Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3094/15 (D. Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Tužba
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3094/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3094/15, rješavajući apelaciju Dragutina Šipke, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dragutina Šipke.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Dragutinu Šipki u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Dragutinu Šipki zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragutina Šipke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 046298 14 Rsž od 22.

septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 046298 08 Rs od 30. januara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragutin Šipka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 046298 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 046298 08 Rs od 30. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i „Krajina osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 9. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je tužbom koju je podnio protiv tuženog 29. avgusta 2008. godine zatražio da mu tuženi zbog neisplaćenih plata, toplog obroka, regresa i prevoza kod dolaska i odlaska s posla naknadi štetu u ukupnom iznosu od 118.371,00 KM. Na ročištu od 15. septembra 2011. godine apelant je, osim naprijed navedenog zahtjeva, predložio da sud donese odluku kojom će se utvrditi da je nezakonita Odluka tuženog o razrješenju apelanta s mjesta direktora tuženog broj 648/08 od 7. marta 2008. godine. U činjeničnim navodima tužbe apelant je istakao da je Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 02-568/07 od 23. februara 2007. godine imenovan na funkciju direktora na mandatni period od četiri godine, da je prethodno, 29. oktobra 2005. godine, s Upravnim odborom tuženog zaključio Ugovor o međusobnim pravima i obavezama kojim su regulisana međusobna prava i obaveze, te je zatražio da se njegovim zahtjevima za isplatu i poništenje odluke o razrješenju udovolji.

6. Tuženi je u odgovoru na tužbu, u dijelu zahtjeva za poništenje odluke o razrješenju, istakao prigovor neblagovremenosti tužbe, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva osporio zato što je apelant po pravosnažnosti odluke o razrješenju s mjesta direktora pozvan da se rasporedi na drugo radno mjesto, što je on odbio. Apelantovo odbijanje rasporeda na druge poslove je za posljedicu imalo prestanak važenja ugovora o radu budući da je obavljanje funkcije direktora bilo vezano za radni odnos kod tuženog, a Ugovor na koji apelant ukazuje od 20. oktobra 2005. godine je istekao 5. marta 2007. godine.

7. Osnovni sud je po sprovedenom postupku donio Presudu broj 71 0 Rs 046298 08 Rs od 30. januara 2014. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je u stavu I izreke presude odbacio apelantovu tužbu u dijelu zahtjeva za poništenje Odluke tuženog o razrješenju apelanta s mjesta direktora broj 684/08 od 7. marta 2008. godine, dok je stavu II izreke presude odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog neisplaćenih plata, toplog obroka, regresa i prevoza kod dolaska na posao i odlaska s posla po osnovu Ugovora o međusobnim pravima i obavezama od 20. oktobra 2005. godine za period od 1. juna 2008. do 5. marta 2011. godine. Na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći sve dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je, prije svega, ukazao da materijalno pravo koje u konkretnom slučaju treba primijeniti predstavlja Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZR). S tim u vezi je u pogledu istaknutog prigovora neblagovremenosti tužbe podsjetio na odredbu člana 118 ZR kojom su propisani rokovi u okviru kojih se sudu može podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa, i to godinu dana od saznanja za povredu, a najkasnije tri godine od učinjene povrede. Osnovni sud je, osim toga, napomenuo da su u pitanju prekluzivni rokovi i da se u slučaju nepodnošenja tužbe u propisanim rokovima gubi pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava. Imajući u vidu da je osporena odluka o razrješenju apelanta s dužnosti direktora tuženog donesena 7. marta 2008. godine i apelantu uručena 13. marta 2008. godine, kada je imao saznanje o eventualnoj povredi svojih prava, a da je zahtjev za ocjenu zakonitosti ove odluke i njeno poništenje zatražio na pripremnom ročištu 15. septembra 2011. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba u ovom dijelu neblagovremena jer je podnesena istekom zakonom propisanog subjektivnog roka od godinu dana.

8. U pogledu neosnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva koji se tiče naknade štete, Osnovni sud je zaključio da bez nezakonitog postupanja poslodavca (tuženog) nema ni štete, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i posljedice. S tim u vezi, Osnovni sud je napomenuo da je Ugovor o međusobnim pravima i obavezama od 29. oktobra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) na kojem je apelant zasnovao svoj zahtjev po svojoj prirodi menadžerski ugovor, da su tim ugovorom regulisani prava i obaveze između apelanta kao direktora i tuženog kao poslodavca, te da su navedenim ugovorom regulisana prava i obaveze ugovornih strana za vrijeme trajanja mandata. Zatim su navedene relevantne odredbe Ugovora kojima je propisano kad i na koji način Upravni odbor može raskinuti ugovor i razriješiti direktora. Uvidom u odluku o razrješenju apelanta s funkcije direktora Osnovni sud je utvrdio da je apelant razriješen dužnosti direktora, između ostalog, zbog protivpravnog otuđenja državnog kapitala, nepravilnog i nekontrolisanog ulaganja u investicije i dovođenja tuženog u nelikvidno stanje. Iz odredbi zaključenog Ugovora, na čijoj je primjeni apelant insistirao, Osnovni sud je zaključio da apelant, kao bivši direktor tuženog, nema pravo da zahtijeva naknadu na ime izgubljenih primanja u situaciji kada se osnov razrješenja s dužnosti nalazi u odredbi člana 11 Ugovora, a osim toga u konkretnom postupku apelant nije dokazao da je nakon isteka mandata 5. marta 2007. godine, ponovnim izborom za direktora, donesen Ugovor kojim je produženo važenje prethodnog ugovora ili je zaključen novi ugovor. Zbog svega istaknutog, a prije svega zbog činjenice da je apelant prekludiran u pravu da zahtijeva sudsku zaštitu u smislu ocjene zakonitosti odluke o razrješenju s dužnosti direktora, Osnovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu Ugovora od 29. oktobra 2005. godine neosnovan, pa je kao takav odbijen.

9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 046298 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je ponovio predmet spora i bitna utvrđenja prvostepenog suda na osnovu kojih je u dijelu zahtjeva za poništenje odluke o razrješenju s mjesta direktora Osnovni sud zaključio da je tužba neblagovremena, a u dijelu zahtjeva za naknadu štete zbog neisplaćenih plata, toplog obroka, regresa i prevoza zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i da navodima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice, i to da je apelant kod tuženog obavljao funkciju direktora, da je s Upravnim odborom tuženog zaključio Ugovor o međusobnim pravima i obavezama, čiji je predmet regulisanje prava i obaveza, da je apelant razriješen s funkcije direktora tuženog i da je u odredbi člana 9 tog ugovora regulisano da, pored prava i obaveza iz Ugovora, direktor ima i sva druga prava i obaveze kao i ostali zaposlenici društva, pa se shodno tome u konkretnim okolnostima primjenjuju odredbe ZR. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude o odbacivanju tužbe u dijelu zahtjeva koji se tiče poništenja odluke o razrješenju apelanta s mjesta direktora tuženog, naveo da je prvostepeni sud, rješavajući pitanje blagovremenosti tužbe, imao u vidu odredbe iz člana 118 ZR, koje su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjene. U vezi s pravilnošću prvostepene presude u pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen (isplata), Okružni sud je podsjetio da je pravo na isplatu naknade po osnovu rada u odnosu na (ne)zakonitost odluke o razrješenju apelanta s mjesta direktora u okolnostima konkretnog slučaja akcesorne prirode, pa kako zbog prekluzije nije utvrđena nezakonitost odluke o razrješenju to je zahtjev za isplatu u smislu člana 130 ZR pravilno odbijen.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, obrazložene jasnim i iscrpnim razlozima koje je u svemu prihvatio kao svoje. S tim u vezi je naglasio da je tužba kojom je apelant pokrenuo konkretan spor podnesena 29. avgusta 2008. godine, a preinačena isticanjem novog zahtjeva 15. septembra 2011. godine. U obrazloženju presude je napomenuto da spor u kojem se pobija odluka poslodavca (kao što je konkretan slučaj) predstavlja spor o zakonitosti te odluke i sud u postupku određenu odluku ocjenjuje na osnovu odredbi relevantnog zakona, kolektivnog ugovora ili opšteg akta poslodavca, pa ako nađe da je donesena suprotno propisima poništava je. Imajući u vidu da je apelant kod tuženog bio u radnom odnosu obavljajući poslove direktora, na razrješenje spornog odnosa se primjenjuju odredbe ZR, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je zatim ponovio sadržaj odredbe iz člana 118 ZR, prema kojoj radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava (stav 1), a podnosi je u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od učinjene povrede (stav 2). Subjektivni jednogodišnji rok se računa od dana saznanja za povredu prava. U konkretnom slučaju apelant pobija Odluku tuženog kao poslodavca broj 684/08 od 7. marta 2008. godine kojom je razriješen dužnosti direktora. Prijemom te odluke 13. marta 2008. godine apelant je imao saznanja za eventualnu povredu prava na koju se poziva, a od tog datuma počinje da teče rok za podnošenje tužbe. Međutim, kako je apelant takav zahtjev istakao tek na ročištu od 15. septembra 2011. godine, tužba je u tom dijelu pravilno odbačena kao neblagovremena u smislu člana 67 stav 2 ZPP u vezi sa članom 118 ZR jer je prošao i objektivni i subjektivni rok od tri, odnosno jedne godine (subjektivni se može računati samo u okviru objektivnog). U pogledu neosnovanosti apelantovih revizionih tvrdnji prema kojima u konkretnim okolnostima, isticanjem zahtjeva za poništenje odluke s mjesta direktora, nije došlo do preinačenja tužbe, Vrhovni sud je podsjetio da je apelant na ročištu 15. septembra 2011. godine preinačio tužbu jer je uz zahtjev za isplatu plata i drugih primanja po osnovu rada stavio i zahtjev da se utvrdi ništavom odluka o razrješenju dužnosti direktora. Dakle, uz postojeći zahtjev je istakao novi, pa se radi o preinačenju tužbe kako propisuje odredba člana 56 stav 1 ZPP. Ovakav novopostavljeni zahtjev ne predstavlja prethodno pitanje za rješenje ranije postavljenog zahtjeva (za isplatu plata i drugih primanja) jer taj raniji zahtjev nije ni zasnivan na nezakonitosti odluke o razrješenju (apelant u reviziji tvrdi da ne želi raditi kod tuženog na drugim poslovima koji su mu nuđeni, ne traži povratak na posao, zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca), nego na odredbama Ugovora od 25. oktobra 2005. godine prema kojima je apelant, pod izvjesnim uslovima, imao pravo da prima platu do isteka mandata i nakon prijevremenog razrješenja. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, kako je dalje obrazloženo, apelantov zahtjev za isplatu plata i drugih primanja nije osnovan u smislu odredbe člana 90 ZR jer pravo na platu radnik ostvaruje po osnovu stvarno izvršenog rada kod poslodavca, a pravo na naknadu plate, shodno odredbama istog zakona i kolektivnog ugovora, po osnovu odobrenog odsustva, bolovanja i slično ili na osnovu utvrđenog prava na rad koji nije ostvaren krivicom poslodavca. Drugim riječima, kako je dalje obrazloženo, rad ili utvrđenje prava na rad, odnosno poništenje odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa su osnov za isplatu plate ili njene naknade. Budući da apelant kod tuženog ne radi od razrješenja dužnosti direktora, da u konkretnom sudskom postupku nije utvrđeno da je odluka o razrješenju nezakonita i da se zbog neblagovremenosti tužbe u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva nije moglo meritorno raspravljati, proizlazi da je odluka o razrješenju apelanta dužnosti direktora postala konačna i pravosnažna. Zbog proteka roka (prekluzivnog karaktera) za podnošenje tužbe, isključena je mogućnost raspravljanja o njenoj ispravnosti (čak ni kao o prethodnom pitanju), što podrazumijeva neoborivu pretpostavku o njenoj zakonitosti. Iz navedenog proizlazi da nema osnova po kom bi apelantu pripadalo pravo na isplatu plate, odnosno naknade plate za traženi period, a time ni pravo na isplatu ostalih akcesornih potraživanja (toplog obroka, regresa, naknade za prevoz kod dolaska i odlaska na posao). Zahtjevu za naknadu plata i ostalih primanja, kako je dalje istakao Vrhovni sud, nije bilo moguće udovoljiti ni na osnovu Ugovora od 29. oktobra 2005. godine jer je apelant konačnom i pravosnažnom odlukom razriješen dužnosti direktora iz razloga sadržanih u naprijed navedenoj odredbi člana 11 tog ugovora, pa je isključena primjene čl. 13 i 14 stav 2 tog ugovora, prema kojim odredbama bi imao pravo da prima platu do isteka mandata bez obzira na prijevremeno razrješenje. Vrhovni sud je, suprotno tvrdnjama revizije, zaključio da je drugostepena presuda zasnovana na činjenicama koje je pravilno i potpuno utvrdio prvostepeni sud, da su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava i u obrazloženju ocijenjeni svi relevantni žalbeni navodi, kao i razlozi zbog kojih smatra da nisu osnovani. Slijedom izloženog, na osnovu odredbe iz člana 248 ZPP apelantova revizija je odbijena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Suština apelacionih navoda koji se tiču prava na pravično suđenje odnosi se na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, apelant problematizuje pitanje ocjene dokaza, zatim ukazuje na nedostatak obrazloženja, i to naročito u odlukama koje su donesene u žalbenom i revizionom postupku, smatrajući da sudovi druge i treće instance nisu dali odgovore na suštinska žalbena i reviziona pitanja koja su u uskoj vezi s odlukom o odbacivanju tužbe (u jednom dijelu). Naime, apelant smatra da su djelimičnim odbacivanjem tužbe sudovi zanemarili prirodu samog spora i činjenicu da je tužba za isplatu iz radnog odnosa podnesena blagovremeno. Preinačenje kojim je dopunio ranije postavljeni tužbeni zahtjev, prema apelantovom mišljenju, ne predstavlja preinačenje tužbe u pravom smislu i ne može uticati na procesna i materijalna dejstva prvobitno podnesene tužbe, kako su sudovi pogrešno zaključili.

12. Osim toga, apelant je ukazao na prekomjernu dužinu trajanja postupka koji je po prirodi hitan, zbog čega je zatražio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete.

13. Povreda prava na imovinu je dovedena u vezu s nedostacima na koje je ukazano u vezi s pravom na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao jer je u rješenju konkretne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjeno procesno i materijalno pravo koje se ni u kom slučaju ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Vrhovni sud je, kako je dalje navedeno, iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, izjašnjavajući se o pitanjima koja se ponovo ističu u apelaciji, a koja u konkretnim okolnostima nisu ni relevantna. S tim u vezi je napomenuto da činjenica neuspjeha u sporu sama za sebe ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu, imajući pri tome u vidu prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u obrazloženju osporene presude navedeni jasni razlozi za odbijanje žalbe, koju je potvrdio Vrhovni sud. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud je naveo da je tokom postupka pred tim sudom u svemu postupljeno u skladu s procesnim i materijalnim propisima, da je prvostepenu presudu, u kojoj su navedeni jasni razlozi i dato detaljno obrazloženje povodom apelantovog tužbenog zahtjeva, potvrdio Okružni sud i Vrhovni sud. Smatra da nije došlo do kršenja prava navedenih u apelaciji.

17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, da u postupku pred redovnim sudovima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu jer su presude koje je apelant osporio zakonite i jasne. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 90.

Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.

Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad.

Odluka poslodavca ili sporazum sa radnikom koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana – ništavni su.

U slučaju povrede prava iz stava 2. ovog člana, radnik ima pravo da pokrene postupak za naknadu štete.

Poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 130.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 56.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

[...] 2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

[...] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su njima povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom.

27. U konkretnom slučaju apelant je vodio radni spor radi zaštite prava iz radnog odnosa, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i stoga pogrešnim zaključcima redovnih sudova.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03 i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

30. Dovodeći osporene odluke u vezu s navodima apelacije kojima apelant problematizuje djelimično odbacivanje njegovog tužbenog zahtjeva smatrajući da u tom segmentu nije trebalo primijeniti odredbe ZR, niti odredbe ZPP o odbacivanju tužbe, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u svojim odlukama detaljno bavili identičnim prigovorima nalazeći da oni nisu opravdani, pri čemu su svoje stavove u tom smislu detaljno obrazložili, uz pozivanje na relevantne odredbe ZR (član 118). Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega su materijalne odredbe ZR i odredbe Ugovora od 29. oktobra 2005. godine (koji je apelant zaključio s tuženim), na kojem je apelant zasnovao svoj zahtjev, primjenjive u konkretnim okolnostima. Naime, zbog istaknutog prigovora neblagovremenosti tužbe, odredba člana 118 ZR dovedena je u kontekst tužbenog zahtjeva koji je apelant opredijelio pri podnošenju tužbe i nakon podnošenja prvobitne tužbe, te u tom smislu ocijenjeno da je tužba u pogledu zahtjeva za poništenje odluke o razrješenju neblagovremena i da stoga taj dio tužbenog zahtjeva treba odbaciti. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, nasuprot apelacionim tvrdnjama, s naročitom pažnjom razmotrili identične žalbene i revizione navode, te su ponavljajući sadržaj relevantnih odredbi ZR kojima su regulisani rokovi za podnošenje tužbe iz osnova rada, zatim nesporne datume u pogledu prijema rješenja kojim je odlučeno o apelantovom pravu iz osnova rada, odnosno uskraćivanju prava iz tog osnova, te datume podnošenja tužbe i preinačenja tužbe u postupku pred prvostepenim sudom, zaključili da apelantov zahtjev o zakonitosti odluke o razrješenju s mjesta direktora zbog prekluzije bilo nemoguće ispitati. Redovni sudovi su na tri instance bili saglasni u zaključku da je apelantov zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke o razrješenju neblagovremen, te da je apelant zbog proteka propisanog roka za podnošenje tužbe (subjektivni rok od jedne godine i objektivni rok od tri godine) izgubio pravo na sudsku zaštitu tog prava, zbog čega je njegov zahtjev u tom dijelu odbačen. Pri tome su u osporenim odlukama jasno navedeni relevantni propisi materijalnog i procesnog prava na kojima su odluke zasnovane, uz argumentovana obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

31. U pogledu drugog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se ticao isplate plata i drugih primanja iz radnog odnosa sudovi su takođe, imajući u vidu relevantne odredbe ZR (član 90), kao i odredbe Ugovora (između apelanta kao zaposlenika i tuženog kao poslodavca), bili saglasni da tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelant od razrješenja s mjesta direktora (7. marta 2008. godine) kod tuženog više nije bio radno angažovan, a tužbenim zahtjevom je tražio isplatu za period od 1. juna 2008. do 5. marta 2011. godine. Osim toga, u postupku je nesporno utvrđeno da je apelantov ugovor na kojem je zasnovao zahtjev istekao 5. marta 2008. godine, a kako sudu u pogledu svog opredijeljenog zahtjeva nije ponudio dokaz da je eventualno zaključio novi ugovor, to je zahtjev za isplatu za period u kojem apelant kod tuženog nesporno nije radio odbijen kao neosnovan.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu u granicama kako ga je apelant opredijelio, zatim u granicama razloga navedenih u žalbi i reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentovane razloge zasnovane na relevantnim odredbama ZR i ZPP u vezi s djelimičnom nedopuštenošću, odnosno s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku

33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Evropski sud je takođe ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

35. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred nadležnim sudom 29. avgusta 2008. godine, a okončan je donošenjem presude Vrhovnog suda od 8. aprila 2015. godine, iz čega proizlazi da je postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi trajao šest godina iz sedam mjeseci, što predstavlja relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka.

36. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa u kojem je apelant prvobitno zahtijevao isplatu plata i drugih primanja po osnovu rada, a tokom postupka je, pored navedenog zahtjeva, zatražio ocjenu zakonitosti odluke tuženog o njegovom razrješenju. Iz navedenog se ne može zaključiti da su apelantovom tužbom pokrenuta naročito složena činjenična i pravna pitanja koja bi mogla biti od odlučujućeg značaja za trajanje postupka u konkretnom slučaju.

37. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način mogao doprinijeti ukupnoj dužini postupka koji je okončan počev od podnošenja tužbe tek nakon šest godina i sedam mjeseci.

38. Ustavni sud dalje primjećuje da je tužba Osnovnom sudu podnesena u avgustu 2008. godine i da je taj sud presudu donio tek nakon nešto više od pet godina (30. januara 2014. godine), da je tek u septembru 2011. godine, dakle po proteku tri godine od dana kada je tužba podnesena, zakazano pripremno ročište, a u narednom periodu od dvije godine je održavao ročišta za glavnu raspravu. Okružni sud i Vrhovni sud, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nisu odugovlačili postupak budući da je drugostepena presuda donesena devet mjeseci nakon prvostepene (22. septembra 2014. godine), a trećestepena šest mjeseci kasnije (8. aprila 2015. godine).

39. Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda da obezbijedi okončanje postupka bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava u toku postupka. U okolnostima konkretnog slučaja ova dužnost je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je zakonom određen kao hitan, odnosno o sporu čiji se ishod ticao apelantovog statusa. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da je Osnovni sud ispunio ovu dužnost budući da je odlučivanje i donošenje odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu pred ovim sudom trajalo duže od pet godina.

40. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je po zakonu određen kao hitan, a koji nije pokretao činjenična i pravna pitanja koja su po svojoj složenosti mogla biti od uticaja na trajanje postupka, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini postupka u trajanju od šest godina i sedam mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud kome je bilo potrebno pet godina i pet mjeseci da donese svoju odluku, prvenstveno zbog zanemarivanja dužnosti da postupak okonča bez odugovlačenja, sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

42. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost u rješavanju.

44. S obzirom da sudovi u parnicama iz radnih odnosa moraju obratiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja tih sporova, te da konkretan postupak po zakonu spada u kategoriju hitnih postupaka, imajući pri tome u vidu da je na tri sudske instance trajao šest godina i sedam mjeseci, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“ po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti ukupan iznos od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

45. Apelant je takođe istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao šest godina i sedam mjeseci, za šta najveći dio odgovornosti snosi Osnovni sud, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka.

47. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, konkretno relevantne odredbe ZR i ZPP, pri čemu su data jasna obrazloženje koja se ne doimaju proizvoljnim ili pogrešnim.

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3094/15 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio