Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4501/17 (N. J.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4501/17
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4501/17, rješavajući apelaciju Nebojše Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Janjića podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci br. 11 0 K 020568 17 Kpp od 12. oktobra 2017. godine i 11 0 K 020568 17 Kv od 19. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvoru, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 020568 17 Kpp od 12. oktobra 2017. godine i 11 0 K 020568 17 Kv od 19. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštava u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 28. novembra 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kpp od 12. oktobra 2017. godine apelantu je (skupa s drugih 16 osumnjičenih lica za koja će se u daljnjem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni) određen pritvor u trajanju od najduže mjesec dana, počevši od 10. oktobra 2017. godine, tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 10. novembra 2017. godine, zbog razloga propisanih članom 197. stav 1. tačke b), g) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).
6. Okružni sud je utvrdio da osnovana sumnja za apelanta i ostale osumnjičene proizlazi iz dokumentacije koju je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. Navedeno je da su to, pored naredbe o provođenju istrage broj TI 3 0 KT 0037678 17 od 11. oktobra 2017. godine, i Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu MUP-a Republike Srpske, PU Banja Luka, broj Ku- 24/17 od 11. oktobra 2017. godine s prilozima – dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Okružnog suda (ukupno 37 naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji), zapisnik o ispitivanju osumnjičenih, potvrda o lišenju slobode osumnjičenih, zapisnik o saslušanju svjedoka Dejana Škorića i drugih svjedoka, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Zatim, kako je dalje navedeno, to su i mnogobrojne službene zabilješke u kojima su sadržani transkripti razgovora pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima i izvodi iz kaznenih evidencija.
7. Navedeno je da osnovna sumnja u odnosu na apelanta i osumnjičenog Ognjana Kokića da su zajedno izvršili predmetno krivično djelo proizlazi iz presretnutih razgovora i službenih zabilješki navedenih u rješenju, kao i komunikacije apelanta koju je uputio S. K., kao i drugih presretnutih razgovora, iz kojih je utvrđeno da apelant i Ognjan Kokić međusobno komuniciraju i dogovaraju način dostavljanja opojne droge. Istaknuto je da je svjedok S. O. izjavio da je od A. G. kupio opojnu drogu marihuanu od 140 grama za iznos od 1.000,00 KM, te da mu je poznato da se on druži s apelantom, dok je svjedok M. B. izjavio da je kupovao opojnu drogu od S. G., kao i drugi svjedoci, a sam apelant je prilikom ispitivanja naveo da odlazi u mjesto Šipovo kod A. G. i njegovog sina Stevana. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su se apelant i Ognjan Kokić bavili preprodajom opojne droge, te da je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora, kako je to propisano odredbama člana 197. stav 1. ZKPRS.
8. Također, Okružni sud je utvrdio da postoje i posebni razlozi iz člana 197. stav 1. tačke b), g) i v) ZKPRS zbog kojih je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor.
9. U pogledu razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Okružni sud je istakao da iz prijedloga za određivanje pritvora proizlazi da je u daljnjem toku istrage potrebno identificirati lica kojima osumnjičeni prodaju opojnu drogu, lokacije gdje se opojna droga nalazi, kao i utvrditi identitet NN lica saizvršilaca od kojih su osumnjičeni opojnu drogu kokain, heroin i marihuanu nabavljali radi daljnje prodaje, te utvrditi identitet lica radi daljnje preprodaje i identitet krajnjih konzumenata koji su kupovali opojnu drogu od osumnjičenih. Imajući u vidu da su po naredbama Okružnog suda donesenim u predmetnom postupku počevši od 26. aprila do 28. septembra 2017. godine (pobliže opisane na str. 17. i 18. rješenja), kojima su određivane posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima, te prikupljeni materijali iz kojih će se u daljnjem toku istrage moći otkriti identitet lica s kojima su komunicirali osumnjičeni, to će biti potrebno da Tužilaštvo, nakon što utvrdi njihov identitet, sasluša ta lica. Istaknuto je da su imena lica koji su konzumenti opojnih droga poznata osumnjičenima, te da postoji opasnost i opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu osumnjičenih oni mogli utjecati na ta lica, koja su zasigurno osumnjičenima dobro poznata. Kako se na uživaoce opojne droge heroin, kokain i marihuana zbog njihove ovisnosti o drogama vrlo lako može utjecati, a pogotovo na njih mogu utjecati oni koji su im drogu prodavali, to je zaključak suda da postoji opasnost (mogućnost potajnog sporazumijevanja) da osumnjičeni lično pokušaju utjecati na nekoga od svjedoka, što sve ukazuje da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali daljnji tok istrage. Također, kako je dalje istakao Okružni sud, potrebno je da se saslušaju svjedoci čiji je identitet u dosadašnjem toku utvrđen, a radi se o 18 imenovanih svjedoka za koje iz dosada prikupljenih dokaza proizlazi da su kupovali opojnu drogu od osumnjičenih, koje je tužilac pobrojao u podnesenom prijedlogu za određivanje pritvora, a za koje iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da su kupovali opojnu drogu od osumnjičenih. Navedeni svjedoci nisu saslušani, te bi svakako boravkom na slobodi osumnjičeni bili u prilici utjecati na ta lica i ometati daljnji tok istrage.
10. Nadalje, prema ocjeni Okružnog suda, postoje razlozi za određivanje pritvora propisani i članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS prema apelantu i osam osumnjičenih lica jer postoji osnovana sumnja da su ti osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen objektivan uvjet za određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Nadalje, Okružni sud je istakao da su apelant i osam saosumnjičenih lica već do sada osuđivani u više navrata, te je za apelanta navedeno da je osuđivan zbog krivičnog djela neovlašten promet i proizvodnja opojnih droga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, tako da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant ponovio krivično djelo, pogotovo što se radi o istovrsnom krivičnom djelu zbog kojeg je prethodno bio osuđen, jer je očigledno da do sada izricane zatvorske kazne nisu utjecale na apelanta da ne ponavlja vršenje krivičnih djela.
11. Konačno, Okružni sud je utvrdio da postoje i uvjeti za određivanje pritvora apelantu i zbog razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS koji su navedeni u obrazloženju rješenja (str. 18. i 19. obrazloženja rješenja).
12. Pored toga, Okružni sud je naveo da nije osnovan prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti provedenih posebnih istražnih radnji u predmetnom postupku uz pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U 5/16, kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) o određivanju posebnih istražnih radnji nisu u skladu s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazano je da odredbe ZKPRS kao takve nisu proglašene neustavnim bilo kakvom odlukom. Također, Okružni sud je naveo da nije prihvatio mnogobrojne prigovore koji se odnose na izdavanje drugih mjera osumnjičenim iz razloga što je djelo počinjeno na širem području više gradova, preduzete su mnogobrojne radnje izvršenja osumnjičenih na raznim područjima, pa je zbog toga sud ocijenio da je izrečena mjera jedina adekvatna mjera kojom se ispunjava njen cilj i svrha.
13. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih, Okružni sud (vijeće) donio je Rješenje broj 11 0K020568 17 Kv od 19. oktobra 2017. godine, kojim je djelomično uvažio žalbe na način da je preinačio Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kpp 67 od 12. oktobra 2017. godine u pogledu posebnih razloga za određivanje pritvora tako da se svim osumnjičenim pritvor određuje zbog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, a apelantu i osam imenovanih osumnjičenih i zbog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
14. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori žalbi da je osporavano rješenje zasnovano na nezakonitim dokazima i da ne sadrži razloge o osnovanoj sumnji kao općem uvjetu za određivanje pritvora, kao i posebnim razlozima za pritvor propisanim odredbama člana 197. stav 1. tačke b) i v) ZKPRS. O tome su u obrazloženju osporavanog rješenja izneseni potpuni, jasni i za vijeće Okružnog suda u svemu prihvatljivi razlozi u odnosu na svakog od osumnjičenih. Uz to, kako je dalje navedeno, navodi žalbe braniteljice apelanta i osumnjičenog Ognjana Kokića da osporavano rješenje nema uopće razloge (što bi značilo da ne sadrži nikakvo obrazloženje) i da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama (što podrazumijeva postojanje određenih obrazloženja, ali ne u pogledu svih odlučnih činjenica) potpuno su kontradiktorni i nemaju uporište u obrazloženju osporavanog rješenja, koji uz ostalo sadrži razloge o osnovanoj sumnji, pojedinačno u odnosu na svakog od osumnjičenih, te razloge o postojanju posebnih razloga za pritvor (str. od 10. do 22) i svim drugim činjenicama relevantnim za određivanje pritvora kao najstrože mjere za uspješno vođenje postupka.
15. Osim toga, na str. 17. i 18. obrazloženja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak je naveo imena svjedoka koje tužilac tek treba da sasluša, kao i druga lica čija je identifikacija u toku (utvrđuje se i analizom obimnog materijala prikupljenog provođenjem posebnih istražnih radnji), a nesumnjivo su osumnjičenim poznati kao konzumenti i kupci opojnih droga i kao takvi su posebno osjetljivi, zavisni od prodavača i podložni njihovom utjecaju. Jednako tako je sudija za prethodni postupak u obrazloženju osporavanog rješenja iznio jasne i prihvatljive razloge koji su ga opredijelili u zaključku da postoji i opasnost od negativnog utjecaja osumnjičenih i na njihove saučesnike, od kojih svi također nisu još otkriveni i njihova se identifikacija utvrđuje svestranom analizom materijala prikupljenog provođenjem posebnih istražnih radnji.
16. Ukazano je da je sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio da ranija osuđivanost apelanta i ostalih osam imenovanih osumnjičenih za istovrsna i druga krivična djela, uz druge okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na njihove lične i imovinske prilike, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ti osumnjičeni ponoviti krivično djelo (za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna) i da je radi otklanjanja te opasnosti ovim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, o čemu su izneseni iscrpni razlozi na str. 19, 20, 21. i 22. rješenja o određivanju pritvora.
17. Istaknuto je da se osporavano rješenje ne zasniva na nezakonitim dokazima, kako se to u apelantovim žalbama decidirano tvrdi. Naime, okolnost da je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio da određene odredbe ZKPBiH nisu u skladu s Ustavom BiH (odredbama člana I i II) i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije, čija je primjena po tom Ustavu obavezna i primarna, ne isključuje primjenu odredaba člana 236. ZKPRS niti dovodi u pitanje zakonitost naredbi za određivanje posebnih istražnih radnji koje su u predmetnoj istrazi donesene u skladu s tom procesnom odredbom. Navedeno je da se u žalbi paušalno tvrdi da te naredbe ne sadrže osnove sumnje niti razloge za produženje posebnih istražnih radnji. Neosnovano se smatra da je sud propustio da osumnjičene obavijesti o provođenju i trajanju posebnih istražnih radnji shodno članu 237. ZKPRS, jer, kako je s tim u vezi istakao Okružni sud, svi osumnjičeni kojima je određen pritvor u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o određivanju pritvora obaviješteni su da su protiv njih provođene posebne istražne radnje.
18. Konačno, ukazano je da se utvrđene opasnosti od negativne aktivnosti i utjecaja osumnjičenih na daljnje uspješno vođenje ovog krivičnog postupka, kao i opasnosti od nove kriminalne aktivnosti apelanta i ostalih osumnjičenih, kao posebnih razloga zbog kojih je osumnjičenima određen jednomjesečni pritvor, ne mogu otkloniti nekom drugom zakonom propisanom mjerom koja je blaža od pritvora, pa su s tim u vezi neprihvatljivi izneseni prijedlozi žalbi za određivanje blažih mjera.
19. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud uz odgovor na apelaciju dostavio i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 17 Kž od 20. novembra 2017. godine kojim su odbijene žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih podnesene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kv 2 od 9. novembra 2017. godine, kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor produžen.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana „II/3.d), e) i f)“ Ustava Bosne i Hercegovine te člana „5, 8. i 13“ Evropske konvencije. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora kao i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i v) ZKPRS. Ističe da redovni sud nije razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera.
21. Navodi da se osnovana sumnja protiv njega bazira na nezakonitim dokazima, to jeste rezultatima posebnih istražnih radnji. Apelant ističe da nije imao uvid u dokaze, da je imao uvid samo u izvještaj o počinjenom krivičnom djelu koji predstavlja samo prepričavanje, da su naredbe o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji bez navedenih osnova sumnje, bez opisanih razloga za produženje posebnih istražnih radnji, te da nije obaviješten da su protiv njega provedene istražne radnje. S tim u vezi, apelant ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj U 5/16 i ističe da je u prvostepenom rješenju konstatirano da Ustavni sud nije donio ovu odluku u vezi sa ZKPRS, ali apelant smatra da je sud dužan voditi računa o odlukama Ustavnog suda koje su primjenjive u konkretnom predmetu. Kako god, apelant smatra da je pritvor određen uz povredu člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine imajući u vidu da je član 235. stav
g) ZKPRS identičan članu 117. ZKPBiH. U tom kontekstu, apelant ističe „da ovaj dio apelacije ima za cilj dovođenje u pitanje kvalitet određenih odredbi ZKPRS (koji se tiču posebnih istražnih radnji 235., 236, 237) i usklađenost predmetnih odredbi sa Ustavom BiH, Evropskom konvencijom te sudskom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda“, te je ukazao i na odluku Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske. Osporene odredbe su, kako dalje tvrdi, same po sebi i u njihovoj implementaciji suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine. Smatra da je u cijelosti opravdano njegovo shvatanje da su identične odredbe ZKPRS podložne istom testu usklađenosti sa standardima ljudskih prava, nezavisno od toga što se citirani dijelovi Odluke U 5/16 odnose na odredbe ZKPBiH. Apelant dalje navodi da se njegov branilac više puta obraćao Tužilaštvu za uvid i kopiranje predmeta Tužilaštva, te navodi pismene i usmene zahtjeve.
II.Odgovor na apelaciju
22. Tužilaštvo je ukazalo da okolnost da je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio da određene odredbe ZKPBiH nisu u skladu s Ustavom BiH (odredbama člana I i II) i Evropskom konvencijom (čl. 6, 8. i 13) ne isključuje primjenu člana 236. ZKPRS niti dovodi u pitanje zakonitost naredbi za određivanje posebnih istražnih radnji koje su u konkretnoj istrazi donesene u skladu s tom procesnom odredbom. Osim toga, netačni su navodi da apelant nije imao uvid u dokaze a da je imao uvid samo u izvještaj o počinjenom krivičnom djelu koji predstavlja samo prepričavanje, da su naredbe o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji bez navedenih osnova sumnje, bez opisanih razloga za produženje posebnih istražnih radnji, te da apelant nije obaviješten da su protiv njega provedene istražne radnje. Naime, 11. oktobra 2017. godine izvršeno je ispitivanje svih sedamnaest osumnjičenih i postupajući tužilac ih je lično upoznao o tome da su protiv njih provedene istražne radnje i u kojem periodu su one bile provođene. Također je i apelantu u prisustvu njegovog branioca saopštio da su protiv njega provođene posebne istražne radnje u proteklom periodu, te je apelantu i njegovom braniocu lično predočio na uvid sve dokaze koji su prikupljeni u istrazi i koji su bili prilog izvještaja, a što je konstatirano u zapisniku. Apelant i njegov branilac su izvršili uvid u sve dokaze i ostavljeno im je potrebno vrijeme da pripreme iznošenje odbrane. Kada se apelant sa svojim braniocem upoznao sa svim dokazima, a u kojim se nalazio i materijal nastao provođenjem posebnih istražnih radnji, apelant je iznio svoju odbranu u kojoj se osvrnuo i na komunikaciju nastalu provođenjem posebnih istražnih radnji, a što je konstatirano u zapisniku. U vezi s apelantovim navodima da se njegov branilac više puta obraćao Tužilaštvu za uvid i kopiranje predmeta Tužilaštva, te navodi pismene i usmene zahtjeve, odgovoreno je da je tužilac obavijestio branioca da nije u mogućnosti da omogući odbrani uvid u dokaze koje ima u tužilačkom spisu do okončanja istrage kada će ponovo pozvati i saslušati osumnjičenog apelanta i njegovog branioca i predočiti mu u prisustvu branioca sve dokaze koji su prikupljeni nakon okončane istrage. Ostaje samo pitanje zašto se apelantov branilac nije obratio sudu da izvrši uvid u dokaze koji su dostavljeni sudu, niti je zatražio od suda ispitivanje zakonitosti naredbi i načina na koji su provedene posebne istražne radnje, shodno odredbi člana 237. stav 3. ZKPRS.
23. Okružni sud je naveo da su u osporenim rješenjima jasno obrazloženi razlozi koji su sud opredijelili za donošenje odluke te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačke b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kv od 19. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. te člana 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
31. Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana [ ] te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
32. U vezi s apelantovim navodima da su odluke kojima mu je određen pritvor suprotne članu 5. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jeste „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).
33. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak i vijeće Okružnog suda na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da iz osporenih odluka proizlazi da su u oba slučaja razmotreni svi dostavljeni dokazi koji su taksativno navedeni u tim odlukama, koji su prikupljeni u predmetnom postupku. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a vijeće Okružnog suda je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
35. Također, u odnosu na apelantov navod koji je posebno istaknut – da se do dokaza o osnovanoj sumnji došlo na nezakonit način, odnosno da su preduzete posebne istražne radnje suprotne stavu Ustavnog suda iz Odluke U 5/16, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije iznijeti stav (Odluka broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14. odluke o dopustivosti, dostupna na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Stoga je i njegovo pozivanje u ovom dijelu na praksu Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske neosnovano, kao i apelacioni navodi koji su u vezi s tim tvrdnjama o povredi prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije.
36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što su redovni sudovi u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
37. Apelant smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Okružni sud pozvao u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo.
38. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
39. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu odredio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197. stav 1, i to tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, i tačka v) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
40. U vezi s navodima o ometanju istrage, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op. cit., presuda Becciev, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Okružni sud je ukazao na činjenicu da je u daljnjem toku istrage potrebno identificirati lica kojima osumnjičeni prodaju opojnu drogu, kao i lokacije gdje se opojna droga nalazi, kao i utvrditi identitet NN lica saizvršilaca od kojih su osumnjičeni opojnu drogu kokain, heroin i marihuanu nabavljali radi daljnje prodaje, te utvrditi identitet lica radi daljnje preprodaje i identitet krajnjih konzumenata koji su kupovali opojnu drogu od osumnjičenih. Istaknuto je da su imena lica koja su konzumenti opojnih droga poznata osumnjičenima, te da postoji opasnost i opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu osumnjičenih oni mogli utjecati na ova lica, koja su zasigurno osumnjičenima dobro poznata, na koja se zbog njihove ovisnosti o drogama vrlo lako može utjecati, a pogotovo na njih mogu utjecati oni koji su im drogu prodavali, te je zaključak suda da postoji opasnost osumnjičenih da lično pokušaju utjecati na nekoga od svjedoka, što sve ukazuje da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali daljnji tok istrage. Dalje, naglašeno je da je potrebno da se saslušaju svjedoci čiji je identitet u dosadašnjem toku utvrđen, a radi se o 18 imenovanih svjedoka za koje iz dosad prikupljenih dokaza proizlazi da su kupovali opojnu drogu od osumnjičenih, koje je tužilac pobrojao u podnesenom prijedlogu za određivanje pritvora, a za koje iz dosad prikupljenih dokaza proizlazi da su kupovali opojnu drogu od osumnjičenih.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Okružni sud za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dao dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.
U vezi s navodima da postoji opasnost od ponavljanja djela, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za neovlaštenu proizvodnju i promet opojnih droga. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit, Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud uzeo u obzir da je apelant i ranije osuđivan, i to za istovrsna i druga krivična djela, što, uz druge okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na njegove lične i imovinske prilike, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo (za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka apelaciono vijeće dalo dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
44. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koji su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu, apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od tri mjeseca (jedan mjesec inicijalnog pritvora). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovom stavu, u osporenim rješenjima naveo da se utvrđene opasnosti od negativne aktivnosti i utjecaja osumnjičenih na daljnje uspješno vođenje ovog krivičnog postupka, kao i opasnosti od nove kriminalne aktivnosti apelanta i ostalih osumnjičenih kao posebnih razloga zbog kojih im je određen jednomjesečni pritvor ne mogu otkloniti nekom drugom zakonom propisanom mjerom koja je blaža od pritvora.
46. U vezi s apelantovim navodima da se njegov branilac više puta obraćao Tužilaštvu za uvid i kopiranje predmeta Tužilaštva, Ustavni sud zapaža da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode“ da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost“ njegovog ili njenog lišenja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05).
47. Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven i nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišenja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega (ibid, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 202-204).
48. Evropski sud je, usprkos tome, zaključio da, čak i u postupcima prema članu 6. Evropske konvencije u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi, mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada je to striktno neophodno u svjetlu snažnog, jednako važnog javnog interesa, kao što je nacionalna sigurnost, potreba da određene policijske metode istrage ostanu tajna ili za zaštitu osnovnih prava drugog lica. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak prema članu 6. Evropske konvencije obuhvata i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba, kako u aplikantovu korist tako i protiv njega, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa (ibid, A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 205. i 206). Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti moguće, član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane balansiraju tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega (ibid, A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 218).
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da apelantu uopće nisu dostavljeni dokazi iz predmetnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo u odgovoru navelo da je obavijestilo apelanta da nije u mogućnosti da omogući odbrani uvid u dokaze koje ima u tužilačkom spisu do okončanja istrage kada će ponovo pozvati i saslušati osumnjičenog apelanta i njegovog branioca i predočiti mu u prisustvu branioca sve dokaze koji su prikupljeni nakon okončane istrage. Međutim, kako je istaklo i Tužilaštvo, apelant se nije obratio sudu da izvrši uvid u dokaze koji su dostavljeni sudu niti je zatražio od suda ispitivanje zakonitosti naredbi i načina na koji su provedene posebne istražne radnje, shodno odredbi člana 237. stav 3. ZKPRS. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o određivanju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su proveli test balansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
51. U pogledu navoda kojim je apelant doveo u pitanje kvalitet zakona, to jeste usklađenost odredaba člana 235. stav 1. tačka g), te čl. 236. i 237. ZKPRS s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon sam po sebi (nezavisno od konkretnog predmeta i apelantove situacije) krši neka od ustavnih prava apelanata.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je sud odluku o određivanju pritvora apelantu donio:
a) nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;
b) nakon što je utvrdio da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje te ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči, o čemu je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu i po tom osnovu; i
c) kada apelantu prilikom donošenja odluke o određivanju pritvora nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost određivanja njegovog pritvora.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman