Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2776/17 (D. V., A. Z. i Fadil Promex d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2776/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2776/17, rješavajući apelacije Fadil Promex d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fadil Promex d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 120802 16 Rev od 23.

marta 2017. godine;

Dušan Vanovac protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 064811 17 Gž od 15. maja 2017. godine i Asim Zukić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 041532 17 Gž 2 od 10. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2776/17

1. Fadil Promex d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 120802 16 Rev od 23. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu E. K. da mu na ime duga isplati iznos od 13.552,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora isplata duga koji je po navodima iz tužbe nastao tako što je tužena prisvojila iznos od 13.552,00 KM, obavljajući poslove „referenta u osiguranju“ za apelanta. Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da se zakonski zastupnik i vlasnik apelanta, ugovorom od 1. januara 2003. godine zaključenog sa "Bosna osiguranjem", obavezao da će obavljati poslove zastupanja pri ugovaranju osiguranja, da će naplaćene premije u gotovini položiti odmah, a najkasnije idući dan i da će najmanje početkom svakog mjeseca sa drugom ugovornom stranom izvršiti sravnjenje sa tarifom i usklađenje sa računovodstvenim podacima za protekli mjesec. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije tako postupao i nije imao formirane evidencije o svakoj pojedinačnoj polici osiguranja, već je vodio vanbilansne evidencije koje nisu bile u potrebnom obliku, pa je manjak otkrio tek 2007. godine. Vrhovni sud je, također, ukazao da iz akta Kantonalnog tužilaštva broj KTP-166/07 od 20. jula 2009. godine proizilazi da je protiv tužene za krivično djelo pronevjere obustavljena istraga jer nije bilo dovoljno dokaza da je počinila navedeno krivično dijelo. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja odredbi člana 7. stav 1., člana 123. stav 1., u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) proizilazi da je dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranaka, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje zahtjeve, te ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključke o nedokazanosti odnosno neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Dakle, u smislu navedenog, teret dokazivanja činjenica koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe je na apelantu kao tužitelju, dok tužena treba dokazivati činjenice na kojima temelji prigovore kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je apelant za usvajanje tužbenog zahtjeva u skladu sa čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a trebao da dokaže tačnost svojih tvrdnji da mu je tužena kao zaposlenik na radu ili u vezi sa radom namjerno pruzrokovala štetu (član 81. Zakona o radu). Vrhovni sud je zaključio da apelant to nije dokazao pa su pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev i u obrazloženju svojih odluka dali razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. AP-3175/17

3. Dušan Vanovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 24. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 064811 17 Gž od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog Miroslava Stevanovića da mu na ime duga isplati iznos od 9.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostepeni sud je ukazao da je apelant u toku postupka tvrdio da je od strane tuženog angažovan kao punomoćnik za zastupanje u određenim postupcima i to kao lice zaposleno u Agenciji za pružanje intelektualnih usluga i pravne pomoći ,,Kamelija", uz unaprijed ugovorenu naknadu. Prvostepeni sud je ukazao da je tuženi, s druge strane, tvrdio da su on i članovi njegove porodice ovlastili apelanta kao fizičko lice i kao kućnog prijatelja da ih zastupa i preduzima određene pravne radnje i to bez naknade, te da je tuženi iz čisto moralnih razloga ipak isplatio apelantu iznos od 1.500,00 KM. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da apelant, na osnovu predloženih dokaza, u toku postupka nije dokazao da je od strane tuženog angažovan u okviru Agencije za pružanje intelektualnih usluga i pravne pomoći ,,Kamelija", uz unaprijed ugovorenu naknadu. Naime, iz priložene punomoći kojom je tuženi ovlastio apelanta da ga zastupa i vrši sve radnje u postupku se ne može zaključiti da je apelantu data punomoć u tom svojstvu jer na istoj punomoći nema pečata Agencije za pružanje intelektualnih usluga i pravne pomoći ,,Kamelija" što je svakako obavezan element punomoći. Takođe, prvostepeni sud je naveo da iz podnesaka kojim su se nadležni organi obraćali apelantu može se zaključiti da su mu se isti obraćali i dostavljali mu podneske vezane za tuženog i članove njegove porodice isključivo na njegovo ime i prezime, te se nigdje ne pominje Agencija za pružanje intelektualnih usluga i pravne pomoći „Kamelija". Prvostepeni sud je zaključio da apelant nije po osnovu predloženih materijalnih dokaza shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao činjenicu da je kao pravnik u okviru Agencije za pružanje intelektualnih usluga i pravne pomoći ,,Kamelija“ uz naknadu angažovan od strane tuženog i članova njegove porodice, odnosno da su ga isti angažovali da preduzme potrebne radnje i zastupa ih u postupku naknade štete pred osiguravajućim društvom, pred Fondom PIO vezano za porodičnu penziju i pred ostavinskim sudom vezano za ostavinsku raspravu. Prvostepeni sud je ukazao da iako je nesporno da je apelant za tužene obavljao određene pravne radnje, bilo da je podneske predavao tuženi, članovi njegove porodice, bilo apelant, međutim isti ni na koji način nije dokazao da je navedene radnje obavljao uz dogovorenu naknadu, niti kolika bi to ugovorena naknada bila, odnosno za koju naknadu su se dogovorili da apelant obavlja i preduzima predmetne radnje. Prvostepeni sud je zaključio da imajući u vidu da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev iz člana 123. ZPP-a sud je odlučio shodno odredbama člana 126. ZPP-a odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja i odlučio da u cjelosti odbije postavljeni tužbeni zahtjev. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne može povjerovati iskazu apelantove vanbračne supruge koja je izjavila da se prema usmenom ugovoru tuženi obavezao da će isplatiti apelantu za pravničke usluge 10% od naplaćene naknade štete za sebe i članove svoje porodice, budući da je navedena svjedokinja zainteresovana da apelant uspije u postupku, te da nema dokaza da je uopšte bila ugovorena nagrada za naznačene pravničke usluge (nema ugovora, a nema ni drugih dokaza).

AP-4448/17

5. Asim Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 041532 17 Gž 2 od 10. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (E. A.) na ime povrata zajma isplati iznos od 6.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 27. juna 2013.godine podnio tužbu radi povrata određenog iznosa novca navodeći da je tuženom u decembru 2008. godine pozajmio iznos od 10.000,00 KM s rokom vraćanja do kraja 2010. godine. Dalje je navedeno da je tuženi u navedenom roku vratio samo dio novca (3.500,00 KM), pa je apelant podnio tužbu sa zahtjevom za povrat preostalog iznosa od 6.500,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se radi o obligaciono - pravnom odnosu po ugovoru o zajmu, a što proizilazi ne samo iz iskaza parničnih stranke već i iz iskaza saslušanih svjedoka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da, u nedostatku materijalnih dokaza, na osnovu iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka nije mogao sa sigurnošću utvrditi vrijeme nastanka obligaciono-pravnog odnosa da bi mogao i dati ocjenu o istaknutom prigovoru zastare, a s obzirom na različite iskaze apelanta, saslušanog svjedoka Z. R., te kontradiktornost između iskaza apelanta i njegove supruge, kao saslušanog svjedoka, te tuženog i njegove supruge. Kantonalni sud je ukazao da je članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojim zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika, a članom 126. ZPP-a je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu o postojanju iste zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u ovom slučaju teret dokazivanja žalbenih navoda o tome da je tuženom u decembru 2008. godine posudio novčani iznos od 10.000,00 KM, sa rokom vraćanja do kraja 2010.godine, kao i visinu nevraćenog zajma je na apelantu, koji to i tvrdi. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2776/17.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., zabrana diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 123 i 126. ZPP-a, zaključili da apelanti (kao tužitelj) u toku postupaka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljene tužbene zahtjeve, slijedom čega su odbili njihove tužbene zahtjeve. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2776/17 (D. V., A. Z. i Fadil Promex… | Sudska praksa | Aktio