Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/15 (S.K.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 208
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1761/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1761/15, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. K. podnesena protiv rješenja Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 037598 14 Gž 2 od 14. januara 2015. godine, zbog neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih po zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Amila Eterović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 037598 14 Gž 2 od 14. januara 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 037598 13 P 2 od 2. decembra 2013. godine obavezani su tuženi Oslobođenje d.o.o Sarajevo (prvotuženi), Avdo Avdić (drugotuženi) i apelantica (kao trećetužena u navedenom postupku) da tužitelju S. N. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 621,60 KM sve u roku od 30 dana od dana prijema presude.
3. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog klevete, a koji je temeljen na činjeničnim tvrđnjama da je list „Oslobođenje“ 16. aprila 2006. godine objavio članak pod nazivom „Pozovi Mehu radi dionica“, čiji je autor Avdo Avdić, a apelantica je bila odgovorni urednik prvotuženog, kao izdavača. Apelant je na osnovu pismenog obraćanja tuženima 10. maja 2006. godine, tražio od istih javno objavljivanje ispravke navedenog članka (demanti), međutim, tuženi su 18. maja 2006. godine objavili novi članak pod nazivom „Nepostojeći „Tehno-biro“ dobio dionice“. Prema tvrdnjama tužitelja, u navedenim člancima je izraženo niz netačnosti, a koje se ogledaju u tome da tužitelj nema nikakve veze sa pomenutim Mehom Obradovićem, niti sa preduzećem Elektroprivreda, kome nije vršio nikakve usluge, niti je sa istim zaključivao ugovore, a tužiteljeva firma „Tehno-biro“ više nije aktivna, niti su tužitelj i navedena firma ,,Tehno-biro“ dobili dionice Tuzlanske banke. Navedeno je da su tuženi u navedenim člancima iznijeli neistinite činjenice da je : „tužitelj poznat po uništavanju mnogih tuzlanskih preduzeća“; da je „Nusret Softić jedan od glavnih aktera afere Tuzlanska banka“: „da je nezakonito prisvojio 227.000,00 KM dionica Tuzlanske banke“; „nezakonito preuzeo paket dionica od 201.000,00 KM za firme „Tehno-biro”, ,,Oil com“, ,,Terakop“ i „Som Lux“ na ime izvodenja nepostojećih radova“; „da su na tužiteljeva preduzeća prebacivane i dionice koje nisu evidentirane“, zbog kojih navoda je tužitelj pretrpio štetu usljed povrede njegovog ugleda i časti, jer je imao neprijatnosti u svojoj porodici i u kontaktu sa svojim prijateljima i poslovnim partnerima.
4. Općinski sud smatra osnovanim tvrdnje tužitelja da su u spornim tekstovima iznesene neistinite činjenice kojima je tužitelju nanesena šteta. Sud je cijenio navode prvo i drugotuženih iz odgovora na tužbu u kojima su naveli da su sporne informacije objavljene u cilju zadovoljavanja interesa javnosti da sazna istinu obzirom da se radilo o aktuelnoj problematici od značaja za javnost, a novinar je imao legitiman cilj i isti je uložio značajne napore u potvrđivanju iznesenih činjenica, odnosno da je u spornom izražavanju izneseno mišljenje, odnosno vrijednosni sud o pitanjima koja su od javnog značaja. Sve to, po mišljenju tuženih, isključuje odgovornost tuženih u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“, br. 19/03 i 73/05), te člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojim je propisano da svako ima pravo na slobodu izražavanja, a da ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija bez obzira na granice. Naime, tačno je da su odredbama Zakona o zaštiti od klevete i članom 10. Evropske konvencije, kao i Ustavom Bosne i Hercegovine, zagarantovana prava na slobodu izražavanja. Međutim, sloboda izražavanja i njeno ostvarivanje uključuje i obavezu i odgovornost za objavljivanje tačne i nepristrasne informacije zasnovane na provjerenim i istinitim činjenicama, što ovdje nije slučaj, jer su objavljene činjenice koje nisu provjerene, odnosno budući da ista nema za osnov istinitost iznesenih činjenica, tj. da tuženi nisu dokazali istinitost navedenih tvrdnji.
5. Protiv navedene presude, prvotuženi i drugotuženi su podnijeli žalbu zbog svih razloga iz člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljem tekstu: ZPP).
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 037598 14 Gž 2 od 14. januara 2015. godine žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u odnosu na prvotuženog i drugotuženog. U odnosu na apelanticu (trećetuženu) prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. Kako navodi Kantonalni sud, u svakom konkretnom slučaju neophodno je utvrditi da li se radi o okolnostima koje se javljaju u stvarnosti i čije se postojanje, odnosno nepostojanje, može objektivno utvrditi, ili je u pitanju opšti sud o vrijednosti, odnosno uopštena subjektivna ocjena, zaključak ili mišljenje o drugom licu. Stoga se osnovano žalbom ukazuje da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije naveo koji to dio iz spornih tekstova predstavlja iznošenje ili pronošenje neistinitih činjenica (klevetu), koje činjenice mogu biti podložne dokazivanju, te da li su i u kom dijelu tuženi eventualno dokazali tačnost iznijetih tvrdnji, shodno predloženim i provedenim dokazima od strane tuženih; odnosno, zašto je tim dijelom teksta nanesena šteta ugledu tužitelja i u čemu se ista konkretno sastoji, te, nasuprot tome, koji dio teksta eventualno predstavlja vrijednosni sud, čija se istinitost ne može ocjenjivati i za koju ne postoji odgovornost za klevetu.
8. Radi svega navedenog, propusti prvostepenog suda, na koje je ukazano u ovom rješenju, imaju karakter nezakonitog postupanja, kojim je strankama onemogućeno da raspravljaju pred sudom, pa je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, valjalo žalbe prvotuženog i drugotuženog uvažiti i prvostepenu presudu ukinuti, te predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje u odnosu na ove tužene, dok je zbog izostanka žalbe apelantice, u odnosu na nju kao tuženu prvostepena presuda ostala neizmijenjena (član 203. ZPP).
9. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je zaista nejasno iz kojeg razloga je pobijana odluka ostala na snazi u odnosu na apelanticu, dok je u odnosu na prvotuženu i drugotuženu ukinuta obzirom da se u konkretnom slučaju radi o materijalnim suparničarima. Naime, u predmetnom postupku se u istoj stranačkoj ulozi – tuženih pojavljuju tri osobe, obzirom da su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici tj, da njihova eventualno utvrđena odgovornost za klevetu, a samim tim i obaveza naknade nematerijalne štete, proizilazi iz iste činjenične i pravne osnove. Dakle, apelantica smatra da se u konkretnom predmetu radi o jedinstvenom supraničarstvu, o kojem se zbog prirode pravnog posla spor može/mora riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Po mišljenju apelantice, sve tri parnične stranke na pasivnoj strani su se morale smatrati kao jedna stranka, zbog čega čak i da su pojedini suparničari propustili preduzeti koju parničnu radnju, učinak pravnih radnji koje su preduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
10. Međutim, kako je dalje navedeno, upravo suprotno je drugostepeni sud postupio u odnosu na apelanticu, iako su sve tri stranke na pasivnoj strani obavezane na solidarnu isplatu naknade nematerijalne štete. U biti suština ove apelacije jeste da spriječi nastanak potpuno apsurdne situacije da u odnosu na jednu stranku - materijalnog suparničara, pobijana presuda proizvodi pravno dejstvo dok u odnosu na iste učesnike u sporu na tuženičkoj strani, ista ne prozivodi pravno dejstvo, već se postupak vraća na ponovno suđenje. Navodi da je Zakonom o zaštiti od klevete propisano da su u slučaju klevete odgovorna slijedeća lica: pravno lice koje je objavilo takvu informaciju, autor članka, te glavni i odgovorni urednik, što može dovesti do činjenice da u odnosu na prvotuženu i drugotuženu u ponovljenom postupku tužbeni zahtjev bude odbijen kao neosnovan, a u odnosu na apelanticu isti nastavi egzistirati po ranijoj presudi, što zaista ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla. Dakle, ukoliko je odgovoran bilo ko od tuženih onda su odgovorni svi, ili u suprotnom ukoliko nije odgovoran jedan, onda ne bi trebao niti mogao biti odgovoran nijedan od tuženih.
11. U Zakonu o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“, br. 19/03 i 73/05), relevantne odredbe glase:
Odgovornost za klevetu Član 6.
1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. […]
12. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase Član 203.
(1)Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude, ako u ovom zakonu nije odreden drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.
(2)Blagovremeno podnesena žalba spriječava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.
(3)O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
Član 362.
(1)Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
1)ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari) 2)ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);
3)ako je to drugim zakonom određeno.
(3) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom. (4) Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa.
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
15. Osnovno pitanje koje pokreće apelacija svodi se na odgovor da li apelantica kao glavni urednik dijeli pravnu sudbinu sa novinama u kojoj je objavljena navodna kleveta i novinara koji je napisao članak, i mogu li se odredbe ZPP koje se odnose na jedinstveno suparničarstvo primjeniti na apelanticu. Konkretno, članom 366. ZPP je utvrđeno da ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) isti se smatraju kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli. Zakon dakle u slučaju procesne zajednice jedinstvenih suparničara stvara fikciju jedne parnične stranke i onda kada u množini subjekata (fizičkih ili pravnih lica) svako od njih može imati položaj parnične stranke, pa čak i u skupini kao što je obično suparničarstvo. Ova fikcija jedne stranke istovremeno implicira i mnoge druge procesno-pravne posledice, tako da propusti koje učini jedan od jedinstvenih suparničara (npr. propusti rok za izjavljivanje žalbe) ne utiče ni na njega ako su drugi preduzeli tu parničnu radnju, a ako ima različitih preduzetih radnji koje mogu ići na štetu pojedinih suparničara ni one ne djeluju samo na druge, već i na takvog suparničara. Jedinstveno suparničarstvo postoji kod nedjeljivih stvarnih prava ili nedjeljivih obligacija, kada suparničari čine jedinstvenu pravnu zajednicu ili se nalaze u međusobnoj zavisnosti (zaloga, stvarne službenosti, zajednička imovina bračnih drugova prije diobe i dr.). Međutim, u konkretnom slučaju, iz svega navedenog može se izvući zaključak da, u situaciji kada je tužilac mogao da pokrene parnicu protiv novina, autora ili glavnog urednika, slijedi da ova lica ne dijele istu pravnu sudbinu u smislu da preduzimanje bilo koje pojedinačne pravne radnje ovih lica ne obavezuje sve suparničare, nego samo one koje su takvu radnju preduzela ili propustila da učine.
16. Naime, odredbom stava 2 člana 6 Zakona o zaštiti od klevete je utvrđeno da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik i izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Navedeni zakon nigdje ne propisuje da odluka suda mora biti jednaka prema svim licima koja su pobrojana u stavu 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, što znači da ta lica mogu odgovarati (i) samostalno, kao što ne proizlazi ni obaveza da sva ta lica budu tužena. Za navedeni stav se može naći uporište u praksi Ustavnog suda. Na primjer, u Odluci Ustavnog suda broj AP 5582/10 od 29. maja 2014. godine tužitelj je tužio samo lice koje je dalo intervju u kojem je iznosilo klevete na njegov račun, a nije tužio ni novine niti novinara koji je to napisao, kao ni urednika. Dakle, nije tužio nikoga ko je ponaosob naveden u stavu 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. U tom predmetu, tužitelj je u konačnici odbijen sa tužbenim zahtjevom uz obrazloženje redovnih sudova da su, u konkretnom slučaju, pasivno legitimisana lica pobrojana u stavu 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Rješavajući o tužiteljevoj apelaciji, Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije naglasivši: „Međutim, imajujući u vidu dispoziciju koju stranke imaju u parničnom postupku, da je tužen samo jedan od „suparničara“ nije razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, ako se nesporno utvrdi njegova odgovornost za klevetni sadržaj, kao u konkretnom slučaju (vidi tač. 38. i 39. citirane odluke Ustavnog suda broj AP 5582/10 od 29. maja 2014. godine).
17. Stoga, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o jedinstvenom suparničarstvu, pa svaki suparničar snosi odgovornost za (ne)preduzimanje pravnih radnji, jer se novine, autor i glavni urednik ne smatraju kao jedna parnična stranka, pa ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari se ne proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli. Kako je prema odredbama stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete pravo tužitelja koga će tužiti radi klevete, Ustavni sud zaključuje da u konkretnoj situaciji ne postoje materijalni suparničari, odnosno ne postoji obaveza da tužitelj postupa na jedinstven način prema svim tuženim (jedinstveno suparničarstvo), te da stoga u ovom predmetu nije ni došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava kada Kantonalni sud nije izmijenio prvostepenu presudu i u odnosu na apelanticu.
Slijedom naprijed iznesenog zaključka, da se u konkretnom slučaju ne radi o jedinstvenom suparničarstvu, proizlazi da je apelantica bila u obavezi da podnese žalbu protiv presude Općinskog suda, kao i da se ne može smatrati dovoljnim što su žalbu protiv navedene presude podnijeli prvotuženi i durgotuženi. Stoga, budući da je apelantica propustila da, koristeći raspoložive pravne lijekove podnese žalbu protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da apelantica, u okolnostima konkretnog slučaja, nije iscrpila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman