Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3633/17 (N. I.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3633/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3633/17, rješavajući apelaciju Nasera Islamovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Naser Islamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 000741 15 Kž 3 od 25. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Naser Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 000741 15 Kž 3 od 25. aprila 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH, za koje djelo mu je izrečena uvjetna osuda, na način da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u vremenu provjere od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Također je apelant obavezan da oštećenom (Savez RVI Bosne i Hercegovine) isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelantovi žalbeni prigovori da prvostepeni sud u ponovnom postupku, a sve nakon ukidanja ranije presude, nije izveo niti jedan novi dokaz, te da je prilikom ispitivanja svjedoka koji su se odazvali na poziv samo konstatirano da oni ostaju kod ranijih iskaza, a kojima je suštinski ukazano na moguću povredu načela neposrednosti, potpuno neprihvatljivi. Naime, da iz sadržaja raspravnih zapisnika sa glavnih pretresa proizlazi da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, u ponovnom postupku neposredno saslušao više svjedoka (J. L., E. J., A. K., V. M. i Ž. A.) i vještaka finansijske struke M. D., te da je prilikom provođenja tih radnji, kako optužbi tako i obrani, bila pružena mogućnost da ranije navedene svjedoke kao i vještaka neposredno ispitaju. Vrhovni sud je naglasio da to što pitanja i primjedaba na dane iskaze nije bilo, odnosno što je zapisnički konstatirano da svjedoci i vještak kazuju istovjetno kao prilikom ranijih izjašnjenja i da ostaju kod istih, samu proceduru ponovnog suđenja ne čini manjkavom. Nadalje, da iz izreke prvostepene presude proizlazi da je apelant, nakon što je prethodno oglašen krivim za predmetno krivično djelo, temeljem odredbe člana 101. stav 2. ranije važećeg Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) obvezan da oštećenom isplati određen novčani iznos. Vrhovni sud je ocijenio da donošenjem navedene presude, u dijelu koji se odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, prvostepeni sud nije povrijedio načelo zabrane reformatio in peius iz člana 371. ranije važećeg ZKP. Također je istaknuto, da to bez obzira na činjenicu što prethodna prvostepena presuda, koja je povodom apelantove žalbe ukinuta rješenjem Vrhovnog suda, u svojoj izreci nije sadržavala obvezu apelanta da oštećenom nadoknadi štetu, odnosno što tom presudom oštećenom nije bio dosuđen imovinskopravni zahtjev. Naime, da je predmetna zabrana u ranije važećem procesnom zakonu bila određena na slijedeći način - ako je žalba izjavljena samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u odnosu na pravnu ocjenu djela i na kaznenu sankciju. Vrhovni sud je ocijenio da se zabrana preinačenja na gore, dakle suprotno apelantovoj tvrdnji, ne odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, zbog toga što isključivo kaznene sankcije i pravna ocjena djela imaju značaja za procjenu je li presuda izmijenjena na štetu optuženog ili ne. Posebno je naglašeno, da postoji obveza suda da u situaciji kada prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu, da oštećenom taj zahtjev dosudi. Nadalje, da je u obrazloženju svoje presude prvostepeni sud dao sasvim određene razloge za stav da je apelant u kritično vrijeme, kao direktor i predsjednik Upravnog odbora Javnog glasila - lista Saveza ratnih vojnih invalida BH- APEL (u daljnjem tekstu: SRVI BH APEL), imao svojstvo odgovorne osobe, da je postupajući u tom svojstvu, u namjeri pribavljanja imovinske koristi za sebe, zloupotrijebio svoje ovlasti tako što je, protivno Statutarnoj odluci o radu SRVI BH APEL (kojom odlukom su u članovima 12., 14. i 25. regulirane nadležnosti i postupanje direktora), kod Kantonalnog suda u Sarajevu registrirao vlastitu firmu pod istim imenom BH-APEL d.j.l. za izdavanje lista sa istom namjenom. Zatim, da je koristeći činjenicu da je njegov potpis kao ovlaštene osobe ispred SRVI BH-APEL registriran u ZPP i drugim pravnim osobama i da posjeduje pečat, dao naloge „Vakufskoj banci“ da sa računa SRVI BH-APEL izvrši prijenos određenog iznosa novčanih sredstava na račun njegove firme, da su ta sredstva, i to po raznim osnovama, uplaćena u devet navrata, da je u cilju opravdavanja prijenosa novčanih sredstava osobno sačinio ugovor o pozajmici koji nije odobren od strane organa SRVI BiH, te da je ovakvim postupcima za sebe i svoju firmu pribavio imovinsku korist u visini iznosa koji nije vraćen SRVI BH-APEL (koji iznos je apelant obavezan da isplati oštećenom). Vrhovni sud je ocijenio da neosnovano apelant u žalbi dovodi u pitanje svoj status u inkriminiranom periodu. Naime, da je i sam apelant u više iskaza koje je davao tokom predmetnog krivičnog postupka isticao da je on na sjednici Upravnog odbora SRVI BH APEL imenovan za njegovog predsjednika, te da je na osnovu odluke o osnivanju javnog glasila BH APEL on bio njegov direktor i glavni urednik. Nadalje, da je apelant doista i obavljao ranije navedene poslove da proizlazi i iz iskaza svjedoka J. L., E. J., E. M., A. K. i H. T., te da vjerodostojnost ranije navedenih iskaza apelantovom žalbom na bilo koji način nije ni dovođena u pitanje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je opravdano prvostepeni sud zaključio da je apelant u inkriminiranom periodu imao svojstvo odgovorne osobe. Također je naglašeno da je neprihvatljivo pozivanje apelanta na stavove iz ranije presude prvostepenog suda, kojom je apelant oslobođen od optužbe za predmetno krivično djelo, jer je u pitanju presuda koja je rješenjem Vrhovnog suda ukinuta, pri čemu je odlučeno da se predmet tom sudu vrati na ponovno suđenje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant citira stavove iz ranije presude prvostepenog suda, kojom je bio oslobođen optužbe a koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda, te navodi da u ponovljenom postupku nije izveden niti jedan novi dokaz koji bi upućivao na nešto suprotno od onoga što je navedeno u oslobađajućoj presudi, te da u osporenim odlukama nisu data obrazloženja da je apelant imao svojstvo ovlaštenog i odgovornog lica, što se moralo odraziti na pravnu kvalifikaciju. Apelant je istakao da tužilac nije predložio da se apelant obaveže na plaćanje bilo kakve naknade, a na šta je apelant osporenim odlukama obavezan čime su prekoračene granice optužbe i presuda donesena na štetu apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman