Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3462/17 (Ž. L.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3462/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3462/17, rješavajući apelaciju Željka Lojanice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Lojanica protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 Rs 010896 15 Rev od 8. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Lojanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 Rs 010896 15 Rev od 8. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 010896 14 Rsž od 15. decembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Rs 010896 13 Rs od 3. oktobra 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tuženog („Telekomunikacije Republike Srpske“ a.d. Banjaluka) o prestanku ugovora o radu od 18. aprila 2012. godine, da tuženi vrati apelanta na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu isplati naknadu na ime izgubljenih plata, toplog obroka, zimnice i ogreva i plati doprinose po osnovu penzijskog i zdravstvenog osiguranja, sve to za određene vremenske periode. Takođe, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog mobinga isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a da je u toku 2009. godine došlo do privatizacije tuženog, a nakon toga i do organizacionih promjena, pa je apelant 21. jula 2010. godine raspoređen u Direkciju za tehniku, IJ Zvornik, Grupa poslova za podršku poslovnim procesima. Dalje je navedeno da je tuženi 6. februara 2012. godine donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta kojim su brisana radna mjesta u grupama poslova za podršku poslovnim procesima u svim izvršnim jedinicama tuženog, pa tako i u IJ Zvornik. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelant 9. marta 2012. godine obaviješten da je neraspoređen, te da će se njegov status rješavati u skladu sa Programom zbrinjavanja viška radnika (ukupno 71 radnik, od čega u IJ Zvornik 5 radnika), a da je apelantu ugovor o radu otkazan rješenjem od 18. aprila 2012. godine sa otkaznim rokom od 90 dana, uz obrazloženje da tuženi nije iznašao mogućnost da i dalje zadrži određeni broj radnika na radu, te da mu je isplaćena otpreminina u iznosu od 53.753,04 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07-prečišćeni tekst) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom njegovog rada, te ako mu u skladu sa odredbama stava 2. istog člana s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da u slučaju ukidanja radnog mjesta zaposleni na tom radnom mjestu automatski ima status radnika za čijim je radom prestala potreba, pa ukoliko ne postoji mogućnost rasporeda zaposlenog na druge poslove, poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku shodno odredbama člana 126. stav 2. Zakona o radu. Vrhovni sud je istakao da su takve aktivnosti u okviru ovlaštenja poslodavca koga za smanjenje broja izvršilaca ili ukidanje poslova opredjeljuju razlozi ekonomske, tehnološke ili organizacione prirode, zbog čega se sudovi u postupku ocjene zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa ne mogu upuštati u ocjenu cjelishodnosti poslodavca u pogledu organizacije izvršavanja poslova iz njegove djelatnosti. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da apelant nije ni sporio da je kod tuženog u spornom periodu došlo do poremećaja u ekonomskom, tehnološkom i organizacionom smislu, te da navedeno proizilazi i iz Programa zbrinjavanja viška radnika od 1. marta 2012. godine u kojem je konstatovano da je izvršena unutrašnja reorganizacija poslovnih procesa u dijelu Direkcije za marketing i prodaju, što je rezultiralo donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao okolnosti koje bi se mogle okarakterisati kao mobing ili diskriminacija, kako to propisuju odredbe čl. 111. stav 5. Zakona o radu i čl. 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je tuženi jednostrano i nezakonito donio odluku kojom mu je prestao radni odnos. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da mu je radni odnos prestao suprotno relevantnim odredbama Zakona o radu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman