Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3826/17 (A. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3826/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3826/17, rješavajući apelaciju Ajiše Salihović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ajiša Salihović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021281 14 U od 4. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajiša Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, podnijela je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021281 14 U od 4. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje), kojim je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici kao članu porodice umrlog O. S., Kapetana Vojske Federacije BiH, određen novi iznos porodične penzije u određenom mjesečnom iznosu, da navedena penzija predstavlja zakonski iznos penzije uz isplatni koeficijent 1 (jedan), te da će se isplata po navedenom rješenju finansirati u omjeru 50% iz sredstava podračuna na osnovu člana 126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a 50% iz sredstava Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok se navedeni isplatni koeficijent određuje u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu, u smislu navedenog člana

126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i planiranih sredstava u Budžetu Federacije BiH.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 5. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju), propisano da jedinstvena osnovica za izračun visine penzije korisnika prava iz tog Zakona je zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine, u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, koja iznosi 414,30 KM. Zatim, da je članom 6. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, propisano da se penzija određuje množenjem iznosa utvrđene osnovice iz člana 5. tog Zakona, sa pripadajućim koeficijentom iz stava 2. za pripadnike vojske na osnovu ličnog odnosno formacijskog čina, a što je za njega povoljnije u momentu prvog ostvarivanja prava na penziju. U vezi sa tim je istaknuto, da je prvostepeni organ pravilno odredio penziju apelantičinog umrlog bračnog druga kao Kapetanu Vojske F BiH, množenjem iznosa utvrđene jedinstvene osnovice iz člana 5. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, sa pripadajućim koeficijentom. Kantonalni sud je ocijenio da je uzimajući u obzir ukupan penzijski staž apelantičinog umrlog muža, primjenom odredaba člana 6. stav 7. navedenog Zakona, pravilno mu penzija umanjena za 30%, te da je penzija utvrđena u iznosu od 522,0179 KM. Također je navedeno da se porodična penzija određuje u visini od 70% utvrđenog iznosa prijevremene povoljnije starosne penzije, tako da ista u konkretnom slučaju iznosi 365,4125 KM, shodno članu 69. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a u vezi sa članom 22. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju. Nadalje, da je članom 11. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, propisano da je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje dužan u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona, prema službenoj dužnosti provesti postupak i donijeti nova rješenja korisnicima prava na povoljniju penziju iz člana 3. tog Zakona, nad kojima je okončan postupak kontrole, u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite. Zatim, da je za korisnike iz člana 3. istog Zakona, nad kojima nije okončan postupak kontrole u skladu sa pomenutim Zakonom o kontroli, da će Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, u istom roku donijet privremena rješenja do okončanja postupka kontrole zakonitosti, te da je prvostepeni organ postupio u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, kada je pokrenuo postupak za određivanje novog iznosa penzije apelantici. Kantonalni sud je naglasio da tuženi u obrazloženju osporenog rješenja, pravilno konstatuje da su pitanja koja se odnose na oduzimanja, smanjenja i ograničenja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja i pitanja koje se odnose na doprinose i finansiranje penzija, regulisana navedenim Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno na propise koje apelantica pominje u tužbi. Istaknuto je da apelantica u tužbi ne osporava činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, u odnosu na čin umrlog korisnika - Kapetan Vojske Federacije BiH, utvrđene godine života istog, te ukupan penzijski staž do dana prestanka osiguranja, pa imajući u vidu citirane zakonske odredbe i navedene nesporno utvrđene činjenice, bitne za rješavanje konkretne upravne stvari, da se po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeno i osporeno rješenje zasnivaju na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je način utvrđivanja obračuna penzijskog osnova u suprotosti sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Apelantica navodi da je ekonomskim i socijalnim reformama Vlada F BiH konstantno smanjivala penzije vojnog osiguranika, a kasnije i korisnika na porodične penzije, čime je na direktan način povrijeđeno pravo na imovinu, kao i propisivanjem da će se isplatni koeficijent određivati u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu i planiranih sredstava za te namjene u Budžetu F BiH.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, kao i organi uprave primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3908/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3826/17 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio