Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3568/17 („GRAD PROJEKT“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3568/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3568/17, rješavajući apelaciju „GRAD PROJEKT“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „GRAD PROJEKT“ d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 236934 17 Pžp od 26. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „GRAD PROJEKT“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 236934 17 Pžp od 26. maja 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim, što je ovlašteno službeno lice poreske uprave prilikom kontrole materijalno finansijskog poslovanja i kontrole blagajničkog poslovanja kod apelanta utvrdilo da je apelant vršio poslovanje tako da je svoje obaveze prema dobavljačima i obaveze prama dužnicima vršio plaćanjem iz blagajne a ne preko računa, jer je 28. avgusta 2014. godine određenom dobavljaču isplatio iz blagajne iznos od 8.800,00 KM i 30. avgusta 2014. godine iznos od 9.000,00 KM, čime je počinio prekršaj iz člana 3. i 8. stav 1. Uredbe o uslovima i načinu plaćanja gotovim novcem, a u vezi sa članom 27. stav 2. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, pa mu je na osnovu člana 50. stav 1. tačka v) istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM.
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je predstavnik ovlaštenog organa na pretresu istakao da je apelant počinio prekršaj na način kako je to navedeno u Prekršajnom nalogu. Nadalje, da je apelant zastupan po direktoru preduzeća A. L. prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret, te da je izjavio „Prihvatam odgovornost za prekršaj odnosno isti sam počinio na način kako je to izložio predstavnik ovlaštenog organa. Navedeni prekršaj nisam počinio iz zle namjere već zbog činjenice da mi je u datom momentu bio blokiran račun te sam iz dobre namjere prema mojim dobavljačima svoja dugovanja prema istim isplatio putem blagajne, na način da sam novac dobiven od prodaje stana odnosno dio novca isplatio svom dobavljaču po ranijem dogovoru, koji je bio posrednik između mene i kupca stana. Taj prihod je prijavljen kod nadležnih poreskih organa i na isti je plaćen odgovarajući porez.“.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 191. stav 5. Zakona o prekršajima RS propisano da ako okrivljeni prihvati odgovornost za prekršaj na usmenom pretresu, da se može žaliti samo u pogledu izrečene sankcije. Nadalje, da iz navedene odredbe proizlazi, a s obzirom da je apelant prihvatio odgovornost za predmetni prekršaj na usmenom pretresu održanom pred prvostepenim sudom, da isti nije mogao izjaviti žalbu zbog povrede prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je Okružni sud našao da je apelantova žalba u tom pravcu nedozvoljena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, navodi da je u konkretnom slučaju priznao da je počinio prekršaj na način da je vršio plaćanje iz blagajne a ne preko računa, međutim da su ga sudovi oglasili odgovornim za prekršaj iz člana 8. stav 1. Uredbe o uslovima i načinu plaćanja gotovim novcem u vezi sa članom 27. stav 2. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, koji regulišu primanje gotovog novca u slučaju blokade računa privrednog društva. Apelant ističe da nijednim zakonom nije predviđen prekršaj definisan u dispozitivu prvostepenog rješenja. Relevantni propisi
5. Zakon o unutrašnjem platnom prometu ( „Službeni glasnik RS“ br. 52/12 i 92/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25.
(4) Vlada donosi uredbu kojom se uređuju način i uvjeti po kojima poslovni subjekti mogu vršiti plaćanje u gotovom novcu.
Član 27.
(1) Zabranjeno je poslovnim subjektima da izmiruju svoje obaveze gotovim novcem ako imaju blokirane račune u skladu sa ovim zakonom.
(2) Poslovni subjekti su dužni gotov novac ostvaren obavljanjem registrirane djelatnosti položiti na račune u ovlaštenim organizacijama, u skladu sa propisima donesenim na osnovu člana 25. stav 4. ovog zakona.
Član 50.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 KM do 40.000 KM kaznit će se za prekršaj poslovni subjekat ako:
v) vrši plaćanje u gotovom novcu suprotno čl. 25. stav 3. i članu 27. ovog zakona.
6. Uredba o uslovima i načinu plaćanja gotovim novcem ( „Službeni glasnik RS“ br. 86/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
(1) U obavljanju djelatnosti poslovni subjekti mogu plaćati gotovim novcem, odnosno vršiti isplate sa svog računa za sljedeće namjene:
a) isplate penzija, primanja iz oblasti boračko-invalidske zaštite i civilnih žrtava rata i druga davanja fizičkim licima iz oblasti socijalne i dječje zaštite,
b) isplate akontacije putnih troškova i dnevnica za službena putovanja u zemlji i inozemstvu,
v) otkup poljoprivrednih proizvoda, šumskih plodova, ljekovitog bilja, industrijskih i drugih sekundarnih sirovina od fizičkog lica,
g) isplatu štete fizičkom licu po osnovu osiguranja imovine i lica, ako njihov pojedinačni iznos ne prelazi 300 KM,
d) plaćanje pristojbe konzularnim i diplomatskim predstavništvima,
đ) plaćanje dobara i usluga, izuzev plaćanja proizvoda u trgovini na veliko, prema drugom poslovnom subjektu, ako njihov pojedinačni iznos ne prelazi 200 KM,
e) otkup efektivnog stranog novca i čekova za poslovne subjekte ovlaštene za obavljanje mjenjačkih poslova i
ž) isplatu sredstava fizičkim licima po odobrenim mikrokreditima.
Član 8.
(1) Poslovni subjekti dužni su da gotov novac ostvaren obavljanjem registrirane djelatnosti evidentiraju u skladu sa propisima o računovodstvu i uplate istog radnog dana na svoj račun otvoren kod ovlaštene organizacije, a najkasnije narednog radnog dana.
(2) Poslovni subjekti dužni su da sve uplate i isplate u gotovom novcu dokumentiraju vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje se evidentiraju i čuvaju u rokovima utvrđenim odgovarajućim propisima i stave na uvid nadležnim kontrolnim organima.
(3) Prilikom plaćanja u gotovom novcu poslovni subjekti su dužni da primjenjuju odredbe propisa kojim se uređuje sprečavanje pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, odnosno da je apelant pred prvostepenim sudom priznao prekršaj koji mu se stavlja na teret, te da je tek u žalbi protiv prvostepenog rješenja osporavao predmetni prekršaj, a koje žalbene navode Okružni sud, u skladu sa relevantnim propisima, nije mogao razmatrati, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman