Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3825/17 (H. T.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3825/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3825/17, rješavajući apelaciju Hamida Taletovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamid Taletović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 127 0 P 041416 17 Rev od 18. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Taletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Damir Ćilimković, advokat iz Tuzle, podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 041416 17 Rev od 18. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 041416 14 Gž od 13. oktobra 2016. godine kojom je uvažena žalba tužene (Federacija Bosne i Hercegovine) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je J. M., kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, 29. septembra 1994. godine u kući u kojoj su stanovali R. O. i apelant, lišio života R. O., a nakon toga ispalio dva metka u pravcu apelantovog ležaja, ali je apelant uspio pobjeći iz prostorije. Dalje je navedeno da je J. M. za počinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, dok je apelant upućen da imovinsko-pravni zahtjev ostvaruje u parnici, a koje pravo je apelant ostvario u ranije okončanoj parnici u odnosu na naknadu nematerijalne štete. Takođe je navedeno da je povodom štetnog događaja završena parnica za naknadu nematerijalne štete i da je presudom Općinskog suda u Živinicama od 27. januara 2012. godine obavezana tužena da apelantu zbog umanjenja životne aktivnosti od 30% isplati iznos od 15.000,00 KM. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je na osnovu Nalaza, ocjene i mišljenja Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar, Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo od 28. juna 2005. godine utvrđeno da kod apelanta postoji I kategorija invalidnosti i da je uzrok invalidnosti bolest (dijagnoza trajne promjene ličnosti – psychopathia sa čestom dekompenzacijom, alcoholisimus syptomaticus), te da je apelantu Rješenjem JU Centar za socijalni rad Banovići od 14. novembra 2006. godine priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 42,60 KM. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 195. stav
2. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog suda da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegov potpuni gubitak radne sposobnosti posljedica štetnog događaja iz 1994. godine, naročito imajući u vidu činjenicu da je apelantova invalidnost I kategorije uzrokovana bolešću, a nije provodio dokaze da je ta bolest posljedica traumatskog događaja iz 1994. godine. Vrhovni sud je istakao da postojanje uzročne veze oštećeni mora uvijek dokazati, jer je uzročnost takva pretpostavka odgovornosti za štetu koja se nikada ne pretpostavlja. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je postojanje pravno relevantne uzročnosti između izvršenog krivičnog djela (pokušaj ubistva) i potpunog gubitka radne sposobnosti (invalidnosti) apelant propustio dokazati vještačenjem po vještaku iz oblasti medicine rada (apelant na pripremnom ročištu predložio izvođenje ovog dokaza, ali je istovremeno odustao od izvođenja i pored prigovora tužene da utvrđena kategorija invalidnosti nije u vezi sa događajem iz 1994. godine, a koji je kao štetni događaj apelant označio u tužbi). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete, kao osnova za ostvarenje prava na novčanu rentu zbog izgubljene zarade, a što je bila apelantova dužnost, u smislu odredaba čl. 7. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na Presudu Općinskog suda u Živinicama od 27. januara 2012. godine i na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke (koji je kao dokaz proveden u toj parnici), iz razloga što se u tom nalazu vještak izjašnjavao o procentu umanjenja opće životne aktivnosti kao posljedici traumatičnih dešavanja iz 1994. godine, a ne o invaliditetu kao posljedici trajnog gubitka opće radne sposobnosti uzrokovane bolešću apelanta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je pogrešno tumačenje Vrhovnog suda, kao i drugostepenog suda da tokom postupka nije dokazano da je gubitak radne sposobnosti posljedica događaja za vrijeme rata. Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama navedenih sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni sud i drugostepeni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem sudova, te obrazloženjima koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman