Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2657/15 (N. B.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Legitimno očekivanje
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2657/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2657/15, rješavajući apelaciju Nermine Borančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermine Borančić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 026771 13 Gž od 20. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermina Borančić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Ilijas Midžić i Elvisa Zulić, advokati iz Bihaća, podnijela je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 026771 13 Gž od 20. marta 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženih N. E., H. M., B. E. i T. J (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 21. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 026771 10 P od 29. augusta 2013. godine je utvrđeno da je apelantica na osnovu dosjelosti stekla pravo posjeda sa dijelom 1/1 na nekretninama označenim u izreci ove presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i da će se apelantica po pravomoćnosti ove presude upisati kao posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, te će Služba katastra i imovinskopravnih poslova Općine Bosanski Petrovac po pravomoćnosti ove presude izvršiti brisanje upisa sa imena tuženih uz istovremeni upis apelantice sa dijelom 1/1, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom II iste presude obavezani su svi tuženi da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.540,00 KM u roku od 30 dana.

6. Općinski sud je izveo veći broj dokaza i zaključio da je prednik, tj. apelanticin otac, kupio predmetne nekretnine, odnosno kuću 1963. godine od oca tuženih, i da je za nju isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u njen posjed, te je u toj kući živio zajedno sa suprugom i kćerkom - apelanticom, kuću je dogradio i održavao sve do svoje smrti 1997. godine, a nakon toga njegova supruga je nastavila živjeti u kući do svoje smrti 2006. godine. Dakle, kako je navedeno, u pitanju je pravni posao, odnosno usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnina, pa bez obzira na to što nije zaključen u pisanoj formi, ovaj ugovor proizvodi pravno djejstvo, budući da su ugovorne strane izvršile u cijelosti svoje obaveze (predaja u posjed predmetne nekretnine i isplata kupoprodajne cijene).

7. Općinski sud se pozvao na član 46. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" broj 38/78), koji je stupio na snagu 4. januara 1979. godine, kojim je propisano da ugovori o prometu nekretnina zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu zaključeni u pisanoj formi, punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz tog ugovora nastaju. Stoga je apelanticin otac, po mišljenju Općinskog suda, a poslije njega apelantica, kao njegova nasljednica, zakonit posjednik predmetne nekretnine. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je apelantica, uračunavajući i vrijeme posjeda svojih pravnih prednika, savjesni posjednik predmetnih nekretnina duže od 40 godina i nikada nju, kao ni njene prednike, niko od tuženih nije smetao u njihovom posjedu. Naime, apelanticin otac je kupio predmetne nekretnine 1963. godine od oca tuženih i u kući je nesmetano živio, te je dogradio i održavao, kao i okućnicu i nikada nije bilo sporova u vezi sa korištenjem i vlasništvom na predmetnoj nekretnini. U konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da je apelantica bila u posjedu sporne predmetne nekretnine duže od 20 godina (uračunavajući i vrijeme apelanticinog prednika), ali tužene ističu da je sporna savjesnost posjeda, jer su one suposjednici sa dijelom od po 1/4 na osnovu Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bihaću posl. broj 0-86/99 od 24. maja 2005. godine, a da je njihov otac upisan kao posjednik predmetne nekretnine od 1961. godine na osnovu ugovora o darovanju zaključenog između njega i njegove majke N. S.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 026771 13 Gž od 20. marta 2015. godine žalba tuženih je uvažena, pa je pobijana presuda u dosuđujućem dijelu (st. 1. i 2. izreke) i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.740,96 KM preinačena i apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, a zahtjev tuženih za naknadu troškova u iznosu od 1.740,96 KM usvojen i apelantica obavezana da naknadi tuženima ove troškove, kao i troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 351,00 KM, sve u roku od 30 dana. Odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 KM.

9. U obrazloženju žalbenih razloga tužene su navele da je prvostepeni sud propustio pravilno primijeniti odredbu iz člana 8. ZPP, jer nije, u skladu sa tom odredbom, ocijenio izvedene dokaze, niti je u tom pogledu dao razloge koji bi činili pravno-logičku osnovu presude. Nadalje, u žalbi se navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću, jer je apelanticin prednik imao samo prekarij, koji ne može biti temelj za stjecanje vlasništva, da su povrijeđene i odredbe ZPP time što je prvostepeni sud dopustio izvođenje dokaza čitanjem sadržaja izjave N. H., pa da stoga ovaj dokaz ne može činiti osnovu činjeničnog utvrđenja. Zbog toga je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, pogrešno primijenjeno i materijalno pravo a posebno zbog toga što je prvostepeni sud usvojio apelanticin zahtjev i utvrdio da je apelantica stekla „pravo posjeda“ iako ovakvo pravo ne postoji prema odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, niti prema odredbama sada važećeg Zakona o stvarnim pravima, a Zakonom nije predviđeno ni da se uopće pravo posjeda može steći dosjelošću, pa je prvostepeni sud priznao tužiteljici pravo koje ne poznaju propisi.

10. Kako navodi Kantonalni sud, prema odredbi člana 372. Zakona o stvarnim pravima ("Službene novine" broj 66/13), u konkretnom slučaju na sporni pravni odnos ima se primijeniti Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine" FBiH" broj 6/98). Prema odredbi iz člana

32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica pretekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno pretekom 20 godina savjesnog posjeda. Dakle, dosjelost je osnov za vanknjižno stjecanje vlasništva na nekretninama, dok je posjed faktično stanje na stvari i posjed ima svako lice koje vrši faktičnu vlast na stvari bilo posredno ili neposredno (član 75. st. 1. i 2. Zakona), a posjed se gubi kada prestane faktična vlast posjednika na stvari (član 79. Zakona), njegova zaštita ostvaruje se putem samopomoći i tužbom zbog smetanja posjeda (čl. 80-85. Zakona), a ovlašteno lice ima pravo zahtijevati i sudsku zaštitu posjeda po osnovi prava na posjed (član 86. Zakona) s tim da činjenični i pravni osnovi prava na posjed mogu biti različiti (zavisno od osnova iz kojeg proizlazi pravo na posjed).

11. Kantonalni sud zaključuje da iz citiranih odredaba proizlazi da posjed nije stvarno pravo, nego faktično stanje i da se njegova zaštita ne može ostvariti na način na koji to zahtijeva apelantica s tim da se posjed ne može steći dosjelošću, niti se po tom osnovu može ostvariti zaštita posjeda, jer to ne predviđa Zakon o vlasničkopravnim odnosima. Kako je zaključio Kantonalni sud, apelanticin zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo posjeda na spornim nekretninama nema osnova, jer takav oblik pravne zaštite zakonom nije predviđen, pa je žalbu, koja na ovo osnovano ukazuje, sud uvažio, pobijanu odluku preinačio na osnovu odredbe iz člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tako što je tužbeni zahtjev za utvrđenje stjecanja prava posjeda dosjelošću na spornim nekretninama odbijen.

12. Dalje se navodi da nije od utjecaja činjenica što za područje Općine Bosanski Petrovac nisu uspostavljene zemljišne knjige. Pošto apelantica sa svojim zahtjevom nije uspjela, nema pravo ni na naknadu troškova od tuženih, pa je prvostepena presuda i u tom dijelu preinačena tako što je apelanticin zahtjev da joj se naknade troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.540,00 KM odbijen. S obzirom na to da apelantica sa svojim zahtjevom nije uspjela obavezna je naknaditi tuženim troškove parničnog postupka u iznosu od 1.740,96 KM, koji je prvostepeni sud odbio, pa je stoga i u ovom dijelu pobijana odluka preinačena tako što je apelantica obavezana, na osnovu odredbe iz člana 386. stav 1. ZPP, tuženima naknaditi troškove u iznosu od 1.740,96 KM. S obzirom na to da su tuženi uspjeli sa žalbom, prema odredbi iz člana 397. stav 2. u vezi sa odredbom iz člana 386. ZPP, apelantica je dužna naknaditi im troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 351,00 KM. Apelantica je zatražila naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu, ali pošto taj odgovor ne sadrži nikakve razloge koji bi mogli poboljšati pravnu poziciju apelantice, on nije bio potreban radi zaštite apelanticinih interesa, pa je odbijen na osnovu odredbe iz člana 387. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Apelantica smatra da je drugostepeni sud počinio bitne povrede odredaba ZPP, te da je pogrešno primijenio materijalni propis na apelanticinu štetu, jer nisu utvrđivane relevantne činjenice, čime je ona onemogućena da ostvari jedno od osnovnih ljudskih prava, odnosno pravo na imovinu. Navodi da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da Zakon o vlasničkopravnim odnosima ne predviđa da se posjed može steći dosjelošću i da se po tom osnovu može ostvariti zaštita posjeda. Dalje se navodi da je, prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima koji se i primjenjuje u postupcima po osnovu tužbi radi utvrđenja prava vlasništva i posjeda, proveden postupak, a prvostepeni sud je na osnovu odredaba navedenog zakona i donio pravilnu odluku usvojivši apelanticin tužbeni zahtjev.

15. Kako dalje navodi apelantica, drugostepeni sud pogrešno zaključuje kada u obrazloženju presude navodi da u ovom postupku nije od utjecaja činjenica što za područje Općine Bosanski Petrovac nisu uspostavljene zemljišne knjige. Samim tim što za navedenu općinu nisu uspostavljene zemljišne knjige proizlazi da se tužbom ne može tražiti utvrđenje prava vlasništva, već pravo posjeda i upisa u katastarske knjige koje, između ostalog, služe i za dokazivanje prava na nekretninama. Ova činjenica je itekako od utjecaja, jer apelantica ne može na nekakav drugi način ili drugim postupkom upisati svoja prava koja joj i pripadaju, a to je pravo posjeda. Navodi da Općina Bosanski Petrovac nije jedina općina za koju nisu uspostavljene zemljišne knjige, te svi posjednici nekretnina koje se nalaze u takvim općinama pred nadležnim sudovima podnose tužbe radi utvrđenja prava posjeda i upisa u katastarske knjige i svi tužbeni zahtjevi se usvajaju.

16. Nadalje, apelantica navodi da tužene tokom prvostepenog postupka ni u žalbi nisu dokazale svoje navode, niti su dostavile dokaze na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da one imaju pravo na predmetnu nekretninu. Po apelanticinom mišljenju, tužene nisu ni mogle dokazati neko svoje pravo, jer nikad nisu ni bile u posjedu predmetne nekretnine, niti su vršile bilo kakva posjednička ili vlasnička prava. Međutim, na ovakav način apelantica je pretrpjela štetu, jer joj se ne može uskratiti i onemogućiti njezino pravo koje joj pripada na predmetnoj nekretnini. Dakle, uzimajući u obzir sve navedeno, u cijelosti su ispunjeni uvjeti da se apelanticin tužbeni zahtjev usvoji. II.Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH" broj 6/98) relevantne odredbe glase:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelosću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 75. st. 1. i 2.

Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).

Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla, dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed). (….)

Član 79.

Posjednik gubi posjed kada prestane da vrši faktičku vlast na stvari. Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje (privremena odsutnost, bolest i sl.).

2. Zaštita posjeda Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 81.

Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo, pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost.

Član 82.

Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 83.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82. ovog zakona.

Član 86.

Neovisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed.

19. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH" broj 66/13) relevantne odredbe glase:

Član 372.

Započeti postupci Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

(…) 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

(….)

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 026771 13 Gž od 20. marta 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju Ijudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnogprava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer je u osporenoj presudi Kantonalni sud pogrešno primijenio relevantno pravo, nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i dokazni postupak proveo uz povredu parničnog postupka. S druge strane, kako slijedi iz obrazloženja osporene presude, Kantonalni sud je iz provedenih dokaza zaključio da v apelanticin zahtjeda se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo posjeda na spornim nekretninama nema osnova, jer takav oblik pravne zaštite nije predviđen zakonom, pa je žalbu, koja na ovo osnovano ukazuje, sud uvažio, pobijanu odluku preinačio na osnovu odredbe iz člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, tako što je apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje stjecanja prava posjeda dosjelošću na spornim nekretninama odbio.

28. Ustavni sud podsjeća da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecky protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Stoga, Ustavni sud mora, najprije, da odgovori na pitanje da li je apelantica imala bar „legitimno očekivanje“ da će njen zahtjev da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti stekla pravo posjeda sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama biti riješen u njenu korist.

30. Kako se može zaključiti iz dokumentacije spisa i obrazloženja osporene presude, Općinski sud je najprije usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. Međutim, Kantonalni sud je žalbu tuženih uvažio pa je pobijanu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu (st. 1. i 2. izreke) i na taj način odbio apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo posjeda na predmetnim nekretninama.

31. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da, shodno ovakvom tumačenju pravnih propisa i utvrđenom nespornom činjeničnom stanju, prema citiranim odredbama, posjed nije stvarno pravo, nego faktično stanje, i da se njegova zaštita ne može ostvariti na način na koji to zahtijeva apelantica, a posjed ne može steći dosjelošću, niti se po tom osnovu može ostvariti zaštita posjeda, jer to ne predviđa Zakon o vlasničkopravnim odnosima. Stoga, Ustavni sud ukazuje na zaključak Kantonalnog suda koji je utvrdio da apelanticin zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo posjeda na spornim nekretninama nema osnova, jer takav oblik pravne zaštite nije predviđen zakonom, pa je žalbu tuženih uvažio, pobijanu odluku preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje stjecanja prava posjeda dosjelošću na spornim nekretninama odbijen.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će na temelju ponuđenih dokaza, kao i važećih relevantnih zakonskih odredaba biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu kojim je tražila utvrđenje da je na osnovu dosjelosti stekla pravo posjeda sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantica, shodno relevantnom zakonskom okviru, nije mogla imati „legitimno očekivanje" da će uspjeti u tužbenom zahtjevu koji se odnosi na stjecanje prava na posjed dosjelošću, pa, stoga, nema ni „imovinu" u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje njene imovine.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman