Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4068/17 (M. A., R. J., A. K. i A. Š.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Protek roka
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4068/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4068/17, rješavajući apelacije Mileta Azinovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mile Azinović, Robert Jurković, Andrija Krešto i Ante Škobić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 096223 15 Rev od 8. juna 2017. godine, Zoran Totić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 016869 15 Rev od 24. avgusta 2017. godine i S. K., J. V. i Z. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 068304 16 Rev od 1. avgusta 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli N. Č., E. M., H. P., S. P. i N. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 068304 15 Gž od 29. juna 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
AP-4068/17
1. Mile Azinović, Robert Jurković, Andrija Krešto i Ante Škobić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnijeli su 28. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 096223 15 Rev od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, usvojena je revizija II tužene (Republike Srpske), te je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže II tužena da im isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je za postavljeni zahtjev apelanata pasivno legitimisana označena II tužena u odnosu na koje se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, da je predmetna šteta za apelante nastala u toku rata (apelanti su za štetu nastalu uslijed zatvaranja, kao i za činjenicu ko ih je zatvorio imali saznanje kada su pušteni na slobodu), pa da se početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, od kada je apelantima omogućen pristup sudu. Vrhovni sud je ocijenio da polazeći od toga da je tužba podnijeta 28. maja 2009. godine, da je nastupila zastarjelost prava na naknadu štete, jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastarni rok od tri godine i pet godina. Zatim, da se u odnosu na označenu II tuženu ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO, jer da se ta odredba može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca. Vrhovni sud je ukazao da se na II tuženu primjenjuju zastarni rokovi iz člana 376. ZOO (tri i pet godina), zbog čega nije bilo osnova za primjenu odredbe člana 377. ZOO i to zbog postojanja pravosnažne osuđujuće presude broj K 16/00-134 Županijskog suda u Dubrovniku u odnosu na Branka Ljubišića. Naime, da polazeći od toga da je nastupila zastarjelost potraživanja apelanata da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja od strane II tužene, pa da je valjalo reviziju uvažiti, obje nižestepene presude preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev apelanata.
AP-4340/17
3. Zoran Totić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić - Co d.o.o. Zenica, podnio je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 P 016869 15 Rev od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplate određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant zarobljen kao civil 23. aprila 1993. godine, od strane pripadnika Armije R BiH, i da je bio zatočen u Muzičkoj školi u Zenici 15 dana i u KPD do razmjene 19. juna 1993. godine. Nadalje, da su nižestepeni sudovi utvrdili da se prema apelantu, kao civilu, tokom boravka u zarobljeništvu postupalo protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, da su pravosnažnom presudom Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, u predmetu broj IT-01-47-T od 15. marta 2006. godine optuženi Enver Hadžihasanović i Amir Kubura oglašeni krivim, između ostalog i za događaje u Muzičkoj školi u Zenici. Zatim, da je prvostepeni sud prigovor zastarjelosti potraživanja cijenio u smislu odredbe člana 377. ZOO, pa je isti odbio, nalazeći da apelantovo potraživanje nije zastarjelo jer se radi o potraživanju naknade štete uzrokovane krivičnim djelom. Međutim, da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 376. ZOO (budući da je apelant za štetu i učinioca saznao najkasnije 19. juna 1996. godine, kada je stupila na pravnu snagu Odluka o prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini, a da je tužba podnijeta 11. marta 2009. godine), smatrajući da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO može primijeniti samo u slučaju kada je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da apelant prigovor pogrešne primjene materijalnog prava neosnovano zasniva na stavu da je istaknuti prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete trebalo raspraviti i razriješiti primjenom člana 377. ZOO, te da naknada nematerijalne štete uzrokovana krivičnim djelom ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika ne zastarijeva. Naime, da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična dijela. Naime, da iz odluka Ustavnog suda (AP-3979/11 od 27.09 2014.godine; AP- 4128/10 od 28.03 2014.godine) proizlazi stav da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela, te da je takav pravni stav zauzeo i u svojoj novijoj praksi (Odluka broj AP-2829/15 od 16.02.2016. godine), što znači da se rješavanje prigovora zastarjelosti potraživanja, u slučaju kada se naknada štete zahtijeva od države i entiteta a ne neposrednog izvršioca krivičnog djela, rješava primjenom odredbe člana 376. ZOO.
AP-4648/17
5. N. Č., S. K., J. V., E. M., H. P., S. P., Z. B. i N. V. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijeli su 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 51 0 P 068304 16 Rev od 1. avgusta 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 068304 15 Gž od 29. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata S. K., J. V. i Z. B., odnosno odbačena revizija apelanata N. Č., E. M., H. P., S. P. i N. V. izjavljena protiv osporene odluke Kantonalnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH) na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete koju su apelanti pretrpjeli u toku rata, za vrijeme sukoba Armije R BiH i HVO, zbog zarobljavanja i boravka u logorima u periodu od 1993. godine do 1994. godine. Zatim, da se kao sporno u konkretnoj pravnoj stvari postavilo pitanje primjene dužeg roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Nadalje, da su raspravljajući o prigovoru zastarjelosti zahtjeva apelanata, istaknutog od strane tužene, nižestepeni sudovi, pri nespornoj činjenici da su apelanti bili zatočeni od strane pripadnika HVO, da su boravili u posebno teškim i nehumanim uslovima, da su logori u kojima su boravili apelanti okarakterisani u presudi Haškog suda u kojoj su opisana i dešavanja u logorima, zaključili da se na predmetni slučaj može primijeniti samo odredba člana
376. ZOO, prama kojoj je zahtjev apelanata za naknadu štete zastario. Vrhovni sud je istakao da se zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje prema odredbi člana
377. ZOO samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja, za koje je vezan sud u parničnom postupku. U vezi sa tim je istaknuto da se citirana odredba člana 377. stav 1. ZOO može, dakle, primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa da zbog toga na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je ocijenio da kako je sporna šteta apelantima nastala u ratu, da se početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelante, treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu, te imajući u vidu da je tužba podnesena 5. decembra 2012. godine, da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. ZOO jer je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4068/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da su svi apelanti, u suštini, iskazali nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Apelanti u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva, te su smatrali da je trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (zabrana mučenja, pravo na slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih u suštini zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na apelante N. Č., E. M., H. P., S. P. i N. V. (AP-4648/17) - protek roka
10. Ustavni sud zapaža da su apelanti N. Č., E. M., H. P., S. P. i N. V. protiv presude Kantonalnog suda kojom je, između ostalog, odbijen njihov tužbeni zahtjev, izjavili reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u odnosu na njih odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na navedene apelante, u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 068304 15 Gž od 29. juna 2016. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema navedene odluke Kantonalnog suda budući da je Vrhovni sud revizionu odluku donio 1. avgusta 2017. godine, pa se podrazumijeva da su apelanti drugostepenu presudu primila prije tog datuma. Apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 9. novembra 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu drugostepenu presudu zbog čega je njihova apelacija nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
b)U odnosu na apelante iz AP-4068/17, AP-4340/17 i AP-4648/17 (S. K., J. V. i Z. B.) - prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.
13. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman