Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2721/15 (B. Š.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2721/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2721/15, rješavajući apelaciju Brane Šmitran, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Brane Šmitran.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035959 14 Gž 3 od 13.
marta 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Brani Šmitran u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 975,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Brani Šmitran zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Brane Šmitran podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035959 14 Gž 3 od 13. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035959 14 P 4 od 11. septembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Brana Šmitran (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035959 14 Gž 3 od 13. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekst: Osnovni sud) broj 71 0 P 035959 14 P 4 od 11. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Grada Banja Luka koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 13. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 7. septembra 2017. godine, a tuženi 28. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Prethodni postupak
5. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog 16. oktobra 2008. godine navodeći da se 23. februara 2005. godine dogodila nezgoda na autobuskom stajalištu do zgrade Skupštine Republike Srpske u Banjoj Luci. Naime, dok je stajala ispod nadstrešnice na nju je pala nadstrešnica i povrijedila je. Po navodima iz tužbe, apelantica je tom prilikom zadobila povrede kičme, vrata i desnog koljena. Tužbom potražuje da se tuženi, koji je po njenom mišljenju odgovoran za nastalu štetu, obaveže na naknadu štete, i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti 4.000,00 KM, pretrpljenog fizičkog bola 2.500,00 KM, straha 2.000,00 KM, te da joj tuženi nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 61,00 KM. Po navodima iz tužbe, tuženi je odgovoran jer je zadužen za postavljanje, održavanje i uklanjanje nadstrešnica, pa je dužan da joj nadoknadi uz nematerijalnu štetu i troškove liječenja.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035959 08 P 2 od 6. februara 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da isplati apelantici na ime duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 4.000,00 KM, na ime fizičkih bolova iznos od 3.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 KM i na ime troškova liječenja iznos od 61,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na nematerijalnu štetu od dana presuđenja, a na materijalnu štetu od 10. marta 2006. godine, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Apelantica se žalila na navedenu presudu, pa je Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 035959 12 Gž od 29. januara 2013. godine žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035959 13 P 3 od 26. juna 2013. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim traži da se obaveže tuženi da joj nadoknadi nematerijalnu štetu zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 4.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.500,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 2.00,00 KM, te na ime troškova liječenja iznos od 61,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
9. Na navedenu presudu apelantica se žalila, pa je Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035959 13 Gž 2 od 28. februara 2014. godine njena žalba djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035959 13 P 3 od 26. juna 2013. godine ukinuta u dijelu odluke kojom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i troškova liječenja, kao i odluke o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u ostalom dijelu apelanticina žalba odbijena i potvrđena označena prvostepena presuda u dijelu odluke kojim je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove i strah.
10. U navedenoj presudi Okružni sud je naglasio da je, imajući u vidu da se štetni događaj desio 23. februara 2005. godine, a tužba je podnesena 16. oktobra 2008. godine, za svaki vid štete zastarni rok počeo da teče od dana kada je šteta poprimila konačan oblik, te imajući u vidu da je strah jakog intenziteta trajao samo do dolaska u bolnicu, odnosno tri dana u vidu akutne reakcije na stresni događaj, bol jakog intenziteta samo jedan dan, povremeni bolovi istog intenziteta tri dana, odnosno srednjeg intenziteta 20 dana, manjeg intenziteta osam nedjelja, te je pravilno prvostepeni sud zaključio da je za te vidove štete nastupila zastara potraživanja istekom roka od tri godine koji ima u vidu odredba člana 376. stav 1. ZOO-a.
11. Međutim, kako se navodi, kada je u pitanju naknada štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, vještak medicinske struke se nije izjasnio, a izostala je i aktivna uloga suda u pogledu činjenice da li je apelanticino liječenje završeno. Sud navodi da kontrolni pregledi i fizikalna terapija ne predstavljaju liječenje, ali se iz priložene medicinske dokumentacije ne može vidjeti da li je liječenje završeno s obzirom na to da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su apelantici predložili artroskopsku intervenciju. Smatra se da je oštećeni saznao za štetu završetkom liječenja, odnosno kada se njegovo stanje stabilizovalo. Subjektivni zastarni rok ne teče od dana povređivanja nego od dana saznanja za štetu i njen obim. Isto tako, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud se nije osvrnuo na to da je apelantica potraživala i naknadu materijalne štete za izdavanje ljekarskog uvjerenja koje je priloženo u spisu, a koje je izdato 9. marta 2006. godine. U ovom pravcu prvostepena odluka ne sadrži nikakve razloge, pa se ne može ni ispitati u pravcu istaknutih žalbenih navoda.
Osporene presude
12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035959 14 P 4 od 11. septembra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 4.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.500,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 KM, te na ime troškova liječenja iznos od 61,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
13. Kako je zaključio Osnovni sud, istaknuti prigovor zastare tuženog u cijelosti je osnovan. Predmetna nezgoda se dogodila 24. februara 2005. godine, kada je apelantica obavila i prvi medicinski pregled kod nadležne zdravstvene ustanove, a što je vidljivo iz priložene medicinske dokumentacije, te da je u narednom periodu nastavila terapije vezano za nastale povrede i koje su prema nalazu i mišljenju od 6. decembra 2005. godine trajale do 16. maja 2005. godine, a prema ostalim nalazima i mišljenjima, odnosno prema ostaloj medicinskoj dokumentaciji proizilazi da je zadnja kontrola obavljena 22. jula 2005. godine. S obzirom na to da je vještak dr. Danelišen u ponovnom pregledu utvrdio da se apelantica nije podvrgnula operativnom zahvatu, te da je njeno stanje dobilo nekakav konačan oblik 22. jula 2005. godine, te da su sve dalje medicinske aktivnosti usmjerene na jačanje mišićnih struktura, to je Okružni sud izveo zaključak da je oboljenje odnosno stanje kao posljedica povrede kod apelantice dobilo konačan oblik upravo 22. jula 2005. godine.
14. S obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena Osnovnom sudu 13. oktobra 2008. godine, to je očigledno da je podnesena protekom trogodišnjeg roka propisanog članom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, na rokove zastare vezano za naknadu štete u konkretnoj pravnoj stvari imaju se primijeniti odredbe člana 376. ZOO-a, koji propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od momenta kada je oštećeni saznao za štetnika i za štetu. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud nalazi da je istaknuti prigovor zastare osnovan, pa je stoga apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Što se tiče zahtjeva za naknadu štete na ime troškova liječenja u iznosu od 61,00 KM, utvrđeno je da se oni odnose na troškove izdavanja ljekarskog uvjerenja izdatog od Doma zdravlja Banja Luka. S obzirom na odredbu člana 195. stav 1. ZOO-a, ovi troškovi koje apelantica potražuje ne mogu se smatrati troškovima u vezi s liječenjem. Pomenutom odredbom je propisano da ko drugom nanese tjelesnu povredu dužan je nadoknaditi mu troškove oko liječenja i druge troškove u vezi s tim. Kako izdavanje ljekarskih uvjerenja ne spada u troškove liječenja, to je sud u tom dijelu odbio zahtjev.
15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035959 14 Gž 3 od 13. marta 2015. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u osporenom dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i troškova liječenja sa zakonskom zateznom kamatom. Povodom žalbi stranaka, a po službenoj dužnosti, označena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev kojim apelantica traži naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah ukinuta je i apelanticina tužba u ovom dijelu odbačena. Žalba tuženog je uvažena, preinačena je označena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je apelantica obavezana da naknadi troškove u iznosu od 2.800 KM umjesto ranije 400,00 KM.
16. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je donio pravilnu odluku kada je odbio apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i materijalne štete na ime troškova liječenja. Naime, prvostepeni sud je u cijelosti postupio po uputama Okružnog suda, proveo je dokaz dopunskim vještačenjem vještaka medicinske struke dr. Dragana Danelišena i na siguran način utvrdio da je apelantica za konačan obim štete saznala 22. jula 2005. godine. Imajući u vidu da je apelantica podnijela tužbu sudu 13. oktobra 2008. godine, to je prvostepeni sud na pravilan način raspravio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja jer je istekao rok iz člana 376. stav 1. ZOO-a, u kom roku je apelantica imala pravo tražiti naknadu štete sudskim putem.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ističe da je ovaj postupak trajao šest godina i pet mjeseci, te da su nadležni sudovi vraćanjem predmeta nepotrebno odugovlačili postupak.
18. Apelantica navodi da apelaciju podnosi zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i dužine trajanja postupka. Takođe ona smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu time što je suprotno utvrđenom činjeničnom stanju pogrešno primijenjen materijalni propis na njenu štetu čime joj je onemogućeno da mirno uživa imovinu koja bi joj pripala po osnovu naknade štete koju je nesporno pretrpjela uslijed povrede od stvari za koju je po zakonu odgovoran tuženi. Vezano za istaknute navode, apelantica predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu njenih ustavnih prava. Zbog svega navedenog traži da Ustavni sud ukine osporene presude i naloži novo suđenje, te obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog psihičkih bolova uzrokovanih povredom prava garantovanih Ustavom isplati iznos od 2.100,00 KM, kao i iznos od po 300,00 KM za svaku godinu trajanja ovog postupka.
II.Odgovor na apelaciju
19. Osnovni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, da apelantici nije povrijeđeno pravo na koje se poziva u podnesenoj apelaciji, da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, te da je Osnovni sud u skladu s odredbama ZOO-a pravilno ocijenio istaknuti prigovor zastare. U pogledu trajanja i završetka liječenja tokom postupka se izjašnjavao vještak odgovarajuće struke, a koji stav je i prihvatio i Osnovni sud. Što se tiče navoda u pogledu dužine trajanja postupka, Osnovni sud smatra da postupanjem tog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, a što se može vidjeti i iz samog spisa, pa zaključuje da su navodi apelacije neosnovani.
20. Okružni sud navodi da je sud u razumnom roku postupao po žalbama, nakon dostavljanja spisa predmeta prvostepenog suda, pa zaključuje da Okružni sud nije povrijedio pravo na suđenje u razumnom roku, tako da nema odgovornosti tog suda za dužinu trajanja postupka. Nadalje, u rješavanju ove pravne stvari primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim.
21. Tuženi smatra da postupanjem suda nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje niti povrede prava na imovinu. Nadalje, tuženi smatra da apelantica nije stekla imovinu u smislu značenja ovog člana jer pravo na imovinu ne postoji sve do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na imovinu. Nadalje, ne može se prihvatiti ni apelanticin prigovor o trajanju parničnog postupka, odnosno da odluka u sudskom postupku nije donesena u razumnom roku, imajući u vidu da su sudovi konstantno zakazivali rasprave te da su donošene odluke u razumnom roku, a da je do eventualnog dužeg trajanja ovog sudskog postupka došlo isključivo iz razloga što je apelantica protiv nižestepenih presuda redovno izjavljivala žalbe.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195. stav 1.
(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. (…) Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 026771 13 Gž od 13. marta 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ističe da je ovaj postupak trajao šest godina i šest mjeseci, te da su nadležni sudovi vraćanjem predmeta nepotrebno odugovlačili postupak.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
31. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem je utvrđivano apelanticino pravo na naknadu štete, iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
32. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo na činjenice i okolnosti koje se odnose na njeno pravo na naknadu štete.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
34. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog 16. oktobra 2008. godine navodeći u tužbi da se 23. februara 2005. godine dogodila nezgoda na autobuskom stajalištu do zgrade Skupštine Republike Srpske u Banjoj Luci na način da je, dok je stajala ispod nadstrešnice, na nju pala nadstrešnica i povrijedila je.
35. Kako slijedi iz dokumentacije spisa, Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035959 14 Gž 3 od 13. marta 2015. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i troškova liječenja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom predmetu u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da se suština osporene odluke Okružnog suda može svesti na obrazloženje tog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete, s obzirom na to da je apelantica postala svjesna obima štete 22. jula 2005. godine, a tužba je podnesena 13. oktobra 2008. godine, te je tako prošao trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO-a. Navedeno obrazloženje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u odnosu na ostale aspekte koji se ne odnose na razuman rok.
Donošenje odluke u razumnom roku
37. Apelantica smatra i da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 13. oktobra 2008. godine kada je apelantica podnijela tužbu radi naknade štete, a da je taj postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035959 14 Gž 3 od 13. marta 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i šest mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
Analiza dužine trajanja postupka
40. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje ostvarivanja apelanticinog prava na naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
41. Posmatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje, posebno ako se uzme u obzir da je Okružni sud dva puta (29. januara 2013. godine i 28. februara 2014. godine) vraćao predmet Osnovnom sudu radi ponovnog vođenja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
42. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanticu, a da je od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne odluke Okružnog suda proteklo šest godina i pet mjeseci. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te s obzirom na činjenicu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
44. S obzirom na to da je postupak povodom apelanticinog tužbenog zahtjeva radi naknade štete u relevantnom razdoblju trajao šest godina i šest mjeseci, vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 975,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dan nalog u citiranoj odluci broj AP 4101/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedene apelantice tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
46. U vezi s prigovorima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti prigovori u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povrede odredaba ZOO-a, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
47. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je redovni sud za svoja odlučenja dao jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da je pri tome proizvoljno primijenio zakonske propise.
48. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelanticinog prava na naknadu štete i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja trajao šest godina i pet mjeseci, bez uvjerljivog i logičnog opravdanja zašto je postupak toliko dugo trajao.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman