Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4281/17 (Z. N., I.M. i N.A.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4281/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4281/17, rješavajući apelacije Zlate Napotnik i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zlata Napotnik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011378 14 Uvp od 29. jula 2016. godine,
I. M. protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U
020277 17 U od 27. septembra 2017. godine i N. A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005141 15 U od 7. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4281/17
1. Zlata Napotnik (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011378 14 Uvp od 29. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude, u predmetu revizije provođenja rješenja o priznavanju statusa ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu, te je preinačena prvostepena presuda i tužba apelantičinog prednika (supruga) odbačena.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem prvostepenog upravnog organa od 20. marta 2012. godine u ponovnom postupku, apelantičinom predniku i dalje priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X kategorije sa 20% vojnog invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu, te da apelantičin prednik protiv tog rješenja nije izjavio žalbu, a da je u postupku revizije tuženi osporenim aktom (protiv kojeg je apelantičin prednik podnio tužbu) dao saglasnost na to rješenje. Vrhovni sud je zaključio da sporni akt nema karakter upravnog akta. Naime, da prema odredbi člana 99. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, da u vršenju revizije Ministarstvo (tuženi) može dati suglasnost na rješenje, može ga izmijeniti, ukinuti i samo riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U vezi s tim je ukazano da davanjem saglasnosti na prvostepeno rješenje revizioni organ ne rješava upravnu stvar već se samo saglašava sa rješenjem prvostepenog organa, a ta saglasnost se može dati i jednostavnom potvrdom na prvostepenom rješenju i ovjerom službenim pečatom drugostepenog organa, a ne u formi rješenja. Vrhovni sud je ocijenio da otuda ta saglasnost nema pravni karakter upravnog akta ni u situaciji kada je data u formi rješenja. Također je navedeno da je u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, upravni akt onaj akt koji nadležni organ iz člana 4. tog zakona (republički organ uprave, republička upravna organizacija, organ jedinice lokalne samouprave, preduzeće, ustanova i drugo pravno lice u vršenju javnih ovlaštenja uz uslov da rješava u upravnim stvarima), rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari, što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj. Prema tome, zaključeno je da osporeni akt nema karakter upravnog akta, jer nije akt kojim se odlučuje o pravima, obavezama ili neposrednom pravnom interesu apelantičinog prednika u kakvoj upravnoj stvari, na što da se zahtjevom tuženog osnovano ukazuje. Vrhovni sud je istakao da iz gore navedenog proizlazi da je nižestepeni sud meritorno odlučio o tužbi apelantičinog prednika, iako je tužbu trebao odbaciti, jer se ne radi o aktu koji je donijet u kakvoj upravnoj stvari, bez obzira što je u pouci osporenog akta dato pogrešno uputstvo o pravu na pokretanje upravnog spora.
AP-4480/17
3. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020277 17 U od 27. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, iza smrti supruge G. M., koja je umrla 10. decembra 2005. godine, podnio 23. decembra 2016. godine. Nadalje, da je prvostepeni organ odbio apelantov zahtjev, nakon što je u provedenom postupku utvrdio, između ostalog, da je osiguranica G. M., iza koje se podnosi zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, rođena 12. septembra 1957. godine, da je umrla 10. decembra 2005. godine i da je na dan smrti imala navršenih 48 godina, 2 mjeseca i 28 dana života, te da je udovac-apelant rođen 11. septembra 1954. godine i da je na dan smrti supruge imao navršenih 51 godinu, dva mjeseca i 29 dana života. Zatim, da se u obrazloženju prvostepenog organa navodi da apelant ne ostvaruje pravo na porodičnu penziju primjenom odredbe člana 72. Zakona o PIO, jer na dan smrti supruge nije navršio 60 godina života. Okružni sud je ukazao da je članom 174. Zakona o PIO propisano da će se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokrenut do dana stupanja na snagu tog zakona, okončati po propisima koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka. U vezi s tim je istaknuto da apelant neosnovano u tužbi navodi da se na njega trebao primijeniti zakon koji je važio na dan smrti supruge, odnosno 2005. godine, te da je organ trebao rješavati u skladu sa odredbama tog zakona, a koje su povoljnije za osiguranika, budući da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju podnio 23. decembra 2016. godine, odnosno da u vrijeme važenja ranijeg zakona, nije ni pokrenuo postupak. Vrhovni sud je zaključio da se zbog toga o apelantovom zahtjevu rješava u skladu sa odredbom člana 72. Zakona o PIO, iz kojeg člana proizlazi da kako apelant na dan smrti supruge nije navršio 60 godina života, da ne ispunjava uslove za sticanje prava na porodičnu penziju.
AP-4732/17
5. N. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005141 15 U od 7. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata), kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za opću upravu i boračka pitanja Općine Ilijaš, te upravna stvar riješena tako da se apelantici i dalje priznaje pravo na porodičnu invalidninu po osnovu smrti muža šehida A. A., ali sada u drugom novčanom iznosu počev od 26. januara 2015. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantica u tužbi ističe da joj je u cijelosti vraćeno pravo na porodičnu invalidninu, ali da joj je u periodu od 1. februara 2014. godine do 30. juna 2014. godine bila obustavljena isplata, pa da smatra da joj tuženi mora isplatiti za taj period porodičnu invalidninu, a prema visini kako je to bilo naznačeno u prvobitnom rješenju, jer ono nije ničim ukinuto niti izmijenjeno. Dalje je navedeno, da prema podacima iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi organ donio osporeno rješenje 26. januara 2015. godine kojim je sa jedne strane ukinuo konačno rješenje od 9. januara 2005. godine, kojim je bilo priznato apelantici pravo na porodičnu invalidninu u visini od 315,62 KM, da bi stavom dva konstatovao da se apelantici i dalje priznaje pravo na porodičnu invalidninu, sada od 360,06 KM ali od 26. januara 2015. godine. Zatim, da je osporeno rješenje doneseno u postupku provođenja kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava ostvarenih prema propisima iz oblasti boračko-invalidske zaštite i povoljnijeg penzionisanja pobrojanim u tačkama a) do f) člana 1. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Vrhovni sud je naglasio da neovisno od činjenice da li je u konkretnom slučaju trebalo ili ne ukinuti postojeće rješenje iz 2005. godine, da je sve do donošenja novoga rješenja, koje je predmet konkretnog upravnoga spora, apelantičina prava na isplatu određenog novčanog iznosa (prema rješenju od 2005. godine) trebalo isplaćivati. Naime, da u slučaju da tako nije urađeno te izvršena obustava isplate za vrijeme kontrole, da apelantici stoji pravo da traži izvršenje prvobitnoga rješenja za taj period. Vrhovni sud je istakao da je shodno članu 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, odbio apelantičinu tužbu kao neosnovanu, jer je navedena neisplata invalidnine u periodu, kako apelantica tvrdi od 1. februara 2014. godine do 30. juna 2014. godine stvar izvršnoga postupka, a ne upravnoga spora. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4281/17.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman