Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2570/15 (A. T.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2570/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2570/15, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 047232 14 Gž od 31. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 047232 14 P od 2. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, koga zastupa Hajrudin Pokvić, advokat iz Bugojna, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 047232 14 Gž od 31. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 047232 14 P od 2. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i tuženog Zatvorenog dioničkog društva za proizvodnje kože Bugojno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 29. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 5. oktobra 2017. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 047232 14 P od 2. oktobra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „Poništava se Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu broj 269/13 od 5. decembra 2013. godine kojom je [apelantu] utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 21. novembrem 2013. godine, pa se tuženi obavezuje da [apelanta] vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove za koje ispunjava uvjete imajući u vidu školsku spremu, radno iskustvo i radnu sposobnost, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja."
6. Kako slijedi iz obrazloženja osporene presude, apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog 14. januara 2014. godine radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. U tužbi navodi da je po Odluci o zasnivanju radnog odnosa (ugovor o radu) zaključenim 1. oktobra 2002. godine apelant bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme, raspoređen na poslove na radnom mjestu predsjednik Nadzornog odbora, s tim da će obavljati rad na različitim mjestima u okviru registrirane djelatnosti. Odlukom tuženog broj 269/13 od 5. decembra 2013. godine apelantu je otkazan ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme zbog učinjene teže povrede radne obaveze opisane u članu 69. stav 1. tačka 7. Pravilnika o radu tuženog.
7. Kako je u toku postupka utvrđeno, apelant je bio na bolovanju od kraja 2012. godine i tuženi mu je redovno isplaćivao plaću, a apelant je donosio doznake za bolovanje od ljekara i prvostepene ljekarske komisije Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje iako se njegovo prebivalište i sjedište poslodavca nalaze u Bugojnu. Problem je nastao kada je u septembru 2013. godine promijenjen zakonski zastupnik tuženog i kada je apelant dostavio doznake za septembar i oktobar 2013. godine od Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje, a Zavod za zdravstveno osiguranje je odbio da tuženom refundira naknadu bolovanja za apelanta zbog navedenih doznaka koje nisu izdali ovlašteni ljekar i nadležna ljekarska komisija. Kako je navedeno, sporno je da li je tuženi zakonito donio Odluku o otkazu ugovora o radu broj 239/13 od 5. decembra 2013. godine i otkazao ugovor o radu apelantu sa 21. novembrom 2013. godine zbog teže povrede radne obaveze - zloupotrebe bolovanja, pa je stoga među parničnim strankama sporno da li je apelant počinio težu povredu radne obaveze i da li mu je tuženi zbog toga mogao dati otkaz ugovora o radu, te ukoliko jeste, da li je otkaz blagovremeno dat u zakonskom prekluzivnom roku.
8. U obrazloženju prvostepene presude je, dalje, navedeno da, prema članu 90. Zakona o radu („Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR), poslodavac koji otkazuje ugovor o radu zaposleniku obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, što je tuženi učinio 2. decembra 2013. godine i što je konstatirano u zapisniku broj 238/13. Prema članu
89. ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu bez otkaznog roka zaposleniku (a u slučaju iz člana 88. stav 1) u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Nesporno je utvrđena činjenica da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze regulirane članom 69. stav 1. tačka 7. Pravilnika o radu tuženog-zloupotrebe prava korištenja bolovanja. Nebitno za rješenje ovog spora je činjenica da je apelant imao ugovor o radu iz 2002. godine za radno mjesto predsjednik Nadzornog odbora. Naime, predsjednik nadzornog odbora je funkcija u privrednom društvu koja nije vezana za radni odnos, nego za odredbe Zakona o privrednim društvima i predsjednika i članove nadzornog odbora biraju članovi društva na skupštini. Međutim, kod nesporne činjenice da je apelant bio u stalnom radnom odnosu kod tuženog od 1981. godine, na njega se i primjenjuju odredbe ZOR-a koje reguliraju pitanje zaključivanja ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa itd.
9. Općinski sud je ukazao na Glavu VI ZOR-a „Zaštita zaposlenika“ prema kojoj je jasno i nedvosmisleno naznačeno da se svaki zaposlenik mora upoznati sa propisima o radnim odnosima, kao i propisima zaštite na radu, a u članovima u kojima se spominju zdravstvene ustanove, kao npr. čl. 58, 65. ZOR-a, svugdje se navodi nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni ljekar. Iz navedenog slijedi da je apelant morao znati, u skladu sa ovim propisima, da bi se liječio, mora da se obrati nadležnoj zdravstvenoj ustanovi ili ovlaštenom ljekaru, a drugo pitanje je zbog čega zakonski zastupnik tuženog nije ranije reagirao, niti preduzimao korake u vezi sa doznakama za bolovanje koje je donosio apelant (ili je prešutno prelazio preko toga).
10. Iz navedenih odredaba ZOR-a i Pravilnika o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, povrede ili drugih okolnosti („Službene novine FBiH" broj 66/12, u daljnjem tekstu: Pravilnik), Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio težu povredu radne obaveze zloupotreba bolovanja, jer je morao znati koja je ustanova i koji je ljekar nadležan za njegovo bolovanje i liječenje, a sve da i nije znao, na to ga je morao upozoriti ljekar Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje koji mu je davao doznake za bolovanje. Dalje se navodi da apelant nije ništa preduzeo kako bi dostavio doznake nadležnog ovlaštenog ljekara iz zdravstvene ustanove u Bugojnu, redovno je primao plaću, a bio na bolovanju, i tek po dobivanju odluke o otkazu ugovora o radu tuženom je dostavio doznake o bolovanju od nadležnog ljekara iz Bugojna 13. decembra 2013. godine. Međutim, navedene doznake o bolovanju - spriječenosti za rad apelantu su, također, izdate protivno odredbi člana 16. navedenog Pravilnika, retroaktivno od 2. decembra 2013. godine, jer se ljekaru javio tek 13. decembra 2013. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 047232 14 Gž od 31. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena Presuda Općinskog suda broj 46 0 P 047232 14 P od 2. oktobra 2014. godine.
12. Kako navodi Kantonalni sud, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio na bolovanju od kraja 2012. godine, da mu je tuženi redovno isplaćivao plaću, da je apelant donosio doznake za bolovanje od ljekara i prvostepene ljekarske komisije Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje iako su njegovo prebivalište i sjedište poslodavca bili u Bugojnu, da je problem nastao kada je u septembru 2013. godine promijenjen zakonski zastupnik tuženog, te kada je apelant dostavio doznake za septembar i oktobar 2013. godine od Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje, a Zavod za zdravstveno osiguranje je odbio da refundira tuženom naknadu bolovanja za apelanta zbog navedenih doznaka koje nisu izdali ovlašteni ljekar i nadležna ljekarska komisija, te da je tuženi donio Odluku broj 269/13 od 5. decembra 2013. godine i otkazao ugovor o radu apelantu.
13. U mišljenju Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona broj 01-594/13 LJ od 11. novembra 2013. godine je navedeno da je apelant, zbog prijave mjesta boravka u Bugojnu i sjedišta društva u Bugojnu, za zdravstvene usluge trebalo da se obrati nadležnom Domu zdravlja u Bugojnu, a obrasci koje je apelant dostavio od nenadležnog Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje se mogu smatrati nevažećim, jer ih nije potpisao treći član komisije. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je sporna odluka zakonita i u obrazloženju svoje presude dao je pravilne i potpune razloge koje prihvata i Kantonalni sud.
14. Iz odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH (,,Službene novine FBiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) proizlazi da je apelantova obaveza da se liječi u ambulanti u svome mjestu prebivališta, što je potvrđeno i u navedenom mišljenju Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona. Odredbom člana 88. stav 1. ZOR-a je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze da poštuje otkazni rok u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da produži radni odnos zaposleniku. Odredbom člana 89. ZOR-a propisano je da se ugovor o radu u slučaju iz člana 88. ovog zakona može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U slučaju vanrednog otkaza poslodavca, prekluzivni rok iz odredbe člana 89. ZOR-a počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva vanredni otkaz saznalo lice koje je kod poslodavca ovlašteno za odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa, ili lice koje je, zbog svojih ovlaštenja, dužno izvijestiti nadležno lice o činjenici koja je razlog za otkaz. Nadalje, sa stanovišta pravilne primjene odredbe člana 89. ZOR-a rok od 15 dana počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva vanredni otkaz saznalo lice koje je kod poslodavca ovlašteno da odlučuje o pravima i obavezama iz radnog odnosa (odredba člana 101. stav 1. ZOR-a), ili lice koje je, zbog ovlaštenja, obavezno da izvijesti nadležno lice o težoj povredi radnih obaveza koja je razlog za otkaz. Od tog dana poslodavac, ukoliko vanredno otkazuje ugovor o radu, unutar 15-dnevnog roka iz odredbe člana 89. ZOR-a treba utvrditi činjenično stanje i ocijeniti ima li dovoljno osnova za vanredno otkazivanje. Po proteku tog roka vanredni otkaz se više ne može dati.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Smatra da je činjenica da je dobio otkaz ugovora o radu samo zato što se liječio u Domu zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje, a ne u Domu zdravlja Bugojno. Također, smatra da on, kao i svi građani, ima pravo da izabere ustanovu u kojoj će se liječiti, kao i ljekara kod kojeg će se liječiti, što je i garantirano Zakonom o zdravstvenom osiguranju FBiH. Nadalje, smatra da je sud povrijedio i odredbe čl. 88. i 89. ZOR-a FBiH po kojim je tuženi bio obavezan da otkaže apelantu ugovor o radu u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, a u konkretnom slučaju to su doznake i izvještaji Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje od 10. septembra 2012. godine koji su se redovno dostavljali tuženom. Prema tome, apelant je imao sve vrijeme pravdanje za svoje bolovanje, odnosno redovno je donosio doznake i izvještaj komisije. Smatra da sud pogrešno zaključuje da sa svakim donošenjem doznaka od navodno neovlaštenog doma zdravlja, u ovom slučaju Doma zdravlja Gornji Vakuf - Uskoplje, ponovno počinje teći rok od 15 dana koji je predviđen odredbom člana 89. ZOR-a. Kantonalni sud je, također, u svojoj presudi paušalno naveo da utemeljenje za tvrdnju da je apelant bio obavezan da se liječi u domu zdravlja prema mjestu svog prebivališta nalazi u odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH.
17. U konkretnom slučaju apelant vidi povredu prava na pravično suđenje, pa predlaže da Ustavni Sud uvaži ovu apelaciju, te da proglasi pobijane presude nevažećim i da slučaj vrati na ponovni postupak.
II.Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
19. Tuženi navodi da su razlozi jasno iskazani u obrazloženju i činjeničnim navodima u navedenim presudama kojima je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, a u kojima su odluke donesene uz ravnopravno učešće parničnih stranaka u postupku, te na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega nema povrede prava na pravično suđenje. Apelacija u svom činjeničnom opisu ponavlja kratko i samo paušalno navode iz pravomoćno okončanog postupka u kome je utvrđeno da je poslodavac sankcionirao zloupotrebu bolovanja koju je vršio duži vremenski period apelant kao zaposlenik, i to u zakonito provedenoj proceduri i prema pribavljenom stručnom mišljenju nadležnog organa.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 65.
Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa.
Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove. Zaposlenik je dužan, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad.
Član 88.
Poslodavac odnosno zaposlenik može otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Prije otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana, poslodavac može zaposlenika pismeno upozoriti na obaveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obaveza.
Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz člana 88. stav 1. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
Ugovorna strana, koja u slučaju iz člana 88. stava 1. ovog zakona, otkaže ugovor o radu, ima pravo od strane koja je kriva za otkaz da traži naknadu štete koja je nastala neizvršavanjem preuzetih obaveza iz ugovora o radu.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 101. stav 1.
O pravima i obavezama zaposlenika iz radnog odnosa odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju. […]
21. U Zakonu o zdravstvenom osiguranju FBiH (,,Službene novine FBiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) relevantne odredbe glase:
Član 16.
(…) Pojedinac je dužan učestvovati u svim preventivno-zdravstvenim djelatnostima koje se provode u mjestima življenja i rada, a usmjerene su na unapređivanje i čuvanje zdravlja i sprečavanje bolesti.(…) Član 33.
(…) U cilju osiguranja potrebne dostupnosti zdravstvene zaštite primarna zdravstvena zaštita organizira se tako da je korisnicima dostupna u općini njihovog prebivališta.(…)
21. U Pravilniku o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, povrede ili drugih okolnosti („Službene novine FBiH" broj 66/12) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine - doktor porodične medicine u zdravstvenoj ustanovi primarne zdravstvene zaštite, odnosno u privatnoj praksi sa kojima nadležni kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja ima zaključen ugovor o pružanju zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, kao i prvostepena ljekarska komisija.
Privremena spriječenost za rad evidentira se u kartonu osiguranika.
Član 6.
Privremena spriječenost za rad utvrđuje se danom javljanja osiguranika izabranom doktoru. Privremenu spriječenost za rad za prvih 42 dana spriječenosti za rad utvrđuje izabrani porodični doktor medicine (u daljem tekstu: izabrani doktor).
Privremenu spriječenost za rad preko 42 dana utvrđuje prvostepena ljekarska komisija, imenovana od strane direktora zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite, odnosno medicine rada, sa kojom nadležni kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja ima zaključen ugovor o obezbjeđenju zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Prvostepena ljekarska komisija (u daljem tekstu: ljekarska komisija) ima tri (3) člana od kojih najmanje jedan treba da je ljekar specijalista medicine rada.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 P 047232 14 Gž od 31. marta 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant nezadovoljan odlukama suda koji je odbio njegov tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu, pa u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude tvrdeći da su one donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Ustavnog suda, zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu kojom je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa 21. novembra 2013. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze - zloupotreba bolovanja, jer je morao znati koja je ustanova i koji liječnik nadležan za njegovo bolovanje i liječenje. Dalje se navodi da apelant nije ništa preduzeo da dostavi doznake nadležnog ovlaštenog ljekara iz zdravstvene ustanove u Bugojnu, redovno je primao plaću, a bio je na bolovanju i tek po dobivanju odluke o otkazu ugovora o radu tuženom je dostavio doznake o bolovanju od nadležnog doktora iz Bugojna, 13. decembra 2013. godine. Osnovni sud je utvrdio da su navedene doznake o bolovanju-spriječenosti za rad apelantu, također, izdate protivno odredbi člana 16. Pravilnika o radu tuženog, retroaktivno od 2. decembra 2013. godine, iako se ljekaru javio tek 13. decembra 2013. godine. Kantonalni sud je, prihvatajući činjenice i dokaze do kojih je došao prvostepeni sud apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbe ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Pravilnika, utvrdivši da iz ovih propisa proizlazi apelantova obaveza da se liječi u ambulanti u svom mjestu prebivališta, a što je potvrđeno i u mišljenju broj 01- 594/13 LJ od 11. novembra 2013. godine Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona. U vezi sa primjenom odredaba o otkazu ugovora o radu, sud se pozvao na član 88. stav 1. ZOR-a kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze da poštuje otkazni rok u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos zaposleniku. Odredbom člana 89. ZOR-a propisano je da se ugovor o radu u slučaju iz člana 88. ovog zakona može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Pravilnika, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i primjeni materijalnog i procesnog prava.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo propusta na koje je ukazivao apelant u sudskom postupku u kojem je odbijen apelantov zahtjev za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman