra 2012. godine, a što je proisteklo iz pravnog stava Ustavnog suda prema kome je za primjenu privilegovanog roka zastarjelosti iz odredaba člana
377. ZOO nužno postojanje osuđujuće krivične presude kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivična odgovornost izvršioca. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud postupio kada nije prihvatio kao novi dokaz krivičnu presudu Kantonalnog suda broj K-34/03 od 24. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 27. marta 2008. godine, iz razloga što apelanti nisu dokazali da bez svoje krivice nisu mogli iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave taj dokaz (odredbama člana 207. Zakona o parničnom postupku je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave), niti su kao tužene označili odgovorne osobe za štetu obuhvaćene krivičnom presudom (drugostepeni sud je naveo da je pravosnažna krivična presuda donesena više od dvije godine prije održavanja pripremnog ročišta u predmetnoj pravnoj stvari, pa je neprihvatljivo da apelanti nisu imali saznanja o postojanju krivične presude).
Apelacioni navodi
3. Nakon brižljive analize predmetne apelacije, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizilazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelanti navode da su tokom postupka dokazali da su zarobljeni od strane Armije Bosne i Hercegovine i da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom su osuđeni upravnik i stražari logora u kojem su boravili apelanti. Takođe, apelanti ukazuju da je zanemarena činjenica da zastari ne podliježe zahtjev za naknadu štete prouzrokovane nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja krivični zakon ne predviđa zastarijevanje krivičnog gonjenja i izvršenja kazne i da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 377. stav 1. ZOO. Apelanti u suštini smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Pri tome, apelanti su se izričito pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom radu ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, nediskriminaciju), ali se ovi navodi u suštini svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)..
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud smatra da su u odnosu na postojanje krivične presude Kantonalnog suda i navode apelanata u tom pogledu, Vrhovni sud i drugostepeni sud dali jasne i precizne razloge zbog čega navedena presuda nije prihvaćena kao novi dokaz, kojom prilikom su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i paušalnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman