Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4627/17 (M.B.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4627/17

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4627/17, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. prosinca 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. SI 1 K 020032 17 Kžk od 3.

studenog 2017. godine i S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. listopada 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 8. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. listopada 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4627/17.

2. Apelant je također 8. studenog 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj SI 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4628/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 4627/17 i AP 4628/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4627/17.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine zatraženo je 15. studenog 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Sud BiH je odgovore dostavio 23. studenog, a Tužiteljstvo BiH 22. studenog 2017. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. listopada 2017. godine apelantu kao optuženom produljio pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH Presudom broj S1 1 K 020032 17 Kž 11 od 14. travnja 2017. godine potvrdio osuđujući dio prvostupanjske presude, točku 5. oslobađajućeg dijela, i odluku o kazni kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina. Prvostupanjska presuda je ukinuta u odnosu na točke 1˗4. oslobađajućeg dijela i određeno je održavanje glavnog pretresa pred Sudom BiH.

9. Nakon ukidanja dijela prvostupanjske presude, Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020032 17 Kž 11 od 14. travnja 2017. godine apelantu produljio pritvor iz razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH koji po ovom rješenju može trajati do okončanja pretresa pred Sudom BiH, a najdulje jednu godinu, tj. do 14. travnja 2018. godine.

10. Rukovodeći se člankom 317. stavak 1. i člankom 137. stavak 1. ZKPBiH, Sud BiH je preispitao opravdavaju li i dalje okolnosti iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH pritvor apelantu.

11. U prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje Sud BiH je istaknuo da je prvostupanjskom presudom apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a presuda je postala djelomično pravomoćna potvrđivanjem osuđujućeg dijela, te točke 5. oslobađajućeg dijela i odluke o kazni.

12. U svezi s postojanjem razloga za produljenje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, Sud BiH je najprije istaknuo da je apelant pravomoćno osuđen za navedeno kazneno djelo i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, pa iako je u tijeku pretres pred drugostupanjskim sudom u odnosu na ukinuti dio prvostupanjske presude, to nema značaja za dio koji je potvrđen, niti na visinu izrečene kazne, s obzirom na to da je postao pravomoćan. Slijedom navedenoga, prema stavu Suda BiH, apelant je, svjestan težine kaznene sankcije i neminovnosti izdržavanja kazne, dodatno motiviran da bjekstvom izbjegne daljnje procesuiranje. Nadalje, Sud BiH je ocijenio i činjenicu da apelant osim bh. državljanstva ima i državljanstvo R Hrvatske koja ne izručuje vlastite državljane. Također, Sud BiH je ocijenio i činjenicu da apelant ima prijavljeno prebivalište u Frankfurtu, SR Njemačka, gdje je ranije živio i radio. Ocjenjujući sve navedene okolnosti u uzajamnoj vezi, Sud BiH je zaključio da i dalje postoje razlozi da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, bez poteškoća mogao napustiti BiH i postati nedostupan organima kaznenog gonjenja. Najzad, Sud BiH je istaknuo da je imao u vidu i činjenicu da je glavni pretres u završnoj fazi i da je preostalo još iznošenje završnih riječi Tužiteljstva i obrane.

13. Sud BiH je u skladu sa člankom 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera za osiguranje apelantovog prisustva i nesmetano vođenje kaznenog postupka, te ocjenjujući navedene okolnosti zaključio da se navedena svrha u ovom trenutku može postići samo mjerom pritvora.

14. Sud BiH je Rješenjem broj SI 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine odredio da apelant kao osuđeni ostaje u pritvoru koji po ovom rješenju može trajati do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a najdulje do isteka trajanja kazne izrečene pravomoćnom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine, po osnovi pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH.

15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine potvrđeni osuđujući dio prvostupanjske presude, točka 5. oslobađajućeg dijela presude, i odluka o kazni, kojim je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, dok je ista presuda u odnosu na točke 1, 2, 3. i 4. oslobađajućeg dijela ukinuta i određeno održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom. Nakon održanog pretresa pred drugostupanjskim sudom donijeta je Presuda broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ i izrečena mu je kazana zatvora u trajanju od šest godina. Uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina „po Presudi broj S1 1 K 020032 15 Kri od 09. 12. 2016. godine“ (očigledna greška budući da proizlazi da se zapravo radi o Presudi broj S1 1 K 020032 17 Kž 11 od 14. travnja 2017. godine), apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora od 13 godina.

16. Sud BiH je, slijedom navedenog i rukovodeći se člankom 138. stavak 6. ZKPBiH, preispitao postoje li i posebni razlozi za ostavljanje apelanta u pritvoru, konkretno razlozi iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Sud BiH je zaključio da i dalje egzistira opasnost od bjekstva apelanta, sada osuđenog, u smislu navedene zakonske odredbe. Prije svega, ocijenjena je činjenica da je apelant proglašen krivim za izvršenje teških kaznenih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina. Prema stavu Suda BiH, riječ je o strogoj kazni, koja, prema ocjeni ovog vijeća, kao takva može osuđenom predstavljati jak motiv za bjekstvo, posebno u situaciji kada je svjestan da je riječ o pravomoćnoj presudi, te da ne postoji mogućnost njezinog pobijanja redovnim pravnim lijekovima. S tim u svezi, ocijenjena je i činjenica da apelant osim državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo R Hrvatske, koja u skladu sa svojim Ustavom ne izručuje vlastite državljane, a što, prema mišljenju Suda BiH, povećava mogućnost da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, napustio teritorij BiH. Također, ocijenjena je i okolnost da apelant ima prijavljeno boravište u Frankfurtu, SR Njemačka, gdje je ranije živio i radio, a gdje trenutno žive njegovi supruga i djeca. Navedene okolnosti, prema mišljenju Suda BiH, nesumnjivo ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi nosilo suviše velik rizik od njegovog bjekstva s teritorija BiH.

17. Najzad, s obzirom na postojanje razloga u smislu članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da se jedino apelantovim zadržavanjem u pritvoru može osigurati njegovo prisustvo do upućivanja na izdržavanje pravomoćno izrečene kazne.

IV.Apelacija

I. Navodi iz apelacije

18. Apelant tvrdi da mu je pobijanim rješenjima Suda BiH prekršeno pravo iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 5. stavak 1 točka c) i stavak 3. i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

19. Apelant je u odvojenim apelacijama u prilog povredi navedenih prava iznio identične tvrdnje. Prema njegovom mišljenju, posjedovanje dvojnog državljanstva samo po sebi nije dovoljan razlog da se pritvor produlji zbog opasnosti od bjekstva. U ovom djelu također ističe i da u R Hrvatskoj nema nikakvu imovinu, kao i da nema poslovne odnose s bilo kim u R Hrvatskoj. Nadalje, ističe da činjenica da je boravio i radio u Njemačkoj gdje je nakon što je lišen slobode dobio otkaz također ne govori u prilog zaključku o opasnosti od bjekstva. U svezi s tim je istaknuo da postoji visok stupanj suradnje između Njemačke i BiH u procesuiranju počinitelja kaznenih djela. Također, istaknuo je i da se sva njegova obitelj, uža i šira, kao i njegova imovina, nalaze u BiH odnosno u Orašju. Stoga, dvojno državljanstvo bilo zasebno ili u kontekstu težine kaznenog djela i izrečene kazne, prema njegovom mišljenju, ne opravdava zaključak o opasnosti od bjekstva. Također, apelant smatra da bi se njegovo prisustvo i efikasno vođenje kaznenog postupka moglo osigurati i određivanjem mjera zabrane.

II. Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je u odgovoru na apelacije istaknuo da su u pobijanim rješenjima dani valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, kao i da su pobijana rješenja utemeljena na zakonu, a koji razlozi su ga opredijelili u zaključku da se blažim mjerama ne može ostvariti svrha kojoj se teži određivanjem pritvora apelantu. Također, ukazano je i da je apelant 8. studenog 2017. godine podnio zahtjev za odgodu upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora, odnosno da bude zadržan u pritvoru do proteka predstojećih praznika i zbog starosti i bolesti roditelja.

21. Tužiteljstvo BiH je u odgovoru na apelacije istaknulo da je Sud BiH pravilno ocijenio razloge na kojim je utemeljen zaključak da su ispunjeni uvjeti iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Također, ukazano je i da je apelant identične navode ponavljao i u svojim žalbama na prethodna rješenja kao i u apelacijama Ustavnom sudu i da su oni ocijenjeni neutemeljenim. V.Relevantni propisi

22. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, (...)

Članak 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

Članak 138.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produljiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem kaznenog djela, odnosno ličnošću počinitelja. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.

Članak 315.

Ukidanje prvostupanjske presude (…) (2) Vijeće žalbenog odjeljenja može i djelomično ukinuti prvostupanjsku presudu, ako se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje i u odnosu na taj dio održati raspravu.

(3) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, vijeće žalbenog odjeljenja će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijet će rješenje o produljenju ili ukidanju pritvora. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba.

(...)

Članak 317.

Rasprava pred vijećem žalbenog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavnu raspravu u prvostupanjskom postupku smisleno se primjenjuju i na raspravu pred vijećem žalbenog odjeljenja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja su rješenja Suda BiH br. SI 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine i S1 1 K 020032 17 Kžk od 11. listopada 2017. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datume donošenja rješenja, tj. 3. studenog 2017. godine i 11. listopada 2017. godine i datum podnošenja apelacija, tj. 8. studenog 2017. godine, proizlazi da su apelacija podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neutemeljene.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da su mu pobijanim rješenjem povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 5. stavak 1. točka c. i stavak 3. i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Prava na slobodu i sigurnost osobe.

29. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na temelju presude nadležnog suda;

(…)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(...)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

- Članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije

30. Ustavni sud najprije zapaža da je Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Kž 11 od 14. travnja 2017. godine potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je apelant proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od deset godina. Istom presudom prvostupanjska presuda je ukinuta u označenom oslobađajućem dijelu i određeno je odražavanje glavnog pretresa pred drugostupanjskim sudom. S obzirom na to da se apelant u trenutku donošenja presude od 14. travnja 2017. godine nalazio u pritvoru, Sud BiH je preispitao postoje li i dalje razlozi za pritvor te je donio rješenje od 14. travnja 2017. godine i apelantu produljio pritvor iz razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH koji je mogao trajati do okončanja pretresa pred Sudom BiH, a najdulje jednu godinu, tj. do 14. travnja 2018. godine. Rješenje od 11. listopada 2017. godine koje je apelant pobio apelacijom donijeto je u okviru obvezne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora.

31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon održanog pretresa pred drugostupanjskim sudom donijeta Presuda broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest godina, pa je, uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu, apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina. S obzirom na to da se apelant u trenutku donošenja presude od 3. studenoga 2017. godine, koja je konačna i pravomoćna, nalazio u pritvoru, Sud BiH je preispitao postoje li i dalje razlozi za apelantovo zadržavanje u pritvoru i donio rješenje od 3. studenog 2017. godine koje apelant također pobija.

32. Shodno navedenom, proizlazi da su oba rješenja kojim je određeno apelantovo zadržavanje u pritvoru donijeta nakon donošenja „osuđujuće presude“ zbog čega apelantovo lišavanje slobode potpada pod članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije. Stoga će apelantovi navodi o povredi prava iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije biti ispitani u kontekstu garancija iz članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije.

33. Ustavni sud podsjeća da članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravomoćnu presudu (vidi Europski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. lipnja 1968. godine, serija A, broj 7, stavak 9). Također, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i s Europskom konvencijom. Dalje, članak 5. stavak 1. točka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo kronološke, između osuđujuće presude i pritvora po toj osnovi (vidi Europski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. travnja 1983. godine, serija A, broj 63, stavak 35).

34. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja oba pobijana rješenja o pritvoru proizlazi da postoji uzročna veza između „osuđujuće presude“ i lišavanja slobode.

35. Naime, u pobijanom rješenju od 11. listopada 2017. godine zaključak o postojanju osnovane sumnje utemeljen je na činjenici da je prvostupanjskom presudom koja je postala djelomično pravomoćna u odnosu na osuđujući dio, te točku 5. oslobađajućeg dijela i odluku o kazni, apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te mu je izrečena kazna zatvora od deset godina. Također, ocjenjujući postojanje posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, tj. opasnost od bjekstva, Sud BiH je, između ostalog, ponovio da je donošenjem drugostupanjske presude apelant pravomoćno osuđen za navedeno kazneno djelo i da mu je izrečena kazna zatvora, da pretres pred drugostupanjskim sudom koji je u tom trenutku bio u tijeku u odnosu na ukinuti dio presude ne može imati značaj za potvrđeni dio, pa da apelant svjestan izrečene kazne i neminovnosti njezinog izdržavanja ima dodatni motiv da pobjegne i tako izbjegne i upućivanje na izdržavanje kazne zatvora.

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da kad je u pitanju rješenje od 3. studenog 2017. godine iz njegovog obrazloženja nesporno proizlazi da je donijeto kao izravna posljedica presude od 3. studenoga 2017. godine kojom je apelant proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora, te je određeno da mu pritvor može trajati do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da su donijeta u suglasnosti s domaćim pravom.

38. Naime, kad je u pitanju pobijano rješenje od 11. listopada 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je člankom 315. stavak 3. ZKPBiH određeno da, u slučaju kada odlučujući o žalbi drugostupanjski sud ukine presudu a optuženi se nalazi u pritvoru, drugostupanjski sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijet će rješenje o produljenju ili ukidanju pritvora. U konkretnom slučaju, ukidajući prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu, Sud BiH je, s obzirom na to da se apelant nalazio u pritvoru, preispitao postoje li razlozi za zadržavanje apelanta u pritvoru te donio rješenje od 14. travnja 2017. godine i apelantu produljio pritvor iz razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH koji je mogao trajati do okončanja pretresa pred Sudom BiH, a najdulje jednu godinu, tj. do 14. travnja 2018. godine. Ovo rješenje bilo je predmet obvezne dvomjesečne kontrole u okviru koje je donijeto i rješenje od 11. listopada 2017. godine koje je apelant pobijao u apelaciji. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da su prethodno donesena rješenja o produljenju pritvora apelantu od 14. travnja 2017. godine i 14. lipnja 2017. godine bila predmet preispitivanja u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3056/17 od 11. listopada 2017. godine, te rješenje o produljenju pritvora apelantu od 11. kolovoza 2017. godine u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4050/17 od 25. listopada 2017. godine (sve dostupne na www.ustavnisud.ba), te da je Ustavni sud zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije jer je redovni sud produljujući pritvor apelantu dao valjane razloge i obrazloženja u pogledu zakonom propisanih uvjeta za produljenje mjere pritvora apelantu. S obzirom na to da se u svim pobrojanim rješenjima, kao i u rješenju pobijanom ovom apelacijom apelantu pritvor produljivan iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, da je Ustavni sud već zaključio da razlozi i obrazloženja u ovom djelu upućuju na opravdan zaključak da postoji opasnost od bjekstva, te da se i u rješenju od 11. listopada 2017. godine koje je pobijano predmetnom apelacijom, ponavljaju isti razlozi i obrazloženja, a apelant ne tvrdi da su oni prestali postojati niti ih dovodi u pitanje, Ustavni sud smatra da konkretne okolnosti (da je apelant suočen s neminovnošću izdržavanja već izrečene kazne zatvora od deset godina, da ima državljanstvo R Hrvatske koja po svom Ustavu ne izručuje svoje državljane, te da živi u blizini granice sa R Hrvatskom, da ima prijavljeno boravište u Njemačkoj) u svojoj ukupnosti, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovode u pitanje zaključak da su ispunjeni uvjeti u smislu članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH za produljenje mjere pritvora apelantu.

39. Nadalje, kad je u pitanju pobijano rješenje od 3. studenog 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je člankom 138. stavak 6. ZKPBiH određeno da, u slučaju kada se optuženi nalazi u pritvoru a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora postane pravomoćna, on će ostati u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne. U konkretnom slučaju, nesporno je da je u trenutku donošenja presude od 3. studenog 2017. godine, koja je danom donošenja postala i pravomoćna i kojom je apelant proglašen krivim i izrečena mu kazna zatvora, apelant bio u pritvoru na temelju pobijanog rješenja od 11. listopada 2017. godine. Nadalje, Sud BiH je zaključio da i dalje egzistira opasnost od bjekstva apelanta, sada osuđenog, u smislu članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ocijenio da je apelant suočen s neminovnošću izdržavanja pravomoćne kazne zatvora od 13 godina, da ima državljanstvo R Hrvatske koja po svom Ustavu ne izručuje svoje državljane (koja okolnost sama po sebi, prema praksi Ustavnog suda, nije dovoljna za određivanje pritvora po toj osnovi), te da živi u blizini granice sa R Hrvatskom, da ima prijavljeno boravište u Njemačkoj, pa zaključak da apelantovo puštanje na slobodu predstavlja suviše velik rizik od njegovog bjekstva s teritorija BiH, u sveukupnosti danih razloga, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, tim prije što apelant konkretne okolnosti ničim nije pobio i doveo u pitanje.

40. Slijedom navedenoga, Ustavni sud smatra da su oba pobijana rješenja o produljenju mjere pritvora apelantu donijeta u vezi s „osuđujućom presudom“ i da su u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH.

41. Ustavni sud zaključuje da pobijanim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije. Ostali navodi

42. Apelant tvrdi i da su pobijanim rješenjima prekršene garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukama o produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj pobijanih rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovog navoda.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije kada su pobijana rješenja o produljenju mjere pritvora apelantu donijeta u vezi s „osuđujućom presudom“ i u skladu s relevantnim odredbama domaćeg prava.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4627/17 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio