Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4691/17 (Z. Z.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4691/17

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4691/17, rješavajući apelaciju Zongua Zhoua, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ˗ prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zongua Zhoua podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 018451 17 Kv 14 od 6. oktobra 2017. godine i broj S1 2 K 018451 16 Krn 25 od 6.

septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zongua Zhou (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 018451 17 Kv 14 od 6. oktobra 2017. godine i broj S1 2 K 018451 16 Krn 25 od 6. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 018451 16 Krn 25 od 6. septembra 2017. godine kojim je utvrdio da u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane izrečene Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine, i to zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) s ciljem izvršenja navedene mjere. Od osumnjičenih, uključujući i apelanta, privremeno su oduzete važeće putne isprave.

6. Iz obrazloženja rješenja Suda BiH proizlazi da su mjere zabrane apelantu i ostalima izrečene rješenjem od 23. decembra 2015. godine, i to mjere zabrane iz čl. 126. st. 1. i 2, 126.a stav 1. tačka

c) i 126.a tačka d) ZKP, te da su rješenjem Suda BiH od 24. oktobra 2016. godine osumnjičenim, uključujući i apelanta, ukinute mjere zabrane napuštanja boravišta, povremenog javljanja državnom organu i sastajanja s određenim licima. Sud BiH je naveo da je u skladu s odredbama člana 126.b stav 6. ZKP proveo postupak ispitivanja opravdanosti daljnje primjene mjera zabrane. U tom smislu, Sud BiH je ukazao na to šta je Tužilaštvo navelo (koje radnje je poduzelo u vezi s istragom, te da je osumnjičeno još devet lica), dok je apelantova odbrana ukazivala da ne postoje razlozi za daljnje produženje mjera zabrane i ukazivala da istraga traje 20 mjeseci, da nije zadovoljen standard osnovane sumnje, kao i posebnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno da činjenica da je apelant strani državljanin i težina krivičnog djela ne mogu biti okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Također, odbrana je isticala da Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz u prilog osnovanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane.

7. Obrazlažući neosnovanost prigovora, Sud BiH je našao da, suprotno navodima odbrane (između ostalih i apelanta), postoji dovoljno dokaza koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje protiv osumnjičenih da su počinili krivična djela za koja se terete, što je obrazloženo u rješenju o određivanju mjera zabrane od 23. decembra 2015. godine, a utvrđeno na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje mjera zabrane. Sud BiH navodi da je iz priloženih dokaza utvrdio postojanje osnovane sumnje da je N. I. konstantno stupao u kontakt s brojnim državljanima R Kine na pijaci Arizona Brčko, te da je sakriven novac uz pomoć brata i sina prebacivao ilegalno preko granice, koji su s računa u Hrvatskoj prebacivali na račune kineskih državljana, istovremeno onih lica koja su im povjerila novac za slanje u Republiku Kinu.

8. Sud BiH navodi da je utvrdio da su neki od osumnjičenih svoja pravna lica, čiji su vlasnici, koristili da bi omogućili drugim pravnim licima nabavljanje robe na crno. Sud BiH je utvrdio da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, kupovali robu na crno, a potom nakon prodaje u svojim poslovnim objektima sticali značajne iznose novca i onda takav novac, da bi ga prikrili jer potiče iz krivičnog djela utaje poreza, povjeravali N. I. kako bi bio iznesen van granica BiH. Osumnjičeni su, kako Sud BiH navodi, ostvarili enormno veliku protupravnu korist u novcu, koji su potom iznijeli iz BiH i uplatili ga na svoje račune u R Kini. Sud BiH je istakao da zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo u fazi istrage, kada se prikupljaju dokazi, ipak predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na stepen uvjerenja koji se zahtijeva za potvrđivanje optužnice ili osudu.

9. Prilikom donošenja odluke o održavanju na snazi mjere zabrane Sud BiH se rukovodio razlozima zbog kojih je ona i određena, ispitujući da li se radi o razlozima koji protekom vremena imaju manji značaj, te vodeći računa da se navedenom mjerom osigura prvobitni cilj, odnosno uspješno vođenje krivičnog postupka. Pri tome, Sud BiH je našao da u odnosu na osumnjičene, uključujući i apelanta, i dalje postoji potreba za održavanjem na snazi mjere zabrane ˗ zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, s obzirom na to da Tužilaštvo, kako proizlazi iz dostavljenog izjašnjenja, kontinuirano provodi istražne radnje, te je u tom smislu saslušalo još devet kineskih državljana, te su poduzete daljnje istražne radnje u dokumentiranju krivičnih djela koja su navedena osumnjičena lica počinila zajedno s drugim osumnjičenim licima kojima su određene mjere zabrane, te su s tim ciljem izdane naredbe UIOBiH i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) za sačinjavanje jedinstvenog izvještaja o količinama novca koji su sva osumnjičena lica u ovom predmetu iznijela iz Bosne i Hercegovine preko porodice I., a koji su I. sa svojih računa u Republici Hrvatskoj uplatili na račune osumnjičenih fizičkih i s njima povezanih pravnih lica u NR Kini, te za koliko novca je na taj način oštećen budžet BiH. U proteklom periodu SIPA je dostavila Tužilaštvu izvještaj s tabelarno prikazanim podacima koji se temelje na dobijenim informacijama od Ureda za sprečavanje pranja novca Republike Hrvatske temeljenog na podacima dostavljenim od komercijalnih banaka koje posluju na teritoriji Republike Hrvatske, kao i na podacima koje je SIPA dobila od banaka koje vrše bankarsku djelatnost na području BiH. Također, kako se navodi u izjašnjenju Tužilaštva, Tužilaštvo je izdalo naredbu za provođenje finansijskog vještačenja vještaka ekonomske struke, koji treba da sačini nalaz i mišljenje temeljem izvještaja koji su dostavili ovlašteni državni organi s ciljem izjašnjavanja u pogledu vrste i visine štete koja je nastala za budžet države BiH. Nakon obavljenog vještačenja i dostavljenog nalaza i mišljenja, vještaka ekonomske struke, Tužilaštvo će doći do osnovnog bića krivičnog djela, odnosno visine navodno utajenog poreza pravnih lica čiji su vlasnici osumnjičeni. Nakon provedenih istražnih radnji prema navedenim osumnjičenim, Tužilaštvo BiH je, kako navodi u izjašnjenju, naredilo vještačenje mobilnih telefona i SIM kartica, računara i drugih uređaja oduzetih od osumnjičenih lica, te su i ova vještačenja završena, kao i vještačenja oduzetih predmeta od svih drugih ranije osumnjičenih lica prema kojima su određene mjere zabrane rješenjem Suda BiH, dok su policijski službenici SIPA-e i UIOBiH analizirali, po naredbi Tužilaštva, oduzetu finansijsku i knjigovodstvenu dokumentaciju s ciljem utvrđivanja viškova i manjkova roba na skladištu, te njihovog kompariranja s prijavljenim uvozima roba i prometima koje su UIOBiH prijavila osumnjičena fizička i pravna lica koja su u njihovom vlasništvu, sve s ciljem utvrđivanja počinjenih krivičnih djela osumnjičenih fizičkih i pravnih lica, kao i kompletne štete koja je na taj način nastala za budžet Bosne i Hercegovine, te su sve navedene istražne radnje nadležnih državnih organa završene. Sud BiH navodi da sve navedene okolnosti govore u prilog činjenici da se radi o zaista kompleksnom i složenom predmetu u kojem je neophodno izvršiti niz istražnih radnji, zbog čega je Sud našao da je i dalje opravdana primjena istih mjera, sve kako bi se osiguralo efikasno vođenje krivičnog postupka i onemogućio svaki vid štetnog utjecaja na istragu.

10. U tom smislu Sud BiH je utvrdio da i dalje postoji određen stepen bojazni od bjekstva osumnjičenih, uključujući i apelanta, ali da je istu opasnost moguće otkloniti primjenom mjere zabrane putovanja. Prije svega, Sud BiH je ocijenio da se osumnjičenim stavlja na teret izvršenje teških krivičnih djela, za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora, te su isti osumnjičeni prema ocjeni Suda sada itekako svjesni procesnog položaja u kojem se nalaze, a koje činjenice ukazuju da bi se osumnjičeni, svjesni težine inkriminacija koje im se stavljaju na teret, mogli dati u bjekstvo ili sakriti, na koji način bi znatno otežali ili čak onemogućili daljnje vođenje ovog krivičnog postupka. Međutim, Sud BiH obrazlaže da težina krivičnog djela nije jedina okolnost kod osumnjičenih koju je sud ocjenjivao prilikom odlučivanja o daljnjoj potrebi za egzistiranjem jedine preostale mjere zabrane ˗ zabrane putovanja, nego je u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava imao u vidu i druge činjenice, i to porodične veze osumnjičenih, kontakte osumnjičenih u inostranstvu, nepostojanje jakih veza osumnjičenih unutar zemlje, imovinu osumnjičenih i drugo. Tako je bojazan od bjekstva u odnosu na osumnjičene, uključujući i apelanta, izražena i dodatnom činjenicom da su imenovani strani državljani, i to državljani NR Kine, zbog čega bi potpuna sloboda kretanja značila pristajanje na visok stepen rizika od njihovog bjekstva u NR Kinu ili u neku drugu državu, a sve s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja, na koji način bi onemogućili daljnje vođenje ovog krivičnog postupka. Sud BiH je posebno ocijenio činjenicu da se osumnjičeni kineski državljani u BiH nalaze isključivo zbog toga što unazad nekoliko godina obavljaju djelatnosti baveći se trgovinom robe kineskog porijekla, te osim toga nemaju nikakvih drugih stvarnih veza sa BiH, nemaju nekretnine u BiH, pa čak uži članovi porodice (djeca, supružnici i roditelji) nekih od osumnjičenih nisu u BiH i ne žive s njima, a pored toga osnovano se sumnja da ogroman novac koji su stekli prodajom robe na crno šalju svojim porodicama na račune u Kinu.

11. Dakle, iz navedenih činjenica (posmatranih u svojoj ukupnosti, i to težina djela koja se osumnjičenim stavlja na teret, činjenica da se radi o stranim državljanima koji s BiH nemaju nikakve stvarne veze, da se njihove porodice nalaze u Kini), nasuprot navodima odbrane, proizlazi da i dalje postoji visok stepen bojazni od bjekstva osumnjičenih zbog čega je neophodno ostaviti na snazi predmetnu mjeru zabrane (zabrana putovanja) kojom se takva bojazan otklanja, istakao je Sud BiH.

12. Sud BiH je ukazao da je tokom čitavog postupka vodio računa o interesima osumnjičenih, u prilog čemu govori činjenica da je prethodnim rješenjem o kontroli mjera zabrane od 24. oktobra 2016. godine osumnjičenima ukinuo sve mjere zabrane osim zabrane putovanja, čime je minimalno ograničio prava osumnjičenih, odnosno samo u onoj mjeri koja je neophodna za osiguranje njihovog prisustva u daljnjem toku postupka.

13. U odnosu na navode branilaca da istraga u ovom predmetu traje dugo (preko 20 mjeseci), Sud BiH je istakao da je trajanje istrage činjenica na koju sud nema utjecaj jer je dinamika i trajanje istrage u isključivoj nadležnosti postupajućeg tužioca, ali Sud BiH je našao, kako je to već navedeno, da se radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi u okviru koje je potrebno uraditi niz dokaznih radnji (od kojih su neke već provedene a druge tek predstoje), koje su dodatno otežane činjenicom da se radi o stranim državljanima i dokumentima koji su na kineskom jeziku. Sud BiH navodi da je obaveza suda u konkretnom slučaju da ispita i utvrdi da li tokom trajanja istrage (ili eventualno u daljnjem toku postupka), ma koliko ona trajala, postoji potreba za egzistiranjem izrečenih mjera zabrane, što je prilikom donošenja ovog rješenja učinjeno. Sud BiH je imao u vidu navode branilaca da istraga traje duži period, ali također je imao u vidu da je istraga, kako je to navedeno u izjašnjenju Tužilaštva, u završnoj fazi, što je vidljivo i po obavljenim radnjama Tužilaštva, te se očekuje da će biti okončana u skorijem periodu. Sud BIH je, razmatrajući mogućnost ukidanja i jedine preostale mjere zabrane ˗ zabrane putovanja, našao da se u ovom procesnom trenutku zbog navedenih razloga, imajući u vidu da su osumnjičenima ukinute sve mjere zabrane osim zabrane putovanja, samo navedenom mjerom zabrane može ostvariti neometano vođenje krivičnog postupka, zbog čega nalazi da dodatno ukidanje i ove mjere zabrane u ovom trenutku ne bi bilo opravdano. U odnosu na navode odbrane osumnjičenih da su do sada poštovali izrečene mjere zabrane, Sud BiH je istakao da je poštovanje mjera zabrane obaveza osumnjičenih koje se moraju pridržavati, a sve s ciljem nesmetanog provođenja radnji u postupku, pod prijetnjom određivanja teže mjere u slučaju nepridržavanja.

14. Sud BiH, u vanpretresnom vijeću, odlučujući o žalbama osumnjičenih, donio je Rješenje broj S1 2 K 018451 17 Kv 14 od 6. oktobra 2017. godine kojim je žalbe (uključujući i apelantovu žalbu) odbio kao neosnovane.

15. U obrazloženju rješenja Sud BiH navodi da je apelant izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da vijeće ukine osporavano rješenje i vrati na ponovno odlučivanje ili da ga preinači i ukine mjeru zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH. Odbrana je istakla da u osporavanom rješenju nedostaje obrazloženje o bitnim činjenicama, postojanju osnovane sumnje, ali i o posebnim razlozima za produženje mjera zabrane, čime je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. Prema stavu odbrane, osporavanim rješenjem je došlo do povrede prava na odbranu u smislu člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH jer Sud BiH nije ocjenjivao navode odbrane koji se odnose na dužinu trajanja istrage u ovom predmetu (preko 20 mjeseci), čime se stvara pravna nesigurnost i proizvoljnost u tumačenju i primjeni zakonskih odredbi, posebno u situaciji kada je ograničena sloboda kretanja osumnjičenih. U pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, odbrana je istakla da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetne inkriminacije, posebno imajući u vidu činjenicu da u BiH nije boravio pet godina prije nego što je uhapšen, nego je došao mjesec dana prije toga. Odbrana ukazuje da ne postoje razlozi za produženje izrečene mjere zabrane, posebno imajući u vidu činjenicu da istraga u ovom predmetu traje preko 20 mjeseci, a Sud svoje obrazloženje temelji isključivo na činjenicama da se osumnjičeni tereti za određeno krivično djelo i da je državljanin druge države, dok Tužilaštvo u prilog osnovanosti izrečenih mjera nije ponudilo ni jedan jedini novi dokaz.

16. Nakon što je preispitao osporavano rješenje u okviru žalbenih navoda, te izvršio uvid u spis predmeta, Sud BiH je odlučio kao u dispozitivu navedenog rješenja, za šta je dao razloge. Prije svega, Sud BiH je ukazao da su žalbeni prigovori advokata osumnjičenih (uključujući i apelanta) u istom obimu i sadržaju već bili predmet odlučivanja kako u prvostepenom tako i drugostepenom postupku, pa ocjenu njihove relevantnosti u cijelosti prihvata i to vijeće. Tako je Sud BiH našao da su neosnovani žalbeni prigovori odbrane osumnjičenih kojima se ukazuje da su mjere zabrane određene isključivo na osnovu činjenice posjedovanja stranog državljanstva osumnjičenih, s obzirom na to da iz obrazloženja osporavanog rješenja jasno proizlazi da je pobijano rješenje činjenicu posjedovanja državljanstva NR Kine osumnjičenih dovelo u vezu s drugim relevantnim okolnostima konkretnog predmeta, pa tek onda zaključilo o opravdanosti primjene mjera zabrane iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, koje mjere su u funkciji otklanjanja bojazni od bjekstva osumnjičenih, te osiguranja njihovog prisustva. Činjenica da osumnjičeni poštuju izrečene mjere zabrane Sud BiH je ocijenio na način da to samo pokazuje da mjere zabrane ispunjavaju svoju svrhu, kao i da je to obaveza osumnjičenih u skladu s odredbama ZKP, a ne njihovo dobrovoljno ponašanje, te su oni ponovo upozoreni na odredbu člana 126.f stav 2. ZKP koja propisuje da u slučaju nepoštovanja mjera zabrane sud može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.

17. Kada je u pitanju prigovor apelantove odbrane, koji se odnosi na to da ne postoji osnovana sumnja za određivanje mjera zabrane, Sud BiH je istakao da je osporavanim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, na način da su pravna lica (u kome je vlasnik i odgovorno lice), kako se to osnovano sumnja, koristili za omogućavanje nabavljanja robe na crno većem broju drugih pravnih lica. Navedeni zaključak temelji se na dotadašnjim rezultatima provedenih istražnih radnji službenika SIPA-e, zapisnicima o ispitivanju osumnjičenih, kao i na dokazima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji u proteklom periodu, koji su u osporavanom rješenju sadržajno izloženi u relevantnim dijelovima, te posmatrani u međusobnoj povezanosti, zbog čega je Sud BiH žalbeni prigovor odbrane istaknut u tom smislu smatrao neosnovanim. Također, u osporavanom rješenju sud se pozvao na postojanje osnovane sumnje koja je podrobno obrazložena još u prvom rješenju o određivanju mjera zabrane, gdje su u dovoljnoj mjeri naznačene radnje za koje se osnovano sumnja da su ih poduzimali osumnjičeni, te da su, prema ocjeni i tog vijeća, radnje svih osumnjičenih, imajući u vidu i prirodu krivičnog djela, međusobno povezane i čine neraskidivu vezu, pri čemu svakako u fazi istrage, u kojoj se prikupljaju dokazi, nije moguće tačno diferencirati sve radnje osumnjičenih, niti pojedinačno navesti sve dokaze iz kojih proizlazi njihova uloga u izvršenju djela. Sud BiH je također naveo da zaključak o postojanju osnovane sumnje u fazi istrage, kada se prikupljaju dokazi, predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice, u odnosu na stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjoj fazi postupka.

18. U odnosu na prigovor odbrana osumnjičenih koji se odnosi na činjenicu da istraga u ovom predmetu traje preko 20 mjeseci, Sud BiH je ponovo ukazao da sud nema utjecaj na dinamiku istrage. U tom smislu, Sud BiH je imao u vidu obrazloženje osporavanog rješenja, koje je ponovio, uz zaključak da je istraga u završnoj fazi, kao i da je Sud vodio računa o interesima osumnjičenih, što je vidljivo iz činjenice da su im prava minimalno ograničena u svrhu vođenja postupka. IV.Apelacija Navodi iz apelacije

19. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da Tužilaštvo nije dalo odnosno navelo činjenični opis djela koje mu se stavlja na teret, a pogotovo činjenični opis djela udruživanje radi vršenja krivičnih djela, porezna utaja i pranje novca. Apelant navodi da je sud morao jasno specificirati ko se tereti za udruživanje radi činjenja krivičnih djela, lica koja su članovi takvog udruženja, te njihov umišljaj i namjeru, a što je sve izostalo kod osporenih rješenja. Apelant citira dio osporenog rješenja te ukazuje da nije ni vlasnik ni odgovorno lice niti u jednom pravnom licu, kao i da nije boravio u BiH. Također, apelant problematizira stav suda da u fazi istrage nije moguće diferencirati sve radnje osumnjičenih, niti pojedinačno navesti sve dokaze iz kojih proizlazi njihova uloga u vršenju djela, jer je apelant zbog istrage koja traje 22 mjeseca u stanju potpune neizvjesnosti i ograničeno mu je pravo na slobodu kretanja. Apelant navodi da Tužilaštvo nije dalo ni navelo činjenični opis djela koja se apelantu stavljaju na teret, a takva situacija traje od prvobitnog prijedloga Tužilaštva, a i u kasnijim prijedlozima. Apelant ukazuje da jedini navodi u kojima se apelant spominje su da je on "navodno" kao uposlenik preduzeća "Jinqiao" i muž direktorice tog pravnog lica evidentiran kao primalac na računu u Kini iznosa od 180.000,00 eura, te da je nađen višak robe kod apelanta. Apelant ukazuje da se ne navodi iz kojeg dokaza se izvodi zaključak da je bio uposlenik preduzeća "Jinqiao", a posebno u trenutku primanja novca, te ukazuje da prethodnih pet godina nije boravio u BiH i da je došao neposredno prije otvaranja istrage u ovom predmetu. Apelant također ukazuje da nije vlasnik niti jednog objekta i nema "svoju radnju" gdje bi mogao prodavati robu za koju se tereti. Također, apelant ukazuje da ne postoje okolnosti u odnosu na njega koje pokazuju da bi mogao pobjeći, te ističe da visina zaprijećene kazne i težina inkriminacije (posebno bez dokaza o osnovanoj sumnji da je djela počinio) sama po sebi nije okolnost koja bi pravdala zaključak o postojanju bojazni da bi se lice moglo sakriti ili dati u bjekstvo. Također, sama činjenica da je apelant državljanin NR Kine ne ukazuje automatski na opasnost od bjekstva. Apelant navodi da se predstavnici zakona ne mogu oslanjati na mogućnost bjekstva, te je potrebno ispitati sve faktore vezano za određeni predmet, te ukazuje da nikada nije bio u bjekstvu, niti je pokušao pobjeći, niti postoje bilo kakvi dokazi ili okolnosti koje bi ukazale na opasnost od bjekstva. Apelant zaključuje da je jedini razlog što je sud odredio mjeru činjenica da je strani državljanin. Apelant se također žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku zbog dužine trajanja istrage (22 mjeseca) od 21. decembra 2015. godine kada je lišen slobode, te neizvjesnost u pogledu njegove pravne pozicije još traje jer od navedenog datuma nije donijeta nijedna odluka. Apelant smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu, te nalazi da on nije doprinio dužini trajanja postupka. U tom smislu, apelant ukazuje na praksu Ustavnog suda, te navodi da zbog neefikasnosti Tužilaštva ne može posjetiti svoju porodicu i da mu se krši pravo na slobodu kretanja.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 4 - "Mjere zabrane" Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ali je razlog osporavanja apelacijom i dužina trajanja istrage za koju ZKP ne nudi osumnjičenom mogućnost da pitanje okončanja istrage u razumnom roku pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Stoga, u odnosu na navedeno, efektivan pravni lijek predstavlja jedino podnošenje apelacije Ustavnom sudu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

27. Polazeći od navoda apelacije, Ustavni sud će najprije ispitati navod o povredi člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

28. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

29. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropske konvencije glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

30. U odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

31. U konkretnom slučaju apelantu je određena mjera zabrane putovanja (te mu je s ciljem izvršenja ove mjere oduzet pasoš). Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu prethodno navedenog stava.

32. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, između ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; prethodno citirana Khlyustov, stav 64).

33. Ustavni sud podsjeća da izraz "u skladu sa zakonom" zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

34. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da osporava da su mjere zabrane utemeljene na relevantnim odredbama ZKP, odnosno osporava da je uopće utvrđeno postojanje (niti navedena, niti obrazložena) osnovane sumnje u odnosu na apelanta, kao ni da postoji opasnost od bjekstva, odnosno uvjeti za izricanje mjere koje osporava.

35. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanta, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a što je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane, prije svega pozivajući se na ranije donijeta rješenja kojim su određene mjere zabrane, te ukazao da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta koji je kupovao robu na crno (od imenovanih lica) a potom nakon prodaje te robe sticao značajne količine novca koji je, kako bi ga prikrio, predavao N. I. radi iznošenja novca iz BiH, kako bi ga prikrio, i koji potiče iz krivičnog djela utaje poreza. Također, Tužilaštvo je u odnosu na apelanta i ostale navelo zašto smatra da je mjera zabrane putovanja potrebna, a Sud BiH je utvrdio da je izricanje mjere opravdano, dajući veoma konkretna obrazloženja u odnosu na apelanta i ostale, a u vezi s konkretnim krivičnim postupkom i porodičnim prilikama apelanta i ostalih. Imajući u vidu jasna i detaljna obrazloženja iz rješenja Suda BiH, koja su donijeta uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.

36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je mjera zabrane putovanja koja je izrečena apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv apelanta i ostalih lica, da je predmet u istražnoj fazi i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji, pogotovo što postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, kao što je radio i u dotadašnjem toku postupka, te ocijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih čim nađe da više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na suđenje u razumnom roku

39. Apelant je ukazao na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer istraga neopravdano dugo traje.

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

42. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na krivičnu istragu koja je u toku protiv apelanta i ostalih osumnjičenih lica, a o kojoj je čini se apelant upoznat od 21. decembra 2015. godine kada je lišen slobode, i to zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela iz čl. 249, 209. i

210. KZBiH (udruživanje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca i porezna utaja). S tim u vezi, postavlja se pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Ustavni sud napominje da Evropski sud smatra da optužba, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i postoji od momenta kad država poduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo, što značajno utječe na situaciju osumnjičenog (vidi Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji optužba moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku, pa se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud poziva na svoju odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Imajući u vidu da se protiv apelanta vodi istraga zbog postojanja osnova sumnje da je počinio određena krivična djela, u okviru koje su poduzete određene istražne radnje protiv apelanta, te imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud će apelaciju ispitati u odnosu na navode koji pokreću pitanje poštovanja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

44. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud naglašava da se pri ocjeni razumnog roka u krivičnim stvarima za početak relevantnog perioda vezuje trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanju od optužbe ili odbacivanju optužbe mora biti konačna. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

45. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju, odnosno osnovanu sumnju da je apelant počinio navedena krivična djela poduzeta 21. decembra 2015. godine kada je apelant lišen slobode. Apelantu su nakon toga određene mjere zabrane, te je jedna od mjera zabrane još na snazi ˗ dakle, kako apelant navodi (u momentu podnošenja apelacije) istraga traje 22 mjeseca, što je, prema apelantovom mišljenju, neopravdano dugo i na dužinu trajanja postupka apelant nije ničim utjecao.

46. Imajući u vidu da je apelant iste navode iznosio i u postupku pred Sudom BiH, Ustavni sud prijećuje da je Sud BiH naveo da je Tužilaštvo iznijelo razloge trajanja istrage u ovom predmetu u ovom periodu (složenost predmeta, dokumentacija na kineskom jeziku, osumnjičeni uglavnom strani državljani, vještačenja, te nova osumnjičena lica). Iako je Sud BiH istakao da ne može uticati na dinamiku i trajanje istrage, ipak je našao da se radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, te da je istraga u završnoj fazi. Takođe, Sud BiH je ukazao da je cijelo vrijeme trajanja istrage vodio računa o interesima osumnjičenih, te je u tom pravcu ukidao mjere zabrane (ranije izrečene) i da je prava osumnjičenih minimalno ograničio.

47. Imajući u vidu samo ono što je navedeno u obrazloženjima osporenih rješenja, Ustavni sud može da zaključi da zaista postoje okolnosti koje u ovom predmetu opravdavaju dužinu trajanja istrage, ali da u svakom slučaju Tužilaštvo treba da učini sve napore da u najskorije vrijeme okonča istragu, koja je, kako je navedeno, u završnoj fazi.

48. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja istrage u vrijeme donošenja ove odluke u periodu od gotovo dvije godine, koja je u završnoj fazi, kada se uzme u obzir broj osumnjičenih, krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena, broj osumnjičenih, uglavnom stranih državljana, te radnje koje su poduzete i koje se poduzimaju radi rasvjetljavanja slučaja. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz prikupljenih dokaza, kada je dao jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane te kada je u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo ostavljanje na snazi.

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog dužine trajanja istrage u periodu od gotovo dvije godine u vrijeme donošenja ove odluke, koja je u završnoj fazi, kada se uzme u obzir broj osumnjičenih, krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena, te radnje koje su poduzete i koje se poduzimaju radi rasvjetljavanja slučaja, a radi se o većem broju osumnjičenih lica i to uglavnom stranih državljana.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4691/17 (Z. Z.) | Sudska praksa | Aktio