Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1683/15 (I. T.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Tužba
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1683/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1683/15, rješavajući apelaciju I. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 054957 14 Rev od 17. februara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 054957 09 Rsz od 14. marta 2014.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054957 07 P od 17. marta 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. I. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović advokati iz Zenice, podnio je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 054957 14 Rev od 17. februara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 054957 09 Rsz od 14. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 054957 07 P od 17. marta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 13. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi učesnici u postupku su odgovore dostavili u periodu od 14. septembra do 6. oktobra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054957 07 P od 17. marta 2009. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054957 09 Rsz od 14. marta 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status zaposlenika kod tuženog počevši od 1. oktobra 2000. godine i da ga tuženi rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom stažu, te da mu izvrši isplatu neisplaćenih plaća, neisplaćenog toplog obroka, naknade za prevoz na posao i s posla, kao i uplatu dospjelih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za periode i u iznosima bliže označenima u izreci prvostepene presude. Ocijenom izvedenih dokaza utvrđeno je činjenično stanje iz kojeg, kako je u obrazloženju presude naveo Općinski sud, proizlazi da je apelant bio zaposlenik Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), te da mu je rješenjem od 6. septembra 2000. godine prestao radni odnos u FMO sa 30. septembrom 2000. godine na poslovima iz nadležnosti boračko-invalidske zaštite i da je stavljen na raspolaganje. Utvrđeno je da je nakon toga apelant radio na poslovima u Odjelu za branioce Općine Žepče, za koji je primao naknadu. Na osnovu izvedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant ove poslove obavljao na osnovu odluke FMO o raspoređivanju apelanta u navedeni odjel.
6. Iz obrazloženja presuda proizlazi da su sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti sa obrazloženjem da apelant nije uspio dokazati da je tuženi dobio rješenje, niti odluku koja bi upućivala na njegovu obavezu prijema apelanta u radni odnos, a što bi bilo u skladu sa odredbom iz člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama). Pored navedenog, zaključeno je da apelantova tužba nije blagovremena jer je apelant propustio da u skladu sa članom 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama podnese prigovor protiv rješenja FMO od 6. decembra 2000. godine, kojim je, eventualno povrijeđeno apelantovo pravo iz radnog odnosa.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio presudu broj 65 0 P 054957 14 Rev od 17. februara 2015. godine kojom je revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelant propustio rok iz člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama da podnese tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnim ministarstvima i drugim tijelima Federalne uprave formirano Federalno ministarstvo za pitanje boraca (tuženi), te da navedenim zakonom nije propisano preuzimanje službenika ukinute Federalne uprave za pitanja boraca u novoosnovano Federalno ministarstvo za pitanja boraca. Također, konstatovano je da je članom 113. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da ako se ukida organ uprave, odnosno služba za upravu, organ uprave odnosno službe za upravu u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu, preuzima službenike koji su obavljali te poslove u organu uprave i službi za upravu na dan donošenja akta o ukidanju organa uprave odnosno službe za upravu. U vezi s tim, zaključeno je da naprijed navedeno znači da je apelant trebao biti preuzet u Federalnom ministarstvu za pitanje boraca i postavljen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. S obzirom da to nije učinjeno, konstatovano je da je u tom slučaju apelant trebao biti stavljen na raspolaganje u skladu sa odredbom člana 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama. Osim toga, utvrđeno je da ni nakon donošenja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) Federalnog ministarstva za pitanje boraca na koji je saglasnost dala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine 10. maja 2001. godine, apelantu nije uspostavljen radno-pravni status, te da navedenim Pravilnikom nije predviđen odjel za pitanja boraca i invalida u općinama, kao organizacijskim jedinicama kojima rukovodi Federalno ministarstvo za pitanje boraca. Isto tako, konstatovano je da se od 10. maja 2001. godine, kao datuma koji je najpovoljniji za apelanta, računa vrijeme kada je trebao biti stavljen na raspolaganje, i tada bi mu prema članu 114. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama, u periodu od jedne godine, odnosno do 10. maja 2002. godine, prestao radni odnos u skladu sa odredbom člana 118. stav 1. navedenog zakona, jer nije bio raspoređen u organ uprave, niti je zasnovao radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u toku trajanja raspolaganja od jedne godine, u kojem slučaju bi mu tad prestao radni odnos. Dakle, konstatovano je da je od tog datuma apelant mogao podnjeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana, zbog povrede prava iz radnog odnosa, a on je to učinio 11. aprila 2005. godine kada je tužbom pokrenuo upravni spor, pred Kantonalnim sudom, pri čemu se Kantonalni sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje i spis dostavio Općinskom sud koji je o apelantovom tužbenom zahtjevu u prvostepenom postupku donio odluku. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka utemeljena na pravilnoj primjeni materijalog prava budući da apelant nije blagovremeno zatražio sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju u skladu sa odredbom člana 248. Zakona o parničnom postupku(u daljnjem tekstu: ZPP-a).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo izvođenjem pogrešnih zaključaka prema kojim nije blagovremeno podnio tužbu kojom je tražio poništenje rješenja od 6. decembra 2000. godine zbog povrede prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, apelant je istakao da je FMO u „rješenju o prestanku radnog odnosa“ navelo da će „prava iz radnog odnosa „apelant“ ostvariti „preko Federalnog ministarstva za pitanja boraca, koje je bilo dužno odmah po preuzimanju poslova i to bez konkursa rasporediti apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi“. Smatra, da ukoliko za apelanta zbog nove organizacije nije bilo radno mjesto za apelanta tada je „tuženi morao proglasiti apelanta tehnološkim viškom i donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa sa pravima koja bi mu pripala u skladu sa zakonom“.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude tog suda, te smatra da pri donošenju pobijane odluke nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
10. Kantonalni sud smatra da navodi apelacije nisu osnovani jer je drugostepena presuda po mišljenju tog suda donesena na pravilan i zakonit način. Predloženo je da se apelacija odbije.
11. Općinski sud je naveo da apelacija nije osnovana jer u postupku kojeg je apelant tužbom pokrenuo i iz kojeg je proistekla pobijana presuda, nisu povrijeđena prava apelanta na koja je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije.
12. Tužena je navela da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 3. stav (1) (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.
14. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.
Na sluzbenike ukinutog organa uprave odnosno sluzbe za upravu koji ne budu rasporedjeni u organ odnosno sluzbu koji je preuzeo poslove ukinutog organa uprave, odnosno sluzbe za upravu, primjenjuju se odredbe ovog zakona o pravima sluzbenika na raspolaganju.
Član 112.
Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.
Član 113.
Ako su pravilnikom o unutarnjoj organizaciji organa uprave i službe za upravu ukinuta pojedina radna mjesta, službenik koji je radio na tom radnom mjestu, bez konkursa odnosno oglasa, postavlja se na drugo radno mjesto odnosno na drugi položaj koji odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu uprave odnosno službi za upravu iste razine vlasti.
Član 114.
Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta u skladu sa odredbama člana 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:
1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža ;
2) na vrijeme od šesti mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;
3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.[...] Član 118.
Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. člana 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu.
Za službenike iz člana 114. stava 2. tačke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz tač. 2. i 3. stavka 1. tog člana, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stava 2. ovog člana teče od isteka posljednjeg dana roka iz stava 1. člana 114. ovog zakona.
Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.
Član 135.
O pravima i duznostima sluzbenika organa uprave i sluzbi za upravu iz radnog odnosa, na osnovu ovog i drugog zakona i drugih propisa, odlucuje rukovoditelj organa uprave, odnosno sluzbe za upravu, osim kad je zakonom ili drugim propisom utvrdjeno da odlucuje drugi organ, o cemu se donosi rjesenje. Za donosenje i dostavljanje sluzbeniku rjesenja iz stava 1. ovog clana, primjenjuju se odgovarajuce odredbe zakona o upravnom postupku.
Član 136.
Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovoditelju podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovoditelja organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana, od dana podnesenog prigovora.
Član 137.
Protiv rjesenja rukovoditelja organa uprave odnosno sluzbe za upravu, donesenog po prigovoru, sluzbenik ima pravo na zastitu svojih prava kod nadleznog suda, odnosno kod drugih zakonom odredjenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rjesenja donesenog po prigovoru.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 054957 14 Rev od 17. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
19. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
22. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochanprotiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
25. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, apelant tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status za precizirani vremenski period te isplatu neisplaćenih plaća i toplog obroka, naknade za prevoz na posao i s posla, kao i neuplaćenih doprinosa, te da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, ispitivao je nižestepene odluke u skladu relevantnih odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama, kao lex specialis, i to odredaba člana 112., 114, 118, 136. 137. koje se shodno članu 168. stav (4) Zakona o radnim odnosima i plaćama primjenjuju i na zaposlenike u oružanim snagama, utvrdivši da su nižestepene odlike donesena u skladu sa citiranim zakonskim odredbama. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe citiranog Zakona o radnim odnosima i plaćama propisuju uslove, način, vrijeme trajanja raspolaganja, te prestanak radnog odnosa (član 118. propisuje „u slučaju da službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave, odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. članka 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu“). U vez s tim, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova da apelant nije u skladu sa odredbama člana 136. Zakona o radnim odnosima i plaćama izjavio prigovor protiv rješenja FMO od 6. devembra 2000. godine za koje smatra da je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, odnosno nije blagovremeno podnio tužbu protiv navedenog rješenja i zatražio sudsku zaštitu svojih prava shodno odredbama člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama kojim je propisano da „protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru“.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta u granicama kako ga je apelant postavio prema tuženom, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, pozivajući se pritom na relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o radnim odnosima i plaćama, naveli jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.
27. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava, veže za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. S obzirom da, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno primijenili procesno i materijalno pravo o čemu su dali detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman