Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4376/17 (S. M. i drugi)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4376/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4376/17, rješavajući apelacije Sreta Mrđe i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sreto Mrđa protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021097 17 Rev od 16. oktobra 2017. godine, Branislav Topić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 195824 16 Rsž od 27. aprila 2017. godine, „Integral Inženjering“ a.d. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 101070 16 Rev od 6.
jula 2017. godine i M. G. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 042308 16 Rev od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4376/17
1. Sreto Mrđa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Nedeljko Jandrić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Sude Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021097 17 Rev od 16. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021097 17 Gž od 30. marta 2017. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Suda BiH broj S1 3 P 021097 16 P od 13. januara 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se Odluka tužene (Bosna i Hercegovina, Državna granična služba Bosne i Hercegovine) od 18. aprila 2003. godine i Rješenje tužene od 16. maja 2003. godine (tada Državne granične službe Bosne i Hercegovine, Glavni ured kancelarija Sarajevo-Lukavica) poništavaju kao nezakoniti, pa se slijedom toga utvrđuje da je otkaz – raskid ugovora o radu tužene sa apelantom nezakonit. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime naknade za neisplaćene plate, na ime regresa za godišnji odmor i na ime pripadajućih doprinosa za PIO i doprinosa po osnovu beneficiranog radnog staža isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da apelantu na ime naknade štete prouzrokovane zbog nepreduzimanja poslova iz nadležnosti tužene u postupku certifikacije apelanta od strane IPTF isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelant i tužena zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme (12 mjeseci) i da je članom 2. ugovora predviđena i mogućnost produženja istog, te da će ukoliko do toga dođe biti zaključen novi ugovor. Dalje je navedeno da je suština zaključivanja ugovora na određeno vrijeme bio postupak certifikacije koji su morali proći svi policijski službenici, te da je apelant bio svjestan činjenice da mora da prođe postupak certifikacije, a da će u suprotnom ugovor biti raskinut bez otkaznog roka (član 25. ugovora pod alinejom 2. jasno definiše otkaz bez otkaznog roka neizdavanjem certifikata od strane Međunarodnih policijskih snaga – IPTF). Sud BiH je ukazao da nije sporna činjenica da apelant nikada nije dobio certifikat, niti je sporan sadržaj ugovora o radu, kao ni činjenica da na poslovima koje je obavljao apelant kod tužene može raditi samo onaj ko ima certifikat IPTF. Sud BiH je istakao da su Međunarodne policijske snage - IPTF uspostavljene na temelju Aneksa 11. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u okviru misije UN za Bosnu i Hercegovinu, Sporazuma o međunarodnim policijskim snagama i Sporazuma o restruktuisanju policije u Bosni i Hercegovini i bile su jedine ovlaštene da provedu proces certifikacije policije i policijskih snaga na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Državnu graničnu službu Bosne i Hercegovine, a odluke donesene u vezi s tim su konačne i obavezujuće za Bosnu i Hercegovinu i njene organe. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da nije ovlašten da cijeni valjanost odluke IPTF da apelantu ne dodijeli certifikat, odnosno da preispituje proceduru koje je IPTF proveo u procesu certifikacije, niti je tu mogućnost imala tužena. Prema tome, Sud BiH je istakao da je tužena imala ovlaštenje da raskine ugovor sa apelantom i da nema odgovornosti tužene za provedeni postupak certifikacije u kojem nije mogla participirati, slijedom čega je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime neisplaćene plate, odnosno zahtjev za naknadu štete, iz razloga što u postupanju tužene nema elemenata protivpravnosti i krivice.
AP-4401/17
3. Branislav Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 195824 16 Rsž od 27. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 195824 14 Rs od 30. septembra 2016. godine kojom je, pored ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se ponište Rješenje tuženog („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) od 21. juna 2013. godine i Odluka Komisije za rješavanje prigovora i zahtjeva radnika od 23. jula 2013. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije) u dijelu u kojem je određen koeficijent za obračun plate i naloži tuženom da apelantu prizna koeficijent od 3,50 i isplati razliku plata, te izvrši uplatu razlike doprinosa za određeni vremenski period.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je pravilno odbijen kao nedokazan apelantov tužbeni zahtjev da se ponište rješenje od 21. juna 2013. godine i Odluka Komisije od 23. jula 2013. godine. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je tuženi tokom dokaznog postupka pročitao rješenje od 21. juna 2013. godine kojim je apelantu kao radniku sa III stepenom stručne spreme raspoređenom na radno mjesto čuvar – portir za koje se traži II stepen stručne spreme utvrđena plata koja se ima obračunavati prema koeficijentu 2,80 uz uvećanje od 5%, te uvećanje za ostvareni radni staž od 0,5% za svaku godinu. Takođe je ukazano da parnične stranke nisu pročitale konačnu Odluku Komisije od 23. jula 2013. godine, kojom je odlučeno o apelantovom prigovoru na navedeno rješenje o utvrđivanju plate. Okružni sud je naveo da će prema odredbama člana 7. stav 2. Zakona o parničnom postupku sud razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije bio ovlašćen da odredi izvođenje dokaza koji stranke nisu predložile, pa samim tim nije mogao po službenoj dužnosti odrediti izvođenje dokaza čitanjem Odluke Komisije, koju apelant jeste priložio uz tužbu, te se pozivao na istu kao dokaz koji je potrebno izvesti na glavnoj raspravi. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant na pripremnom ročištu od 11. februara 2016. godine ograničio svoje dokazne prijedloge samo na one koji su navedeni u njegovom podnesku koji je istog dana uložio u spis, a u kojem nije predložio provođenje dokaza čitanjem Odluke Komisije. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je propustom apelanta prvostepeni sud lišen mogućnosti da sazna konačnu odluku o njegovom zahtjevu za zaštitu prava i obrazloženje tužene, slijedom čega je pravilnom primjenom odredaba člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku zaključio da apelant nije dokazao tvrdnje o nezakonitom utvrđivanju koeficijenta za obračun plata. AP-4539/17
5. „Integral Inženjering“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 101070 16 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužitelja (M. M.) i preinačena Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 101070 Gž 2 od 18. maja 2016. godine na način da je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 101070 14 P 2 od 25. decembra 2015. godine kojom je utvrđeno da je apelant prihvatio prigovor tužitelja od 29. juna 2010. godine izjavljen protiv rješenja o raskidu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa od 30. aprila 2010. godine, slijedom čega se poništava kao nezakonito navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu, nalaže apelantu da tužitelja vrati na posao i da mu na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period.
6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj 1998. godine primljen na rad kod apelanta na neodređeno vrijeme, kao i da postoji još nekoliko ugovora o radu na određeno vrijeme (za koje tužitelj tvrdi da ih nije potpisao), kao i da je u aprilu 2010. godine tužitelj doživio moždani udar. Takođe je navedeno da je rješenjem od 30. aprila 2010. godine raskinut ugovor o radu sa tužiteljem zbog isteka vremena na koje je primljen i smanjenja obima poslova, a da je tužitelj predmetno rješenje primio 28. juna 2010. godine. Isto tako je navedeno da je 29. juna 2010. godine protiv tog rješenja tužitelj izjavio prigovor apelantu, a da apelant nije u pismenoj formi odlučio o tom prigovoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 117. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 – Prečišćeni tekst) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može poslodavcu podnijeti zahtjev da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava i da se ovaj zahtjev može podnijeti usmeno ili u pismenom obliku, a poslodavac je dužan da odluči o tom zahtjevu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, dok će se u protivnom smatrati da je zahtjev prihvaćen. S obzirom da apelant nije u roku od 30 dana od dana prijema odlučio o prigovoru tužitelja, Vrhovni sud je naveo da se u smislu odredaba člana 117. stav 5. Zakona o radu ima smatrati da je prigovor prihvaćen. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da nije od značaja činjenica da je po proteku roka od 30 dana, na sjednici Upravnog odbora apelanta od 6. oktobra 2010. godine, pod tačkom razno, raspravljano o prigovoru tužitelja i da je konstatovano da je isti nedozvoljen i da ga treba odbiti. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da apelant nikada nije u pismenom obliku sačinio odluku o prigovoru tužitelja, a sve i da jeste to ne bi imalo uticaja na rješavanje predmetne pravne stvari, iz razloga što protekom roka od 30 dana nastupa neoboriva zakonska pretpostavka da je poslodavac prihvatio prigovor radnika kao osnovan.
AP-4549/17
7. M. G. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Broda, koju zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnijela je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 042308 16 Rev od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 042308 16 Rsž 2 od 3. juna 2016. godine kojom je odbijena žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Rs 042308 15 Rs 2 od 27. novembra 2015. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu od 26. novembra 2012. godine kojom je apelantkinji izrečen prestanak radnog odnosa kod tuženog (AD „Rafinerija nafte“ Brod) i da se naloži tuženom da je vrati na rad (preciznije navedeno u izreci prvostepene presude), kao i da joj isplati određene novčane iznose na ime plata i ostalih naknada (preciznije navedene u izreci prvostepene presude) za određene vremenske periode.
8. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima od 10. novembra 2011. godine, te da joj je odlukom o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga od 26. novembra 2012. godine otkazan ugovor o radu uz priznanje prava na otkazni rok u trajanju od 75 dana (apelantkinji isplaćena otpremnina u određenom novčanom iznosu). Takođe je navedeno da je tuženi, prije otkaza ugovora o radu apelantkinji, donio Odluku od 13. juna 2012. godine kojom je usvojio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim su utvrđena 1432 radna mjesta (u odnosu na ranijih 1547 radnih mjesta). Dalje je navedeno da je direktor tuženog zadužen da u skladu sa usvojenim Pravilnikom provede organizacione promjene kod tuženog, u skladu sa odredbama čl. 138. i 140. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Pravilnikom smanjen broj radnih mjesta u odjeljenju za kontinuiranu inventuru sa 9 na 6 radnika, tako da su ukinuta dva radna mjesta samostalnog referenta kontinuirane inventure (na kojem je radila apelantkinja) i jedno radno mjesto referenta kontinuirane inventure. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da je nakon toga tuženi donio Program o zbrinjavanju viška radnika od 24. oktobra 2012. godine kojim je iznio razloge donošenja tog programa i prestanka rada radnika, objavio broj i kvalifikaciju radnika kojima treba da prestane radni odnos i predložio mjere kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu. Vrhovni sud je istakao da je tuženi obavio razgovore sa jednim brojem srodnih preduzeća radi zapošljavanja radnika kojima bi trebao prestati radni odnos, ali bez uspjeha, a da se apelantkinja nije mogla rasporediti na rad kod tuženog jer su oba radna mjesta samostalnog referenta kontinuirane inventure ukinuta, dok je radno mjesto rukovodioca u odjeljenju, za koje je apelantkinja ispunjavala uslove, već bilo popunjeno. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da odluka tuženog kojom je apelantkinji izrečen prestanak radnog odnosa nije nezakonita u smislu odredaba člana 126. stav 2. u vezi sa čl. 138. i 139. Zakona o radu. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da nije u nadležnosti sudova da se bave zakonitošću internih propisa tuženog.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4376/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Osim toga, neki apelanti (AP-4539/17 i AP-4549/17) smatraju da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na predmet AP-4539/17, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo da je "došlo do kršenja prava na donošenje u razumnom roku, te da u vezi s tim traži naknadu nematerijalne štete", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na predmet AP-4549/17, Ustavni sud zapaža da je ponovljeni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelantkinja, okončan u roku od jedne godine i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene tri odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman