Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5364/15 (S. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5364/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5364/15, rješavajući apelaciju Sadete Memišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sadete Memišević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29. septembra 2015. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Sadeti Memišević isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadete Memišević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29. septembra 2015.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadeta Memišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Energopetrola“ d.d. Sarajevo, tuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 14. i 15. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 25. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 30. decembra 2008. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, te je 16. marta 2009. godine preinačila tužbeni zahtjev isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 069678 08 P od 29. januara 2010. godine obavezan je tuženi isplatiti apelantici razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad, za period od 1. januara 2006. godine do 14. decembra 2007. godine, kao i razlike iznosa poticajne otpremnine u iznosima navedenim u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je naloženo tuženom da apelantici obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je bio osnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike osnovnih plaća, čiju visinu je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. S tim u vezi, obrazloženo je da je vještak izvršio obračun apelanticine plaće u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za oblast naftne i petrohemijske privrede u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) za sporni period, izvršio iskazivanje isplaćene plaće apelantici, te utvrđivanje razlike između plaće prema GKU i isplaćene plaće. Na osnovu navedenog nalaza i mišljenja vještaka, Općinski sud je zaključio da je tuženi apelantici isplatio plaće u manjem iznosu od plaća prema GKU, te je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u navedenom dijelu. Nadalje, u toku dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je 14. decembra 2007. godine zaključen sporazum o prestanku ugovora o radu uz korištenje poticajnih mjera (u daljnjem tekstu: sporazum o otpremnini), kojim su se apelantica kao zaposlenica i tuženi kao poslodavac sporazumjeli da s istim datumom raskinu ugovor o radu uz isplatu poticajne otpremnine, te da je apelantici utvrđena visina poticajne otpremnine u iznosu od 35.432,85 KM, koja joj je i isplaćena. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da su visina plaća koje su apelantici bile isplaćene i koje su bile osnov za isplatu poticajnih otpremnina obračunate i isplaćene u znatno nižem obimu, Općinski sud je zaključio da je razlika visine otpremnine između isplaćene otpremnine apelantici i otpremnine koja je obračunata prema plaćama isplaćenim u skladu sa GKU iznosila 50.076,17 KM. Stoga je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike iznosa poticajne otpremnine. Na kraju, Općinski sud je ocijenio da je osnovan i apelanticin tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za sporni period, iz razloga bliže navedenih u obrazloženju presude.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 069678 10 Rsž od 4. oktobra 2013. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Općinskog suda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tuženog bila neosnovana, te da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak i donio pravilnu i zakonitu odluku. Kantonalni sud je dalje naveo da je, u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike poticajne otpremnine, Općinski sud pravilno udovoljio kao osnovanom potraživanju, o čemu je dao pravilne razloge.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29. septembra 2015. godine revizija tuženog je djelomično usvojena i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike otpremnine i naknade troškova parničnog postupka, tako da je apelantici odbijen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u određenom novčanom iznosu. Nadalje, apelantica je obavezana tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom je u ostalom dijelu odbijena revizija tuženog.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu za isplatu razlike poticajne otpremnine. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je u stavu 3. sporazuma o otpremnini navedeno da je visina poticajne otpremnine utvrđena na osnovu člana 3. stav 1. tačka b) Odluke o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog, koji u relevantnom dijelu glasi: ,,b) za zaposlenike koji samoinicijativno podnesu zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa do 1. novembra 2007. godine isplatit će se otpremnina u iznosu od jedne prosječne mjesečne neto plaće isplaćene zaposleniku tokom posljednja tri mjeseca prije raskida ugovora o radu za svaku navršenu godinu staža osiguranja u društvu, pravnim prednicima društva uvećana za 3.500,00 KM“. Vrhovni sud je istaknuo da je iz navedene odluke slijedilo da je obračun otpremnine vršen na osnovu isplaćene neto plaće, a ne po GKU pripadajuće plaće, kako je neosnovano smatrala apelantica da joj pripada. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je obrazložio da se radilo o poticajnoj otpremnini koja je određena odlukom Uprave poslodavca i unijeta u sporazum o otpremnini i koji obavezuje i apelanticu i tuženog. Istaknuto je da GKU ne sadrži odredbe o poticajnoj otpremnini, nego u članu 54. određuje samo otpremninu za slučaj odlaska u penziju. Kako su se za iznos poticajne otpremnine stranke sporazumjele prema odluci poslodavca, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi u reviziji osnovano upućivao na pogrešan obračun poticajne otpremnine. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantici je pripadalo pravo na poticajnu otpremninu u skladu s Odlukom i sporazumom o otpremnini, koja joj je i isplaćena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom, u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike poticajne otpremnine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je u toku postupka utvrđeno kolika je trebala biti apelanticina plaća, u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima, pa budući da se iznos otpremnine vezao za iznos plaće, konsekventno tome i otpremnina je morala biti veća, kako su to utvrdili nižestepeni sudovi. Smatra da otpremnina koja je isplaćena nije obračunata u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima (GKU i ugovorom o radu) koji imaju obavezujuću pravnu snagu. S tim u vezi, apelantica navodi da su ništave odredbe sporazuma o otpremnini, koje kao prosječnu neto mjesečnu plaću utvrđuje jedan iznos, a prema GKU, navedeni iznos je trebao biti višestruko veći, tako da je apelantici, faktički, suprotno imperativnim normama, obračunata i isplaćena poticajna otpremnina u manjem iznosu. Ističe da je tuženi, protivno imperativnim normama, apelantici obračunavao i isplaćivao manje plaće od osnovnih, te je shodno navedenom i poticajna otpremnina obračunata i isplaćena u manjem iznosu. Apelantica, također, smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao oko šest godina i devet mjeseci. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud navodi da je osporenu odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje ukazuje apelantica, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud ističe da se navodi iz apelacije ne odnose na postupak pred ovim sudom.

15. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je postupao u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku.

16. Tuženi navodi da je sporazum o otpremnini zaključio sa apelanticom na bazi dobrovoljnosti i uzajamnosti, da se apelantica usaglasila sa svim odredbama sporazuma o otpremnini, pa prema tome i sa visinom otpremnine koju je primila. Smatra da Vrhovni sud nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje i imovinu, te predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

18. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:

Član 54.

Prilikom odlaska u penziju zaposlenik ima pravo na otpremninu u iznosu od najmanje tri prosječne plaće njegovog radnog mjesta ili prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, ako je to za zaposlenika povoljnije.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 22. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom, u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike poticajne otpremnine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća i razlike poticajne otpremnine, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).

28. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

29. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 30. decembra 2008. godine, a da je pravosnažno okončan krajem septembra 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko šest godina i devet mjeseci. Ustavni sud također zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja postupka. Ustavni sud također zapaža da je postupak pred Općinskim sudom okončan nakon 13 mjeseci od dana podnošenja tužbe, što je po mišljenju Ustavnog suda primjeren rok za donošenje prvostepene odluke u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, povodom žalbe tuženog trajao oko tri godine i osam mjeseci, što se čini kao predug rok, a da je postupak povodom revizije trajao oko dvije godine. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelanticine prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim, jer je postupak koji se po zakonu smatra hitnim trajao oko šest godina i devet mjeseci, pri čemu najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim je postupak trajao oko tri godine i osam mjeseci, a taj sud za navedeno nije dao bilo kakve razloge.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštovanja standarda donošenja odluke „u razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

31. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane odluke AP 1062/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na odluku u ovom predmetu, okolnosti konkretnog slučaja i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

34. Apelantica u suštini smatra da je do kršenja njenog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, djelimično uvažavajući reviziju tuženog, preinačio nižestepene presude na način što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike poticajne otpremnine.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi da apelantici na ime razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad i na ime razlike poticajne otpremnine isplati određene novčane iznose, te naloženo tuženom da apelantici obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaće. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na GKU, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključili da je apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća i razlike poticajne otpremnine u određenim novčanim iznosima osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike poticajne otpremnine, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer je apelantici pripadalo pravo na poticajnu otpremninu u skladu s odlukom tuženog i sporazumom o otpremnini, koja joj je i isplaćena. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude slijedi da GKU ne sadrži odredbe o poticajnoj otpremnini, nego u članu 54. određuje samo otpremninu u slučaju odlaska u penziju. Nadalje, slijedi i da prema sporazumu o otpremnini, koji su zaključili tuženi i apelantica i koji obavezuje obje strane, obračun otpremnine je vršen na osnovu isplaćene neto plaće, a ne po GKU pripadajuće plaće. Dovodeći u vezu odredbe GKU i interne akte tuženog s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda u navedenom dijelu. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih odredaba na apelanticinu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima su utemeljeni, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj praksi, te u vezi s tim zaključio da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, predmet broj AP 288/14 u okviru Odluke o dopustivosti broj AP 207/14 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba GKU i internih akata tuženog na predmetnu situaciju, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

Pravo na imovinu

39. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak na tri sudske instance ukupno trajao oko šest godina i devet mjeseci, imajući u vidu da se radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan, pri čemu najveća odgovornost za to leži na Kantonalnom sudu.

41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba GKU i internih akata tuženog u odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike poticajne otpremnine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5364/15 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio