Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3905/15 (Zemljoradnička zadruga „Potkozarje“ Romanovci – u stečaju, sa sjedištem u Romanovcima)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Građanski postupak
- Ništavost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 397
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3905/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3905/15, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Potkozarje“ Romanovci – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zemljoradničke zadruge „Potkozarje“ Romanovci – u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12.
maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zemljoradnička zadruga „Potkozarje“ Romanovci – u stečaju, sa sjedištem u Romanovcima, opština Gradiška (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), te zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) zatraženo je 15. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni privredni sud i zakonski zastupnik tužitelja dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 23. avgusta 2017. godine. Viši privredni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Predmetni parnični postupak je pokrenut tužbom 6. aprila 2006. godine protiv apelantice kao trećetužene, te „Unicredit banke“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena ili Banka) i „Milka- Agro“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja ništavosti pravnih poslova koje su tuženi, odnosno njihovi pravni prednici međusobno zaključili u periodu od septembra 1999. do februara 2006. godine.
6. Tužbom je traženo da se utvrdi da su ništavi: sudsko poravnanje zaključeno 6. februara 2006. godine između apelantice i pravnog prednika drugotužene u predmetu Osnovnog suda broj Ps-263/4 (u daljnjem tekstu: sporno sudsko poravnanje), kojim se apelantica obavezala da na ime izmirenja obaveza prema pravnom predniku Banke (Nova banjalučka banka), odnosno primaocu potraživanja (drugotužena u ovom postupku) po ugovoru o ustupanju potraživanja od 24. oktobra 2005. godine isplati iznos od 154.317,14 KM, i kojim je utvrđeno pravo Banke kao hipotekarnog povjerioca, odnosno pravo primaoca potraživanja (drugotužene) da može na ime izmirenja obaveze zahtijevati izmirenje duga na apelanticinim nekretninama iz p.l. broj 288 KO Romanovci (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), odnosno utvrđeno je pravo prenosa vlasništva na spornim nekretninama u korist Banke, odnosno drugotužene; potom ugovor o ustupanju koji je zaključen 24. septembra 2005. godine između pravnog prednika Banke i drugotužene, zatim ugovor o kreditu zaključen 3. septembra 1999. godine između „Privredne banke“ a.d. Gradiška, pravnog prednika Nove banjalučke banke i apelantice, te ugovori o hipoteci odnosno jamstvu zaključeni između istih pravnih lica 6. septembra 1999. godine. Tužbenim zahtjevom traženo je da se izvrši brisanje upisa u javnoj evidenciji na spornim nekretninama koje je izvršeno temeljem navedenih pravnih poslova, odnosno uspostavljanje ranijeg upisa na spornim nekretninama, što su tuženi dužni priznati i trpjeti, te naknadu troškova postupka.
7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Okružni privredni sud ga je Presudom broj 57 0 Ps 007 889 06 Ps od 17. juna 2013. godine u cijelosti odbio obavezavši tužitelje na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).
8. Okružni privredni sud je na temelju velikog broja izvedenih dokaza, koje je taksativno pobrojao u obrazloženju presude, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalog utvrdio da je u sudskom sporu koji je pokrenuo pravni prednik tužene Banke zaključeno sporno sudsko poravnanje između pravnog prednika drugotužene i apelantice kojim se apelantica obavezala da vrati kredit u iznosu od 154.317,14 KM, kojim je utvrđeno pravo pravnog prednika Banke, odnosno pravo preuzimaoca pravnog prednika drugotužene da može na ime izmirenja obaveza zahtijevati izmirenje duga na apelanticinim spornim nekretninama, odnosno utvrđeno je pravo prenosa prava vlasništva na spornim nekretninama u korist pravnog prednika drugotužene. Tokom postupka je također utvrđeno da su se pravni prednik drugotužene, a kasnije drugotužena upisali kao posjednici na spornim nekretninama, te da je protiv odgovornih lica, i to postupajućeg sudije pred kojim je zaključeno sporno sudsko poravnanje, te zakonskih zastupnika pravnog prednika drugotužene i odgovornih lica kod apelantice, vođen krivični postupak povodom prometa spornih nekretnina, u okviru koga su apelanticina odgovorna lica na temelju prihvatanja sporazuma o priznanju krivice pravosnažno osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca zbog krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi, dok su postupajući sudija i odgovorna lica pravnog prednika drugotužene oslobođeni od optužbi da su počinili krivična djela koja su im se stavljala na teret. Utvrđeno je i to da je apelantica nakon okončanja krivičnog postupka pred nadležnim organima bezuspješno zahtijevala vraćanje upisa na spornim nekretninama u njenu korist, te da je rješenjem suda od 17. septembra 2010. godine nad apelanticom otvoren stečajni postupak nakon čega su tužitelji prijavili izlučno pravo nad spornim nekretninama, ali da im je to pravo osporeno s obzirom na to da sporne nekretnine nisu u apelanticinom vlasništvu i posjedu.
9. U vezi s prigovorima tuženih koji su se protivili stupanju prvotužitelja na tužiteljsku stranu, Okružni privredni sud je prigovor ocijenio neutemeljenim pozvavši se na relevantne odredbe Zakona o zemljoradničkim zadrugama, Zakona o zadrugama u BiH, te Zakona o poljoprivrednim zadrugama temeljem kojih je utvrđeno da je u okviru zadruga postojala državna imovina čiji je titular prvotužitelj (Republika Srpska) sa pravom korištenja jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nalazi ta imovina pa je upravo na temelju tih propisa i zaključeno da je prvotužitelj titular državne imovine koju posjeduje u zadrugama, te da stoga postoji i njegov pravni interes da tu imovinu zaštiti.
10. U vezi s neosnovanošću tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđivanje ništavosti spornog sudskog poravnanja i ostalih ugovora koji su međusobno zaključili tuženi odnosno njihovi pravni prednici, Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da su se u momentu kada je „Privredna banka“ a.d. Gradiška odobravala kredit apelantici sporne nekretnine u javnim evidencijama vodile kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u apelanticinu korist, da u to vrijeme, sve do 2005. godine, za to područje nije bila formirana gruntovnica, te da je u to vrijeme posjedovno stanje bila jedina evidencija o nekretninama na tom području. U vezi s tim je dalje navedeno da je nakon odobravanja kredita izvršena uknjižba založnih prava na spornim nekretninama u korist „Privredne banke“ a.d. Gradiška, i to na temelju ugovora o jemstvu i hipoteci i na temelju rješenja Osnovnog suda u Gradišci o uknjižbi založnih prava na spornim nekretninama. Shodno takvom utvrđenju, Okružni privredni sud je zaključio da je na spornim nekretninama upisana hipoteka, a da u tom momentu niti jedna strana nije uložila žalbu na to rješenje, niti je osporila upis hipoteke na spornim nekretninama.
11. Potom se Okružni privredni sud pozvao na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz koga je proizašlo da je apelantica veći dio spornih nekretnina stekla kupovinom, zamjenom, arondacijom i sl. uz plaćanje u novcu ili zamjenom za drugo zemljište, dakle teretnim pravnim poslom, iz čega proizlazi da sporne nekretnine ne predstavljaju državno odnosno društveno vlasništvo, već zadružnu imovinu, u smislu člana 94. Opšteg zakona o zadrugama.
12. Shodno navedenom, Okružni privredni sud je zaključio da sporno sudsko poravnanje i ostali pravni poslovi nisi ništavi, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer sporne nekretnine nisu potpadale pod režim zabrane prometovanja i raspolaganja, budući da nikakav akt prvotužitelja nije donesen, a na što ga je obavezivao kasnije doneseni i objavljeni Zakon o poljoprivrednim zadrugama, pri čemu sudu do zaključenja glavne rasprave nije dostavljen dokaz da je imenovana komisija Vlade prvotužitelja eventualno utvrdila da sporne nekretnine predstavljaju državnu odnosno društvenu imovinu.
13. Nadalje je Okružni privredni sud naveo da je tačno da iz spornog popisnog lista (p.l.) proizlazi da je apelantica korisnik društvenog vlasništva, ali da iz odredbe člana 94. Zakona o zadrugama BiH proizlazi da imovina koju zadruga trenutno koristi predstavlja imovinu zadruge. Shodno tome i činjenici da na tom području u relevantnom periodu nije postojala gruntovnica, a da je drugotuženi u predmetnom postupku dokazao osnov sticanja spornih nekretnina, a tužitelji to nisu ničim osporili, te da sporne nekretnine predstavljaju zadružnu imovinu, činjenica što u spornom p.l. nije provedena promjena titulara posjeda, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, ne utiče na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari.
14. Okružni sud je također naveo da činjenica da je nad apelanticom otvoren stečajni postupak ne utiče na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari, a iz razloga što su tužitelji u stečajnom postupku tražili izlučenje spornih nekretnina iz apelanticine imovine, pa kako apelantica sporne nekretnine više ne drži u posjedu, stečajni upravnik je odbio taj zahtjev. Nadalje je navedeno da postavljeni tužbeni zahtjev ne utiče na ravnomjerno namirenje povjeritelja u stečajnom postupku jer da je sud usvojio tužbeni zahtjev, navedena imovina bi bila predmet izlučenja i ne bi ulazila u stečajnu masu, pa je shodno tome tužitelj imao pravni interes da postavi takav tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio na temelju čl. 386. i 387. ZPP.
15. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelantice (u odnosu na visinu dosuđenih troškova postupka), te drugotužene, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 007889 13 Pž od 17. oktobra 2014. godine žalbu tužitelja djelimično usvojio te prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o spornom sudskom poravnanju i troškovima postupka u odnosu na apelanticu i drugotuženu, tako što je utvrđena ništavost spornog sudskog poravnanja u dijelu koji se odnosi na prenos vlasništva na spornim nekretninama s apelantice na pravnog prednika drugotužene, odnosno drugotuženu, te su apelantica i drugotužena dužne da trpe brisanje upisa i uspostavu ranijeg stanja na spornim nekretninama koji je postojao prije spornog sudskog poravnanja, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svako snosi svoje troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, dok je žalba tužitelja u odnosu na tuženu Banku odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom apelanticina žalba na odluku o troškovima postupka je odbijena, kao i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. U vezi sa zahtjevom kojim je traženo da se utvrdi ništavost spornog sudskog poravnanja, Viši privredni sud je podsjetio da je u domaćem pravnom zakonodavstvu prihvaćeno stanovište o ugovornoj prirodi sudskog poravnanja i takav pravni stav je sadržan i u odredbi člana 1093. ZOO-a, pa se s aspekta primjene navedene odredbe, kao i odredbe člana 1089. ZOO-a, sudsko poravnanje tretira kao procesno-pravni sudski akt kojim se prihvata materijalnopravni sporazum stranaka o načinu uređenja njihovih odnosa povodom kojih je bila pokrenuta parnica. Nadalje je ukazano da zakon u pogledu predmeta nagodbe postavlja pravilo da predmet nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati (član 1092. ZOO-a), dakle svi pravni poslovi u kojima nije isključena dispozicija stranaka, kao i to da ZPP u odredbi člana 89. sadrži izričitu zabranu da se pred sudom ne može sklopiti nagodba u pogledu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati, a ako takav sporazum ipak postoji sud ga neće odobriti, odnosno takvo raspolaganje neće uvažiti (član 3. stav 2. ZPP). Shodno tome, kako je istakao Viši privredni sud, s obzirom na dvojnu normativnu regulisanost mogućnosti pobijanja sudskog poravnanja, može se izvesti zaključak da je sudsko poravnanje jedinstven ugovor, i to materijalni s procesnim dejstvom, pa se na njegovu pravnu valjanost primjenjuje režim koji važi za ništave ugovore.
17. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o vlasničkoj tužbi, niti se radi o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva (već je bitan status zemljišta u vrijeme raspolaganja, od čega zavisi odgovor na pitanje da li se radilo o zahtjevu kojim apelantica nije mogla raspolagati), dokazi koji su izvedeni u tom pravcu (način sticanja spornih nekretnina i u kom obimu, kako je to utvrdio vještak geodetske struke) mogu biti od značaja samo za parnicu u kojoj bi tužitelji koji pretenduju na sporne nekretnine mogli dokazivati da li se radi o zadružnom vlasništvu ili pak o imovini koja pripada tužiteljima. Shodno tome, kako je u vrijeme sudskog poravnanja već bila uspostavljena zemljišna knjiga, a apelantica je nakon toga u javnim evidencijama na spornim nekretninama bila upisana kao korisnik društvene imovine i kako je u to vrijeme na snazi bio Opšti zakon o zadrugama u BiH, u takvoj situaciji nisu ponuđeni dokazi da se radilo o zadružnom vlasništvu koje je stečeno na bilo koji zakonom dozvoljen način, pri čemu apelantica nije imala ovlaštenje da raspolaže spornim nekretninama iz čega proizlazi da je raspolaganje bilo suprotno prinudnim propisima, što znači da nije postojala valjana pravna osnova za upis drugotužene odnosno njenog prednika, prvo kao posjednika, a potom kao vlasnika spornih nekretnina. U takvim okolnostima se, prema stavu Višeg privrednog suda, „izgubilo“ odnosno „nestalo“ društveno vlasništvo bez ikakvog postupka u kojem bi se utvrdilo šta čini zadružno vlasništvo (po kom osnovu je stečeno i u kom obimu) i bez učešća titulara upisanog prava (prvotužitelja).
18. U vezi s tim je još naglašeno da iz nalaza vještaka proizlazi da je u vrijeme zaključenja poravnanja apelantica na spornim nekretninama bila upisana kao korisnik društvenog vlasništva, ali je zaključenim poravnanjem na prednika drugotužene prenijela pravo koje u to vrijeme nije imala, a što proizlazi iz samog teksta poravnanja koje u relevantnom dijelu glasi: „Utvrđuje se pravo prenosa vlasništva na naznačenim nekretninama“, a to apelanticino nepostojeće pravo nije moglo biti predmet prenosa, ali je drugotužena to pravo, ipak, ostvarila uknjižbom na osnovu sudskog poravnanja, pa je upravo to i razlog preinačenja presude u dijelu koji se odnosi na djelomičnu ništavost sudskog poravnanja, tako i u dijelu koji se odnosi na posljedice ništavosti.
19. U vezi s ostalim žalbenim prigovorima tužitelja koji se odnose na ostali dio tužbenog zahtjeva, Viši privredni sud je žalbe odbio jer je zaključio da tužitelji nisu aktivno legitimisani da traže ništavost ostalih ugovora čije su poništenje tražili.
20. Viši privredni sud je, imajući u vidu djelomičan uspjeh u sporu, odluku o troškovima postupka preinačio na način da tužitelji, te apelantica i drugotuženi snose svoje troškove postupka nastale tokom trajanja parnice, uključujući i troškove nastale u žalbenom postupku, primjenom odredbe člana 397. ZPP. Odlukom o troškovima, kako je istakao drugostepeni sud, odlučeno je istovremeno i o apelanticinoj žalbi protiv odluke o troškovima prvostepenog suda, koja je, s obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u postupku, neosnovana. Apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe odbijen je primjenom odredaba člana 386. stav 1. u vezi sa članom 397. ZPP.
21. Odlučujući o revizijama tužitelja, te apelantice i drugotužene protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine reviziju tužitelja usvojio i osporenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o žalbi tužitelja tako da je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, te su tuženi obavezani da tužiteljima solidarno isplate troškove postupka u iznosu od 17.143,00 KM, dok su revizije apelantice i drugotužene odbijene kao neosnovane (sve preciznije navedeno u izreci presude).
22. U toku postupka je između ostalog utvrđeno da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da sporno sudsko poravnanje, na osnovu koga je izvršen prenos prava vlasništva na spornim nekretninama s apelantice na pravnog prednika drugotužene, nije pravno valjano. Naime, Vrhovni sud je naglasio da sudsko poravnanje u osnovi jeste ugovor kojim stranke u parnici uređuju građanskopravni odnos koji je predmet spora, uslijed čega se parnica okončava u smislu relevantnih odredbi ZPP. Dakle, utvrđeno je da takav pravni akt ima mješovitu procesnu i materijalnopravnu prirodu pa pored procesnih mora ispunjavati i materijalnopravne pretpostavke, te se stoga na sudsko poravnanje, osim odredbi ZPP, shodno primjenjuju i odredbe ZOO-a kako u pogledu opštih uslova za zaključenje ugovora tako i posebnih uslova za zaključenje poravnanja kao pravnog posla. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da je u konkretnom slučaju predmet spora, između ostalog, materijalna valjanost odnosno ništavost poravnanja kao ugovora kojim su uređeni odnosi stranaka, te da, kao i svaki drugi ugovor, i sudsko poravnanje može pobijati svako treće lice koje ima pravni interes, odnosno čija su prava poravnanjem povrijeđena (ovdje: tužitelji), iako oni nisu učestvovali u zaključenju poravnanja, a ovo zato što na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i što se na nju može pozvati svako zainteresovano lice (član 109. ZOO-a).
23. Također, utvrđeno je da bez obzira na to da li je predmet sudskog poravnanja bila zadružna ili pak državna imovina, pravilno je drugostepeni sud ocijenio da je to poravnanje ništavo. Naime, utvrđeno je da Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u članu 69. predviđa da je ništava odredba ugovora o hipoteci kojim hipotekarni povjeritelj ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava vlasništva na založenoj nekretnini. Isto tako, utvrđeno je da odredbe ugovora o prenosu vlasništva kojim založena stvar prelazi u vlasništvo povjeritelju, ako njegovo potraživanje ne bude namireno, ne uživaju pravnu zaštitu, iz čega proizlazi da su ništave odredbe ugovora prema kojima su stranke saglasne da davatelj kredita stiče pravo vlasništva na založenoj stvari ukoliko korisnik kredita u utvrđenom roku ne isplati dospjeli novac. Dakle, utvrđeno je da ovakve ugovorne odredbe ne proizvode ni obligacionopravno niti stvarnopravno dejstvo. Kako prema članu 1098. ZOO-a odredbe poravnanja čine cjelinu, ništavost dijela poravnanja kojim je ugovorena tzv. lex commissoria, cijelo poravnanje čini ništavim. Utvrđeno je da je to zbog toga što odredba člana 69. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u vezi sa članom 973. ZOO-a ima zaštitni karakter, da povjeritelj ne bi iskoristio stanje nužde ili teško materijalno stanje dužnika kod traženja kredita i za sebe ugovorio zelenaške klauzule po kojima mu ostaje u vlasništvu stvar veće vrijednosti nego što je obaveza dužnika. Naime, utvrđeno je da se upravo to desilo u ovom slučaju jer je pravni prednik drugotužene, plativši samo 100.000,00 KM banci za ustupljeno potraživanje, stekao poljoprivredno zemljište čija je tržišna vrijednost procijenjena na iznos od preko 5.000.000,00 KM.
24. Osim navedenog, kako je naveo Vrhovni sud, drugostepeni sud je pravilno zaključio da pravosnažna krivična presuda veže parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti (član 12. stav 3. ZPP), a u konkretnom slučaju su apelanticina odgovorna lica odgovarala zbog krivičnog djela zloupotreba ovlaštenja u privredi počinjenog time što su suprotno prinudnim propisima zaključili sporno sudsko poravnanje kojim su pravnom predniku drugotužene omogućili da po znatno nižoj cijeni stekne pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu, koje nisu mogle biti predmet prometovanja. Prema stavu Vrhovnog suda, navedena okolnost da je u krivičnom postupku utvrđeno da je sporno raspolaganje bilo nezakonito i suprotno prinudnim propisima (član 5. Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo, čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, član 88. stav 2. Opšteg zakona o zadrugama, te član 3. stav 2. i čl. 16a. i 16.b Zakona o prometu nekretnina) samo po sebi je dovoljno za utvrđenje ništavosti spornog sudskog poravnanja, u smislu člana 103. ZOO-a. U takvim okolnostima sasvim je irelevantno da li je apelantica sporne nekretnine stekla teretno ili besteretno.
25. Međutim, suprotno stavu drugostepenog suda, Vrhovni sud je zaključio da su tužitelji aktivno legitimisani da pobijaju valjanost ostalih ugovora jer je spornim pravnim poslovima vršeno raspolaganje spornim nekretninama koje su bile evidentirane kao državno vlasništvo čiji je titular prvotužitelj, dok je apelantica bila samo korisnik te imovine, pa se upravo na toj činjenici i temelji aktivna legitimacija prvotužitelja, dok se aktivna legitimacija drugotužitelja temelji na odredbi člana
48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama koja propisuje da će se nekretnine upisane u javnim evidencijama kao državno odnosno društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist zadruge kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nekretnine nalaze.
26. Vrhovni sud je naveo da su i ostali pravni poslovi ništavi, između ostalog jer je njima stavljeno pod hipoteku poljoprivredno zemljište u državnom vlasništvu, što je izričito bilo zabranjeno prema odredbama člana 91. stav 2. tada važećeg zakona o zemljoradničkim zadrugama, kao i prema odredbi člana 88. stav 2. Opšteg zakona o zadrugama koji je stupio na snagu 2003. godine (o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na str. 8. obrazloženja presude).
27. Nadalje je Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim apelanticino pozivanje na odredbe člana 41. Zakona o stečajnom postupku po kojima tužiteljima pripada samo pravo na naknadu štete jer je predmetna parnica počela da teče nekoliko godina prije nego je nad apelanticom otvoren stečajni postupak, a predmet parnice je utvrđivanje ništavosti pravnih poslova, koji se ne može dovesti u vezu sa stečajnim postupkom. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez značaja okolnost što je apelanticin stečajni upravnik osporio drugotužitelju izlučno pravo na spornim nekretninama.
28. Odluku kao u izreci presude Vrhovni sud je donio primjenom odredbe čl. 248. i 250. stav 1. ZPP, dok je odluku o troškovima postupka taj sud donio primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP. Tužiteljima su, kao strankama koje su uspjele u sporu, dosuđeni troškovi zastupanja u ukupnom iznosu od 17.145,00 KM primjenom tarifnih brojeva 2 i 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vezi sa članom 395. ZPP (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 9. obrazloženja).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica prije svega iscrpno i detaljno prigovora što redovni sudovi nisu primijenili odredbe člana
41. Zakona o stečajnom postupku jer je nad njom 2010. godine otvoren stečajni postupak, kojima se reguliše izlučivanje i naknada za izlučna prava, a tužitelji su prijavili izlučno pravo prema spornim nekretninama, što im je osporeno, pa su shodno navedenim odredbama u ovom postupku mogli tražiti samo naknadu štete. Nadalje, apelantica, između ostalog, tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe Opšteg zakona o zadrugama koji je stupio na snagu 9. jula 2003. godine temeljem kojih je sva imovina, pokretna i nepokretna, postala imovina zadruge, zatim odredbe Zakona o zemljoradničkim zadrugama, te Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, kao i odredbe ZOO-a. Apelantica se u tom pravcu poziva na citirane zakone tvrdeći da je shodno njima od 9. jula 2003. godine postala vlasnik spornih nekretnina na kojima je imala pravo korištenja, te da su svi organi u BiH i RS bili dužni da takvu imovinu tako i tretiraju i da je u svojim evidencijama evidentiraju kao apelanticino vlasništvo i posjed. Nadalje, da su sporne nekretnine u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bile društveno vlasništvo, onda, kako apelantica tvrdi, sud ne bi mogao utvrditi da je ono ništavo, pozvavši se na odredbu člana 460. ZOO-a te odredbe čl. 92. i 89. ZPP. Zatim tvrdi da je tokom postupka povrijeđena i odredba člana 8. ZPP jer je u osporenoj presudi Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze, te povrijedio odredbe člana 54. ZPP jer Vrhovni sud nije utvrdio da li su tužitelji imali pravni interes za vođenje predmetne parnice. Apelantica također smatra da je Vrhovni sud donio potpuno pogrešnu odluku o troškovima postupka, prvo iz razloga što je pogrešno usvojen tužbeni zahtjev, a drugo što je apelantica tokom postupka tražila da sud obaveže tužitelje da joj solidarno isplate troškove koje su joj tužitelji prouzrokovali, bez obzira na uspjeh u sporu, a sud uopšte nije naveo iz kog razloga joj nisu priznati troškovi, a što je propisano odredbom člana 388. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud nije postupio u skladu sa članom 191. ZPP jer osporena presuda nema obrazloženje za sve apelanticine prigovore. Apelantica je predložila da se usvoji apelacija, da se utvrdi kršenje prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije, na koja se u apelaciji pozvala, te da se ukine osporena presuda Vrhovnog suda i da se preinači presuda Višeg privrednog suda u dijelu kojim je uvažena žalba tužitelja i preinači tako da se potvrdi prvostepena presuda u tom dijelu, te da se tužitelji obavežu da apelantici solidarno naknade troškove postupka i troškove žalbenog postupka ili da se osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantica u apelaciji neosnovano tvrdi da tužitelji nisu mogli tražiti utvrđivanje ništavosti sudskog poravnanja i drugih pravnih akata, već samo naknadu štete. Shodno načelu dispozicije, tužitelj sam odlučuje koju vrstu tužbe će podnijeti, a tužbu za utvrđenje ništavosti pravnog posla može podnijeti svako lice koje za to ima pravni interes (član 109. ZOO-a). Nadalje je Vrhovni sud u odgovoru istakao da je u pravosnažno okončanom krivičnom postupku utvrđeno da je apelantica nezakonito prometovala nekretninama koje su bile predmet spornog sudskog poravnanja, a lica koja su u njeno ime zaključila to poravnanje su zbog toga krivično odgovarala. Vrhovni sud je još podsjetio da je sud tokom postupka bio vezan tom krivičnom presudom (član 12. stav 3. ZPP-a), a izrekom te presude je konstatovano da se radi o nezakonitom raspolaganju državnim vlasništvom. Stoga su potpuno irelevantne apelanticine tvrdnje da su sporne nekretnine njena imovina. Iz svih provedenih dokaza je proizašlo da su sporne nekretnine bile društvena, a potom državna imovina, te da je apelantica imala samo pravo korištenja, ali ne i pravo raspolaganja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Okružni privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da taj sud ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci.
32. Tužitelji su u odgovoru na apelaciju sve apelanticine prigovore ocijenili neutemeljenim jer iz nijednog propisa koji je važio u relevantnom periodu ne proizlazi opravdanost apelanticinih tvrdnji da se radi o njenoj imovini, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o zemljoradničkim zadrugama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 18/99), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
XVI – Prelazne i završne odredbe Član 91.
Zadruga može koristiti sredstva u državnoj svojini po raznim osnovama.
Sredstava u državnoj svojini koja zadruga koristi po raznim osnovama, zadruga ne može otuđiti niti staviti pod hipoteku.
34. U Opštem zakonu o zadrugama („Službeni glasnik BiH“ br. 18/03 i 55/06) relevantne odredbe glase:
XVI – Prelazne i završne odredbe Član 88.
Zadruga može koristiti sredstva u državnoj svojini po raznim osnovama.
Sredstva u državnoj svojini koja zadruga koristi po raznim osnovama, zadruga ne može otuđiti niti staviti pod hipoteku.
Član 94.
Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog zakona, postaje imovina zadruge.
35. U Zakonu o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Izlučivanje i naknada za izlučna prava Član 41.
(1) Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta regulira se prema posebnim propisima.
(2) Pravo na izlučivanje ne može se ostvariti u prethodnom postupku. Nakon otvaranja stečajnog postupka pravo na izlučenje može se ostvariti najranije nakon izvještajnog ročišta. Ako je predmet izlučivanja neophodan za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, stečajni upravnik može zahtjev za izlučenje odgoditi za period od 90 dana počev od izvještajnog ročišta. Ukoliko je stečajnom upravniku nakon isteka ovog perioda predmet izlučivanja u sljedećih 90 dana potreban za nastavak poslovanja, za ovo je potrebna saglasnost stečajnog sudije. Rješenje se dostavlja stečajnom upravniku i izlučnom povjeriocu. Učesnici mogu protiv ovog rješenja uložiti žalbu.
(3) Za period do izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju samo prava potraživanja zbog prekomjerne istrošenosti predmeta izlučivanja. Nakon izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju prava na naknadu zbog korištenja tog predmeta. Izlučni povjerilac ima pravo da bude u potpunosti namiren za sve gubitke vrijednosti stvari za koju je vezano izlučno pravo nakon izvještajnog ročišta. Ako stečajni upravnik nije u mogućnosti da zaštiti vrijednost te stvari kroz isplate izlučnom povjeriocu, onda izlučni povjerilac ima pravo da izluči tu stvar nakon što stečajnom upravniku da rok od osam dana.
(4) Ukoliko je predmet čije se izlučivanje moglo zahtijevati prije otvaranja stečajnog postupka neovlašteno prodat od strane stečajnog dužnika, privremenog upravnika ili nakon otvaranja postupka, od strane stečajnog upravnika, izlučni povjerilac može zahtijevati ustupanje prava na protučinidbu, ako ona još nije izvršena. On može zahtijevati protučinidbu iz stečajne mase, ako ona postoji u masi i ako se iz mase može izdvojiti.
(5) Ako nisu ispunjeni uvjeti iz stava 4. ovog člana izlučni povjerilac može, kao stečajni povjerilac, tražiti naknadu štete ako je dužnik prodao stvar i kao trošak stečajne mase ako je privremeni stečajni upravnik ili stečajni upravnik prodao stvar na nelegalan način.
36. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 12. stav (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 89.
Sudsko poravnanje može da se odnosi na cijeli tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio. Pred sudom se ne može zaključiti poravnanje u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Kad sud donese rješenje kojim ne dozvoljava poravnanje stranaka, zastaće se sa postupkom dok ovo rješenje ne postane pravosnažno.
Član 92.
Sudsko poravnanje može se pobijati samo tužbom.
Sudsko poravnanje se može pobijati ako je zaključeno u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.
Tužba iz stava 1. ovog člana se može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za razloge pobijanja, a najdocnije u roku od pet godina od dana zaključenja sudskog poravnanja Ako sudsko poravnanje bude poništeno, postupak se nastavlja kao da sudsko poravnanje nije ni bilo zaključeno.
Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 388.
Stranka je dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.
Član 397. stav (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
37. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Posljedice ništavosti Član 104. st. (1) i (3) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon što drugo ne određuje. Isticanje ništavosti Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
Zabranjene odredbe Član 973.
(1) Ništava je odredba ugovora o zalozi da će založena stvar preći u svojinu povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, kao i odredba da će u tom slučaju povjerilac može po unaprijed određenoj cijeni prodati založenu stvar ili je zadržati za sebe.
(2) Ali, ako je u zalogu data stvar čija je cijena propisana, ugovarači se mogu sporazumjeti da će povjerilac moći prodati založenu stvar po propisanoj cijeni ili je po toj zadržati za sebe.
PORAVNANJE
Pojam Član 1089.
(1) Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnosti i određuju svoja uzajamna prava i obaveze.
(2) Postoji neizvjesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.
Sposobnost Član 1091.
Za zaključenje ugovora o poravnanju potrebna je sposobnost za raspolaganje pravom koje je predmet poravnanja.
Predmet Član 1092.
(1) Predmet poravnanja može biti svako pravo kojim se može raspolagati.
(2) Punovažno je poravnanje o imovinskim posljedicama krivičnog djela.
(3) Ne mogu biti predmet poravnanja sporovi koji se tiču statusnih odnosa.
38. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 69.
Ništava je odredba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni poverilac ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava svojine na založnu nepokretnost, ubiranjem plodova koje ta nepokretnost daje ili iskorišćavanjem nepokretnosti na drugi način.
39. U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/05), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.
U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu: SRBiH) do 31. decembra 1991. god, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Član 2.
Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.
Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
47. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. U odnosu na apelacione prigovore kojima apelantica problematizuje primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
50. U vezi s prigovorima kojima apelantica dovodi u sumnju ocjenu dokaza u okviru redovnih sudova, Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na brojne propuste revizijskog suda kojima nastoji da ospori presudu tog suda i time opravda pozivanje na kršenja prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud iznesene prigovore ne može prihvatiti opravdanim, imajući u vidu dato obrazloženje Vrhovnog suda i relevantne odredbe materijalnog prava na koje se Vrhovni sud pozvao. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud razmotrio identične prigovore koje apelantica iznosi u apelaciji, suprotno njenim tvrdnjama. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u predmetom postupku donio konačnu odluku, za svoj stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva dao argumentovano i detaljno obrazloženje, pri čemu je detaljno razmotrio sva sporna pitanja koja apelantica apelacijom ponovo pokreće, a tiču se, između ostalog, pravnog karaktera sudske nagodbe i mogućnosti njenog pobijanja u sudskom postupku, pravnog interesa tužitelja za vođenje postupka, pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad apelanticom u kontekstu člana 41. Zakona o stečajnom postupku, te posebno statusa spornih nekretnina. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dato obrazloženje o ništavosti sporne sudske nagodbe i ostalih pravnih poslova, u smislu člana 103. ZOO-a, utemeljio, između ostalih, na relevantnim odredbama Zakona o zemljoradničkim zadrugama, Opšteg zakona o zadrugama, Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ZOO-a i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba na koje se taj sud pozvao, posebno odredaba koje se odnose na zabranu raspolaganja i stavljanja pod hipoteku sredstava u državnom vlasništvu, te onih koje propisuju ništavost odredaba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni povjeritelj ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava vlasništva na založenu nekretninu, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u njihovoj primjeni. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu i pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je taj sud bio vezan, shodno odredbi člana 12. stav 3. ZPP, kojom su apelanticina ovlaštena lica proglašena krivim za krivično djelo zloupotreba položaja i ovlašćenja, upravo zbog zaključenih pravnih poslova čija je ništavost tražena u predmetnom postupku. Dakle, imajući u vidu detaljno obrazloženje Vrhovnog suda, te odredbe materijalnog prava koje je Vrhovni sud primijenio, kao i činjenicu da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su apelantici tokom postupka bile uskraćene procesnopravne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno s ostalim učesnicima postupka, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica neutemeljeno ukazala.
52. U vezi s apelanticinim prigovorima kojima osporava i odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbama čl. 386. stav (1) i 397. stav (2) ZPP, a prema ocjeni Ustavnog suda okolnosti konkretnog slučaja su to opravdavale. Stoga se apelanticino pozivanje na odredbu člana 388. ZPP (stranka je dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio) prema ocjeni Ustavnog suda čini neutemeljenim posebno uzme li se u obzir sadržaj citirane odredbe i činjenica da apelantica nije ponudila argumente kojima bi opravdala primjenu citirane odredbe u okolnostima konkretnog slučaja.
53. Konačno, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu da je Ustavni sud u Odluci AP 3422/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3422/15 od 12. maja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao apelaciju drugotužene protiv osporene presude Vrhovnog suda u kojoj Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu u kontekstu osporene presude i apelacionih prigovora drugotužene.
54. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
55. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica osim pozivanja na kršenje navedenog prava ničim nije obrazložila u čemu se sastoji kršenje tog prava, već pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo temelji na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga Ustavni sud pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neutemeljenim.
56. U odnosu na prigovore vezane za kršenje prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideja, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu člana 17. Evropske konvencije „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“, pa shodno tome proizlazi da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost koja bi za posljedicu dovela do kršenja navedenih prava u segmentima na koje je apelantica neutemeljeno ukazala.
58. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava iz člana 17. Evropske konvencije jer u okolnostima predmetnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman