Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/17 (N. A.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1796/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1796/17, rješavajući apelaciju Nihada Ajanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Ajanović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019546 16 Rev od 27. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019546 16 Rev od 27. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 019546 16 Gž od 22. avgusta 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Suda BiH broj S1 3 P 019546 15 P od 11. marta 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je otkazom ugovora o radu od 5. juna 2012. godine apelantu nezakonito otkazan ugovor o radu, te se isti poništava i nalaže tuženoj (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Centar za obuku za podršku mirovnim operacijama) da apelantu uspostavi radno-pravni odnos od prestanka rada, tj. od 1. juna 2012. godine na poslovima i zadacima koje je izvršavao do otkaza ugovora o radu, kao i da mu tužena po osnovu naknade plaće, toplog obroka, prevoza, korištenja godišnjeg odmora, (sve navedeno za određene vremenske periode) isplati određene novčane iznose i da u korist apelanta uplati doprinose Federalnom zavodu za PIO/MIO.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je apelant 20. avgusta 2007. godine zaključio NAF ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa Centrom za obuku za podršku mirovnim operacijama, kao poslodavcem (u daljnjem tekstu: PSOTC), kojeg su potpisali apelant, kao uposlenik i predstavnik poslodavca NHQ Sarajevo iz Ureda za civilno osoblje NATO štaba u Sarajevu. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelant potpisao i izjavu o lojalnosti kao uposlenik NHQ i obavezao se da će sve informacije i instrukcije vezane za vršenje svoje dužnosti prihvatiti isključivo od NHQ Sarajevo. Sud BiH je naveo da je apelantu otkaz ugovora o radu od 5. juna 2012. godine uručen od strane VD šefa podrške majora Josipa Filipovića. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je rad apelanta bio regulisan odredbama Propisa za operacije kao odgovor za krizne situacije za civilno osoblje na Balkanu, kojim mu je bila utvrđena osnovna mjesečna plata koja se mogla mijenjati u skladu sa potencijalnom odlukom Savezničke komande udruženih snaga u Napulju, a da je bio uključen u sistem socijalne zaštite i dopunskog zdravstvenog osiguranja za Balkan, te program osiguranja u slučaju nesreće, smrti i invaliditeta za Balkan u skladu sa propisima. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da i Izjava lojalnosti koju je apelant potpisao i kojom se obavezao da će kao uposlenik NHQ Sarajevo obavljati povjerene funkcije potpuno lojalno, diskretno i savjesno vodeći računa isključivo o interesima NHQ Sarajevo i da neće tražiti i prihvatati instrukcije od bilo koga osim od NHQ Sarajevo, upućuje da je apelant bio zaposlenik NHQ. Pored toga, Sud BiH je naveo da se odgovornost tužene ne može vezivati za činjenicu prijema PSOTC u strukturu Oružanih snaga BiH od strane Ministarstva odbrane 11. oktobra 2012. godine, pa je s tim u vezi ukazano da je članom 2. Odluke o prijemu PSOTC u sastav Oružanih snaga BiH propisano da se prijem ima izvršiti sa kompletnom pokretnom i nepokretnom imovinom, zadržavanjem personala Oružanih snaga BiH na postavljenim dužnostima u PSOTC, prijemom međunarodnog personala u skladu sa Memorandumom o razumijevanju potpisanim između Ministarstva odbrane BiH i zemalja partnera od 31. marta 2013. godine, dok je tačkom 4. propisano da civilnim licima zaposlenim u PSOTC koji su primljeni na rad preko Nato štaba prestaje angažovanje u PSOTC sa danom prijema PSOTC u strukturu Oružanih snaga BiH 31. decembra 2012. godine. Prema tome, Sud BiH je konstatovao da civilna lica nisu preuzeta u Ministarstvo odbrane BiH, a da je prije preuzimanja PSOTC u strukturu Oružanih snaga BiH apelantu prestao radni odnos 5. juna 2012. godine, pa i ne bi mogao biti preuzet u sastav navedenog ministarstva, što ukazuje na nepostojanje pasivne legitimacije na strani tužene, iz razloga što ministarstvo nije pravni sljednik PSOTC kada je u pitanju civilni personal koji je bio zaposlen u Nato štabu, a posebno ni u materijalnopravnom odnosu sa apelantom u pogledu njegovog radno pravnog statusa. Sud BiH je zaključio da su suprotno apelantovom shvatanju, pravilno od strane nižestepenih sudova cijenjene izjave saslušanih svjedoka predloženih od strane apelanta, iz kojih ne proizilazi drugačije činjenično stanje, od onoga da je zaključio ugovor o radu preko Nato štaba, odnosno nije bio zaposlenik Ministarstva odbrane BiH.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sporna činjenica da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju, te ističe da nikada nije bio zaposlenik Nato štaba u Bosni i Hercegovini. Apelant u suštini smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/17 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio