Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4707/17 (R. D., hašim Dizdarević, H. H., A. B., M. T., H. B., A. Č., M. D., F. O., i A. B.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4707/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4707/17, rješavajući apelacije Rifeta Durića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rifet Durić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024487 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine, Hašim Dizdarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024305 16 Rev od 21. avgusta 2017.

godine, Husnija Harbaš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025582 16 Rev od 24. avgusta 2017.

godine, Ahmet Baltić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025624 16 Rev od 24. avgusta 2017.

godine, Munir Termiz protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025629 16 Rev od 29. avgusta 2017.

godine, Hasib Bunić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 020004 17 Rev od 7. septembra 2017.

godine, Arif Ćehić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025639 16 Rev od 21. avgusta 2017. godine, Meho Durić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024310 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine, Fadil Omanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024343 16 Rev od 27. jula 2017.

godine i Ale Begić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 012682 15 Rev od 31. avgusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4707/17

1. Rifet Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 024487 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine.

AP-4826/17

2. Hašim Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024305 16 Rev od 21. avgusta 2017. godine.

AP-4827/17

3. Husnija Harbaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025582 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine.

AP-4828/17

4. Ahmet Baltić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025624 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine.

AP-4829/17

5. Munir Termiz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025629 16 Rev od 29. avgusta 2017. godine.

AP-4891/17

6. Hasib Bunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 020004 17 Rev od 7. septembra 2017. godine.

AP-4892/17

7. Arif Ćehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025639 16 Rev od 21. avgusta 2017. godine.

AP-4893/17

8. Meho Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024310 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine.

AP-4894/17

9. Fadil Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 23. novembra 2017, godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024343 16 Rev od 27. jula 2017. godine.

AP-4895/17

10. Ale Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 012682 15 Rev od 31. avgusta 2017. godine.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4707/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

12. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojima su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada F BiH) da apelantima solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete.

13. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da su apelanti pokrenuli parnične postupke protiv tuženih radi naknade nematerijalne štete (koja je bliže opisana u osporenim odlukama) zbog protivpravnog držanja u logorima tzv. „Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“ (u daljnjem tekstu: APZB). Nadalje, u obrazloženjima osporenih odluka, u suštini, je navedeno da apelanti tužbene zahtjeve zasnivaju na tvrdnjama da su u toku rata u Bosni i Hercegovini proveli određeni vremenski period u logorima koje je formirao Fikret Abdić kao predsjednik APZB i komandant vojske tzv. „Narodne odbrane APZB“. Vrhovni sud je istakao da je apelantima šteta nastala u vrijeme kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da je ratno stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto 22. decembra 1995. godine Odlukom o ukidanju ratnog stanja („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ broj 50/95), dok je stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto 23. decembra 1996. godine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 25/96). S tim u vezi je ukazano da je odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je prouzrokovalo štetu (subjektivni rok), a da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Zatim, da u pogledu rokova zastarjelosti rat ima značaj nesavladive prepreke, u skladu sa odredbama člana 383. ZOO, za vrijeme čijeg trajanja apelanti nisu mogli zahtijevati ispunjenje obaveze. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da su rokovi zastarjelosti počeli teći 23. decembra 1996. godine, nakon prestanka neposredne ratne opasnosti, te da su apelanti, u skladu sa objektivnim petogodišnjim rokom zastarjelosti (člana 376. stav 2. ZOO), mogli podnijeti tužbu za naknadu štete najkasnije do 23. decembra 2001. godine. Imajući u vidu da su apelanti tužbe podnijeli u toku 2011. godine, odnosno 2013. godine (AP-4891/17), Vrhovni sud je istakao da su potraživanja apelanata zastarjela. Također je navedeno, da je odredbama člana 377. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U vezi s tim je istaknuto da se citirana zakonska odredba primjenjuje kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela, koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete. Dakle, Vrhovni sud je naglasio da se zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi samo na izvršioca krivičnog djela (u konkretnom slučaju na Fikreta Abdića koji je pravosnažno osuđen Presudom suda Republike Hrvatske za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika), a ne i na pravno lice koje umjesto njega odgovara. Apelacioni navodi

14. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su iskazali nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Apelanti u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva, te su smatrali da je trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije itd.), i ukazali da je došlo do povrede Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

18. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4707/17 (R. D., hašim Dizdarević, H. H… | Sudska praksa | Aktio